Poznati psihijatar o uzrocima suicida i Pavkovićevoj knjizi
Hrvatski novinar, fotograf, humanista, aktivista za braniteljska i opća ljudska prava i publicista Mladen Pavković, uz ostalo objavio je i knjigu „Svakim nas je danom sve manje“, koja je i dalje jedina (!) zasad takva u Hrvatskoj, a koja je sve više aktuelna, tim prije jer je u njoj precizno naveden i prenesen veliki broj konkretnih slučajeva suicida branitelja, objavljenih svojevremeno u dnevnom i periodičnom tisku. Zasluga za brižljivo skupljanje tog dragocjenog, a istovremeno krajnje tragičnog materijala svakako pripada jedino ovom velikom entuzijastu i uglednoj ličnosti javnog života.
Mnogi pred ovom temom zatvaraju oči, kao da će time ovaj problem biti manji. Stoga se opet i opet treba vraćati i na ovu bolnu i strašnu hrvatsku istinu.
Ostajao sam tužan i žalosno fasciniran zapisima o takvim ishodima relativno mlađih života nesretnih branitelja, pa i krajnje ogorčan na laterarne uzročne sudionike takvih zbivanja, pa sam i sam svojevremeno kolekcionirao napise o toj temi i slučajeve u svrhu i namjeru neke kasnije znanstvene obrade, elaboracije, analize i komentara po uzrocima, načinima izvršenja, posljedicama…
Bit će nažalost još pokušaja i izvršenih samoubojstava, kao i da se sa psihijatrijsko-psihološke, suicidološke i viktimološke točke motrišta sagledavaju razmjeri i pojedinosti ove tragične fenomenologije. A sve u smislu klasične postavke: znajmo da bismo predvidjeli, predvidimo da bismo spriječili, a da ne bismo morali snositi posljedice nemara i neznanja, jer lijeka nažalost, izvršenom suicidu, nema.
Definicija: samoubojstvo je svako samouništenje, koje proizlazi iz poremećenih odnosa ličnost – društvo (1). Naravno da nas u tom kontekstu najviše zanimaju uzroci i uvjeti nastanka ove pojavnosti i ponašanja ljudskih žrtvi.
Ima, naime, više potencijalnih i realnih uzroka samoubojstava branitelja – veterana, proučavanih i u drugim kulturama. Neki od uzroka počivaju u braniteljskim tragičnim psihotraumatskim iskustvima iz Domovinskog rata i poraća, pa sve do dana današnjeg, jer se frustracije i distresi nastavljaju „zahvaljujući“ nepovoljnim pak izvanjskim okolnostima i napredovanju intrinzičnih faktora negativnog predznaka u ličnostima oboljelih branitelj
Gospodin Mladen Pavković posvetio je golemi iznos energije i vremena, ljubavi i poštovanja prema svim, osobito samoubijenim braniteljima. S velikom pažnjom i ustrajnošću, suosjećanjem u patnjama i krizama veterana, sakupio je mnoštvo relevantnih informacija, novinskih izrezaka o upečatljivom broju izvršenih suicida. Tu sigurno postoji i velika tamna brojka, jer se svi slučajevi samoubojstava vjerojatno ne evidentiraju i javno ne objave u medijima, poglavito tiskovnim, još rjeđe u elektronskim medijima.
Uzroci toga prešućivanja, zataškavanja i zatajivanja, leže vjerojatno u stereotipima, običajima, predrasudama, strahovima, pa se suicid (a i sama smrt, sensu strictiori), smatra u narodu nečim što treba kriti, čega se treba čak stidjeti. Tako zatajuje, kako najbliža obitelj (nuklearna, primarna i sekundarna), šira porodica (ekstenzivna: rođaci), pleme, puk i društvo, a bogme i država kao organizacija koja je omanula u aktivnostima, barem i djelomičnom suzbijanju te nemile pojave. Posttraumatski stresni poremećaj bar na vrijeme trebalo je čak prepoznati kao deklanširajući entitet, ili pak skriveni, larvirani, latentni, maskirani, nikad očigledno („odokaidno“) neprepoznati i neliječeni psihijatrijski, i/ili na psihoterapijski način, propustilo se tretirati i zbrinjavati.
U razmatranje treba svakako uzeti u obzir razočarenje općom društvenom, političkom, gospodarstvenom i moralnom krizom, posljedicama provedene pretvorbe (pljačke društvene imovine), i privatizacije, globalna recesijska kretanja, na ostvarivanje ideala za koje se borilo i ginulo, jer sve to mogu biti potencijalni socijalni, udruženi s unutrašnjima organizamskim (tijelo i duša u holističkom smislu), uzroci i uvjeti suicida branitelja, koji se sada pitaju: „zar smo se za to borili?“
Ostala je velika crna mrlja
Ipak, gros autodestruktivnih finalno ostvarenih nastojanja treba pripisati patologiji duševne provencijencije, najvećim dijelom PTSP-a. Ali to će konačno razlučiti psihijatrija (medicina) temeljena na dokazima (statistici, mjerenjima).
Prevencija suicidalnosti svakako nije dobro bila provedena, pa se i dalje tako ustrajava, s obzirom na srazmjerno enormni broj suicida.
Stravičnost nekih primjera usiječe se u sjećanje naknadnih očevidaca mjesta izvršenja i razorenih leševa. Na heliodromu Rebra tako je jedan branitelj (nije bio pacijent), legao na aktiviranu ručnu bombu. Nakon uklanjanja ostataka ostala je velika crna mrlja spaljene krvi i utrobe, te porazbacane gumene rukavice osoblja koje je odnijelo ono što je preostalo, uz miris gareži, a psi-lutalice njuškaju ovo stratište.
Može izgledati, a možda i jeste, da je neki suicid branitelja bio fantazirana osveta društvu (i državi), jer je on nešto tim instancama dao (polagao najdragocjenije – svoj život – najveću vrednotu), za stvaranje suvereniteta, slobode i samostalnosti, a s druge strane nije primio zadovoljavajuću zauzvrat satisfakciju (kako god tu gratifikaciju imaginirao), nego dapače doživio ignoranciju i indolenciju. Takva možebitna odluka rezultat je imaturiteta, infantilnosti ličnosti. A potječe iz ranog djetinjstva u odnosu na nebrigu i odbacivanje sa strane roditelja, pa se to translatira transferom na državu (boga – oca, domovinu - majku – roditeljicu), naciju, kao njihove (osobne roditeljske), reprezentante. Radi se o posebnom poremećaju (imaturitas emotionalis). Pokušaj bacanja fantazirane projicirane krivnje na društvo kao izgovor za zanemarivanje, uzaludan je. Nije se ubio društvu (supruzi, bogatašima…) nego se ubio sebi, kažu…
Povezanost ranijih, predratnih formi agresivitetnog ponašanja (notirano u istraživanju), u nekih suicidanata ustanovljena je u znanošću s dobro poznatim fenomenom klackalice. Naime, u zemljama (i u pojedinaca), gdje je stopa suicida visoka (Finska, Vojvodina, Mađarska), niska je stopa homicida, i obratno, gdje je relativno često ubojstvo (npr. Crna Gora, Kosovo), niski je broj samoubojstava. (Veća je sramota ubiti sebe, nego drugoga – pogotovo u krvnoj osveti).
Autoagresivnost je obrnuto proporcionalna s heteroagresivnošću – destruktivnošću, i lako se premješta iz jedne patologije u drugu, ovisno o društvenim aspektima. S druge strane, nasilje prema djeci u djetinjstvu u žrtava često rezultira u nasilju prema drugim osobama, u odrasloj dobi.
Zlostavljači su nerijetko i sami bili izlagani rano zlosilju (pedofili, sadisti), pa tako odrasli čine drugima ono što su sami doživljavali u djetinjstvu. Ništa od toga, naravno, ne odnosi se na suicid branitelja. Ova teoretska digresija navedena je samo kao prilog tumačenju krajnje patologije. Eventualni osjećaj krivnje (nisam dobar, pa me roditelji ne vole), konstituira ličnost inklinativnu samokažnjavanju i suicidu).
Heteroagresivnost je u ratu poželjna i dobrodošla. I inače, čovjek bez agresivnosti (i asertivnosti), ne bi mogao preživjeti u društvu. Ali, heteroagresivnost – destruktivnost se može lako metamorfozirati i transformirati u autoagresivnost, kada izravnih, izrazitih neprijatelja više nema u blizini. Da i ne počine suicid, pojedinci su često na druge načine auto- ili hetero-brahijalno agresivni (samopovređivanje, „rezbarenje“ podlaktice, mutilacije), ili su agresivni akti namjereni prema drugima. Stoga je opća pretjerana agresivnost jedan od predisponirajućih i pretskazujućih faktora i suicidnog ponašanja.
Pomoć psihijatra – psihoterapeuta svakako je nužna i dobrodošla prevencijska i lječidbena aktivnost.
Prije samog nemilog čina česta je imaginacija i ideacija odluke i načina izvršenja, do same ekspresije. Biraju se prije aktivni („muški“) načini (vatreno oružje, vješanje, ubod u srce…), nego pasivni (tablete, plin, vozilo, rezanje žila, skok s visine ili pod vlak).
Još se uvijek i bolest smatra sramotom u primitivnijim zajednicama i kaznom Božjom („božja pedagogija“), opomenom, a pogotovo smrt od vlastite ruke. Okolina se osjeća krivom, jer nije čula taj krik za pomoć (cry for help) potencijalnog samoubojice, a što suicidant na razne načine i šalje u svojoj sredini, čak prijeti, opominje, a rodbina to ne čuje, ignorira, smatra nevažnim ili ispraznim hinjenjem, simulacijom. A postoji i disimulacija! Svaki nagovještaj valja primiti krajnje seriozno. Ne smije se npr. upotrijebiti tzv. paradiksalna intencija („Samo se ti ubi“) , koja se inače koristi pri liječenju npr. mucanja („mucaj namjerno što više“) ili crvenjenja.
Dakle, takve suicidne poruke treba shvatiti vrlo ozbiljno i na vrijeme.
Ne zbrinjavanje nekih branitelja od strane države i društva može također biti precipitirajući činitelj za odluku o samouništenju.
Agresivnost je neophodna u nagonu za samoodržanjem, kome, po Sigmundu Freudu, dominira Eros, biološki reprezentant života i ljubavi, dok je suprotan Thanatos – simbol – nagon smrti, (samo)uništavajući instinkt, s težnjom da sve organsko – živo, vrati (se) u anorgansko – prah. Tako bi i suicidalnost bila u vlasti Thanatosa, kao suluda, bolesna tendencija ka (auto)destrukciji – negaciji života.
Suicidalnost je skoro uvijek povezana s depresijom i tjeskobnošću, nedostatkom smisla (Viktor Frankl:“Zašto se niste ubili?“), u noogenoj neurozi. To su i glavni simptomi i komorbiditeti PTSP-a, od koga je najvjerojatnije bolovao svaki suicidant – branitelj.
PTSP je nerijetko kolateralan i s alkoholizmom, ili prekomjernim pijenjem. I toga je djelomice bilo u ratnim uvjetima: em se pio trofejni alkohol, em se konzumirala krijumčarena droga. Uostalom, u svim su se vojskama oduvijek sljedovala alkoholna pića (mornarima – rum), za suzbijanje straha pred juriš i inače i u uvjetima nedostatka zdrave vode. A predisponirani su oboljeli od alkoholizma udruženog s PTSP-om, a kasnije, u poodmakloj, kroničnoj fazi regrutirali su se iz te populacije i poneki suicidanti. I jednokratna zloupotreba alkohola pri samoubojstvu nije rijetka (kao ni ubojstvu) – „da se stekne hrabrost“. Samoubojstvo nije hrabrost nego kapitulacija. Kukavičluk pred životom. Hrabrost je obratno – živjeti i boriti se! Jedna definicija hrabrosti kaže: „učiniti pravu stvar unatoč strahu“. Unutrašnji pak, duševni i vanjski nepovoljni faktori nagnaju poremećenog suicidanta i dovode ga pred zid u tzv. presuicidalnom sindromu (Ringel), tako da samoubojica nema ni mogućnosti u krajnjoj fazi biti u dilemi i birati između živjeti ili umrijeti svojom rukom.
Nije se javio dovoljan broj fratara i opatica
Još jedna važna konstatacija za kraj, u kontekstu suicida branitelja. Valja pogledati kakva je to populacija bila. Svaka je armija imala svoje novačke komisije i selekcionirala liječnički ljudstvo za prijem. Toga kod nas nije bilo, jer je trebalo što više vojske, pa su se javljali domoljubi – dragovoljci. Puštani su čak zatvorenici iz kaznionica, ako su pristajali ići direktno na bojišnicu, jer se nije „javilo dovoljno fratara i opatica“, kako je bilo rečeno u jednoj TV emisiji. U takvoj je neklasificiranoj populaciji bilo mnogo i a priori duševno labilnih osobnosti, koje su bile nedorasle ratnim nesmiljenim uvjetima i podnošenju strahota zbog ustroja i slabije konstitucije svoje ličnosti, uvjetovane razvojem. Stoga je i među njima, naravno, bilo prvenstveno procentualno potencijalnih više suicidanata, koji su nažalost poklekli pred natčovječanskim naporima i teškoćama, odricanjima, neistrenirani za tako nešto, kao što je ratna klaonica i bezumni kaos. A te su osobnosti inklinativnije autodestruktivnom ponašanju i re/agiraju u frustrativnim neizdržljivim situacijama i uvjetima ratovanja suicidom, a neki pak kasnije.
Nikad nije dovoljno dati mirovinu, invalidninu za tjelesno oštećenje i/ili ranjavanje s trajnim posljedicama. Osigurati stambeni prostor, nužni smještaj itsl, ne može se mjeriti sa zapošljavanjem u struci ili nakon prekvalifikacije i doškolovanja.
Višestruke posljedice oboljevanja mogu se odraziti i na propast obiteljskog života, rastave braka, neuspjeh djece u sekundarnoj viktimizaciji itd., što dovodi nekad branitelja (pogotovo onog s PTSP-om), u osjećaj potpunog gubitništva, nedostatka daljeg smisla života.
Dostupnost oružja na dohvat ruke, prijavljenog i ilegalnog, želja za naoružavanjem („Ako zatreba neće nas naći nespremne!“), ili kolekcinarstva trofejnog, otetog neprijatelju, sve to pogoduje u trenutku slabosti i/ili alkoholizirtanosti, da ga se zloupotrijebi, protiv sebe.
Novinska izvješća, iako nisu sva i nisu dovoljno opširna u iskazu, dovoljan su pokazatelj i materijal za suicidološke studije.
Polazeći od konkretnih, ne fiktivnih, nego faktičnih, stvarnih katastrofalnih, činjeničnih prikaza slučajeva žalosnih pojedinačnih ljudskih sudbina, gospodin je Mladen Pavković približio nam, na jednom mjestu, čitav kaleidoskop ovog nesmiljenog fenomena, koji nažalost traje, i osvijetlio ga realnim svjetlom u referentnim, racionalnim okvirima. Knjiga je posvećenje in memoriam i svojevrsni a homage ovim tragično preminulim braniteljskim žrtvama.
Koliko je još nepoznatih, neprijavljenih, zamaskiranih, neobjavljenih slučajeva suicida branitelja sakriveno u tišini i tami, zbog stida, stigme, primitivističkog shvaćanja sramotne intonacije i društvenog haloa osude takvog nesretnog čina?
Ova knjiga omogućuje i pomaže u dostupnosti barem dijela materijala za zasluženi i vrijedan znanstveni pristup tim sadržajima, jer to je permanentan problem društva i naše države.
Gospodin Mladen Pavković, čovjek je koji se nikad nije mirio sa postojećim i uvijek se borio za bolje. Stalni je njegov životni ideal – čovjek, te uvijek traži vrijednosti pravde i slobode, a to su od pamtivijeka bile osobine najljepših ljudskih htijenja.
Ovom prilikom autor je iznašao izvore za počimanje jače brige za one kojima možda prijeti vlastita njihova ruka, te je uskliknuo: „Pozor!“ – jer ovo je stvar vrijedna znanstvenog pristupa. Radi se naime, o nezasluženo zanemarenom aspektu stradalništva naših branitelja. Uzrok je te dosadašnje društvene sotonizacije općenita stigmatizacija suicida u povijesti i svijetu, osobito sada braniteljske suicidne populacije, kojoj je potrebno izaći u susret znanstvenim suicidološkim prevencijskim izučavanjima, kako bi se, barem na neki način pokušalo stopirati, ili barem smanjiti, taj zlosretni samoubilački trend.
Velika je zasluga Pavkovićeve knjige ne samo kao početak nego kao upozorenje, poziv u pomoć potencijalnim suicidantima, koji se još vjerojatno kriju u mraku te populacije.
Svaki pojedinačni slučaj naveden u knjizi zahtijeva pomnu kritičku heurističku analizu i suicidološki komentar, kako bi se točno determinirali uzroci, te spriječio dalji tok ovakvih pogubnih tendencija, što ne služe na čast ni našem društvu, ni državi.
Pisao sam svojevremeno po detaljnom kazivanju majki katamnestičke ekspertize i vještva nakon samoubojstava sinova, kako bi dobile ikakvu materijalnu satisfakciju, izgubivši jedinog branitelja i potporu u starosti, iako se njihov nenadoknadivi gubitak ne može ničim kompenzirati.
Knjiga „Svakim nas je danom sve manje“ (Odlično opremljena od Borisa Ljubičića) je vrijedna publikacija, krajnje upozorenje mjerodavnima i nadležnima da se nešto poduzme u preventivne svrhe. To je još jedno bolno podsjećanje na sva stravična događanja, a koja su preventabilna, iskaz velike individualne brige i zabrinutosti za dalje ishode ove zlosretne pojavnosti, izraz ljubavi, skrbi i poštovanja za branitelje, autora gospodina Mladena Pavkovića, koji se već odavna dovoljno iskazao na tom polju. Isto tako knjiga je zahvalna za svoje postojanje kolektivnim nastojanjima svih onih institucija koje su pomogle da ova publikacija ugleda svjetlo dana. Stoga svima neizmjerna hvala za taj pothvat.
Primarius, dr. sci. dr. med. Ljubomir RADOVANČEVIĆ
