Je li kompromis rješenje rata u Ukrajini?

Je li kompromis rješenje rata u Ukrajini?

Ofenziva ruskih snaga i ostvarena moć obrane Ukrajine otvara dvojbe o mogućnosti rješenja rata u Ukrajini. Rat istina nije ispunio očekivanja ruskog agresora i autora agresije Vladimira Putina. Brzi prodori i uništavanja nisu slomila otpor Ukrajine. Uzvraćanje obrane bilo je grčevito i ustrajno, a zatim je uslijedila protuofenziva i djelomično oslobađanje okupiranih teritorija. Taj očiti strateški poraz Rusije nije smirio njihove agresorske ambicije osvajanja i pokoravanja Ukrajine. Rusija se potpuno okrenula vojnoj odnosno ratnoj ekonomiji i životu. Nakon propale akcije s Wagnerom i zatvorenicima, Putin je krenuo u mobilizaciji svih mlađih ljudi, posebice iz udaljenih pokrajina od Moskve. Uz taj čimbenik, vojnu industrija i uvoz vojnog materijala okrenuli su prema ratu u Ukrajini.
Rusija je na ulasku u treću godinu rata ostvarila veliku nadmoć u ljudstvu i tehnici. K tome je dodala vrlo intenzivnu i razgranatu mrežu ratne propagande i špijunaže i pored toga što su reakcije u velikoj mjeri otkrivene i spriječene. Na drugoj strani ukrajinska vojska ne može računati na takav ljudski potencijal boraca, koji bi se u sadašnjim tehničkim uvjetima uspješno obranio od agresora.
Naime, dok ruska strana bez ikakvih ograničenja u organizaciji i opskrbi naoružanja i vojne opreme može ostvarivati, za sada samo taktičke (opsegom manje) prodore, ukrajinskoj vojsci nedostaje streljiva i dalekometne raketne tehnike. Što to znači u sadašnjoj fazi ratovanja? Topnički udari otvaraju put prodorima tenkova i drugih ratnih pokretnih sredstava. Istodobno, upravo topnički udari branitelja po raketnim i topničkim položajima agresora najučinkovitije sprječavaju prodore agresora i omogućavaju uzvraćanje branitelja s protuofenzivama.
Dakle, glavno pitanje za Ukrajinu jest kako riješiti ta dva nedostatka: streljiva i osposobljavanja ljudskog boračkog potencijala.


U nedostatku odgovora i rješenja pojavljuju se ideje o kompromisnim rješenjima i formulama, ali sve na štetu branitelja, koji bi mir platio velikim gubitkom svoje međunarodno priznate teritorije (dakako uključujući i okupirani Krim). Na primjer, tako velikoj nezavisnoj državi predlaže se mir, neutralnost, uz dvojbena jamstva. To bi bio veliki poraz Ukrajine pred agresorom, velika pobjeda agresora, koja bi samo povećala njegove osvajačke apetite.
Što o tome možemo čuti od naših bližih i daljih europskih susjeda? Iskusni slovenskih diplomat Vojko Volk (bivši veleposlanik u Rimu i Zagrebu), sada specijalni državni tajnik za vanjsku politiku i sigurnost u kabinetu premijera, na diplomatskom i javnom susretu podrške Ukrajini rekao je da postoji samo jedno i vrlo jednostavno rješenje: „Rusija treba zaustaviti agresiju i povući svoje snage s okupiranih teritorija uključujući i Krim, i tada bismo imali mir!“
Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock u svojoj poruci Sloveniji piše o opasnostima ruske agresije u Europi: „Naša generacija brani i jača projekt mira i slobode u Europi, iako je za to potrebno mnogo energije. Naime, Putinova vojna agresija protiv Ukrajine nas na najbrutalniji način opominje, da naš mir, sloboda i blagostanje nisu zaštićeni. S prijateljima branimo naše vrijednosti, našu sigurnost i čvrsto stojimo na strani Ukrajine, i to toliko dugo koliko to bude trebalo“. Naravno, kod toga treba priznati teški i odgovorni položaj ugrožene i napadnute Ukrajine: „Ukrajina se već dvije godine najviše žrtvuje za budućnost u slobodi i demokraciji, a sada sama čini velike korake na tom putu u EU“.
Njemačka ministrica upozorava na opasnost rata u Ukrajini za cijelu Europu: „Ruska agresija na Ukrajinu potvrđuje da je širenje naše EU sada geopolitička nužnost. Politička i geografska takozvana siva područja na Balkanu ili na Istoku su vrlo opasna. Takva područja ne smijemo dozvoliti, jer za Putina znače zapravo poziv na uplitanje i destabilizaciju“ u druge države Europe.
Svaka pojava ili najava novog naoružanja Ukrajinske vojske na ukrajinskome bojištu popraćena je negativnim odzivom ruske strane, da se navodno tako samo povećava opasnost od nastavka ratovanja ili da je to besmisleno, jer ruske snage brzo onesposobljavaju ta bojna sredstva. Recimo na primjer, to je bio nedavno slučaj, s dolaskom prošle jeseni 31 američkog tenka M1A1 Abrams. Ovih dana jedan takav tenk je pogođen i ostao je na bojištu, pa su ga ruske snage transportirale u Moskvu i za 1. svibnja izložile pred Kremljem.
Ukrajina ima na raspolaganju 2000 tenkova ali tenk Abrams je ipak jedan od najboljih svjetskih tenkova. Malo te propagande, malo neki strahovi od širenja ratnog sukoba, malo kalkulacije raznih interesa dovele su neke države u dvojbu o smislu i potrebi pružanja pomoći Ukrajini.
Od toga nisu imune ni SAD, a prva se pokrenula Francuska, jučer Njemačka, a danas konačno i SAD. Razlike su bile glavne u tome i treba li ciljati na mete u Rusiji i koliko daleko. Slovenski ministar obrane Marjan Šarec kaže:
“Slovenija za isporuke oružja i streljiva ne postavlja nikakve uvjete Ukrajini. Riječ jest o pravu naroda na samoobranu“. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je uvjeren „da bi morali napadati vojne lokacije, odakle se lansiraju rakete i streljivo na Ukrajinu“. I na kraju glavni tajnik NATO Jens Stoltenberg kaže: „Kako je Ukrajina žrtva ruske agresije, ima pravo na obranu, a to uključuje napade na ciljeve – raketna postrojenja, zrakoplovne baze i druge lokacije od kuda ruske sila napadaju Ukrajinu“.
Ako se ove izjave, istina izgovorene s velikim zakašnjenjem, ostvare u najskorijoj budućnosti, bio bi to najučinkovitiji odgovor na razna zamagljivanja u ruskoj ratnoj propagandi.

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.