Kap nafte za kap vode

Kažu da qatra znači kap, kap vode. Arapska oriks antilopa, simbol države Katar, s tom kapi vode može preživjeti čak do pola godine. Tako tvrde Katarci koji čine petnaestak posto u nešto više od dva i pol milijuna stanovnika male države na istoku arapskog poluotoka. Iako službeni podaci kažu da je pitke vode u Kataru ravnih 0%, ljudi tamo žive, rade, grade zgrade i crpe naftu čije zalihe gotovo da ne mogu presušiti.

A voda? Pitku vodu proizvode kemijskim procesima potrebnim da se morska voda Perzijskog zaljeva, kojim među naftnim bušotinama plove tankeri, prilagodi svakodnevnoj uporabi i svim životnim potrebama ljudi ali i, na primjer, potrebama datuljinih palma koje smatraju drvom života.

Autobus parkiran pred zračnom lukom Hamad u Dohi prima putnike čiji raspored letova dozvoljava trosatnu pauzu provedenu u tom brzorastućem gradu. Kružna tura za dvadesetak eura (za 1 eur dobit ćemo 4 katarska riala) obuhvaća brzi obilazak grada uz kratko zadržavanje na strateški važnim točkama brzopoteznog turizma, uz priče o novim hotelima najvećih svjetskih hotelskih lanaca, njihovim velebnim apartmanima, zlatnim slavinama i trezorima za pohranu dragocjenosti.

Doha se gradi svakog dana, a ususret katarskom svjetskom nogometnom prvenstvu 2022. godine užurbano se uređuje infrastruktura za prijem sportaša, gostiju, navijača. Metro u Dohi bit će s četiri linije, tristo kilometara tračnica i stotinu stanica najbrži na svijetu, a smještajni kapaciteti dovoljni za sve zaljubljenike u najvažniju sporednu stvar na svijetu. Najvažnija glavna stvar u Dohi ipak je – novac. Kad imaš novca i more je pitko, tradicionalne halje su snježno bijele, a bezobrazno skupi terenci dostupni. Onima koji te halje peru, a terence glancaju do visokog sjaja dostupna je voda… i javni prijevoz. Ta druga strana sjajne, crnim zlatom natopljene, medalje dolazi u Dohu s Filipina, iz Pakistana i ostalih siromašnih azijskih zemalja. Radnici koji lašte sjaj katarskog društva svoj su sjaj u očima izgubili radeći da bi svojim obiteljima koje su ostale kod kuće omogućili preživljavanje. Romantično osvijetljene vizure “Skylinea”, neboderske panorame Dohe uz more, tako dobivaju nešto zagasitiji sjaj.

Poslovno se poduzetništvo domaćem stanovništvu, a i pokojem stranom investitoru, svakako isplati. Država minimalnim davanjima rasterećuje poslovanje i još joj ostaje dovoljno za izgradnju velebnih zdanja u koja smješta ministarstva, državne urede i agencije. Ne bi bilo zgoreg da se ogromne staklene plohe tih zgrada češće čiste, no s jedne njihove strane je pustinja iz koje vjetar donosi sitna zrnca pijeska, a s druge more koje vrući zrak i pijesak u njemu čini vlažnim, slanim i ljepljivim pa vjerujem da održavanje čistoće grada nije lak posao. Samo je zgrada Javnog tužiteljstva, izgleda, pošteđena prljavštine ili su je možda baš jučer očistili u čast mog boravka u Dohi.

Između sjaja nebodera koje treba fotografirati s uspravno postavljenom kamerom i izmaglice što lebdi nad morskom pučinom smjestio se zeleni pojas šetnice s travom, palmama i klupama savršenim za poslijepodnevni drijemež u hladu nakon kupovine lokalnog manakisha (lepinje sa sirom i za’atarom) i filipinske ensaymade, peciva prelijanog umakom od sira i slatkog vrhnja koje sam kupio u obližnjem trgovačkom centru s hokejaškim igralištem na donjoj etaži. Čemu hokejaško igralište u katarskom trgovačkom centru? Vjerojatno zato što im tako može biti. Nisam pronašao informaciju o hokejaškoj ligi arapskog poluotoka.

Unatoč modernim trgovačkim centrima razasutim Dohom, usprkos sjajnim salonima automobila koji koštaju više od najskupljeg autobusa, moj obilazak bliskoistočnog grada nije potpun bez posjeta lokalnoj tržnici, bazaru ili suku, kako ga ovdje zovu. Souq Wakif miriše po kardamonu, tu se miješaju arome cimeta i klinčića, zelene i crvene boje svečanih ženskih haljina, meka površina skupocjenih tepiha iz obližnje Perzije, žamor bogatih ruskih turista i poziv na večernju molitvu. Ipak, nogometna utakmica europske lige prvaka na televizorima lokala s terasom ima prednost. Trgovci su spremni za nadolazeću nogometnu groznicu, u izloge su stavili replike svjetskog nogometnog trofeja u katarskim bojama, klinci su spremni također, udarajući loptu bosim nogama kraj štanda sa sladoledom.

Miriše i grmlje što cvate uz šetnicu, osjećam taj miris s gornje palube otvorenog autobusa koji lovim prema zračnoj luci. Luku s usidrenim tradicionalnim brodovima ostavljam za sljedeći usputni posjet ovom neobičnom gradu koji me na odlasku pozdravlja mnoštvom raznobojnih svjetlećih stupova uz glavnu prometnicu. Na svakom je stupu ispisana katarska himna, meni nečitljiva, no Katarcima, vjerujem, draga.

U moderno opremljenoj zračnoj luci preskačem kupovinu sendviča iz frižidera za 80 kuna i veselim se noćnom obroku u zrakoplovu za Zagreb bez trinaestog reda sjedala. Mislim, red je tu, ali je označen brojkom četrnaest. Sretan vam let!