Na maloj podrumskoj sceni Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu sinoć je ponovno bilo prave umjetnosti. Odigrana je jedna velika predstava i to u svakom pogledu, počevši od scenografije koja je fascinantna i uključuje nevjerojatna rješenja pa čak i Deus ex machina, sjajne pomalo umjetnički prenaglašene kostimografije pa sve do glazbe koja je neprimjetna i prije svega glume u kojoj se osobito ističu mlade glumačke snage: Ivana Zanjko i Elizabeta Brodić, Filip Eldan, Nikša Eldan i naravno svevremeni Marinko Prga koji svatko na svoj način s nevjerojatnom lakoćom ulaze u likove i prenose publici umjetnički do u detalje razrađeno i u potpunosti zaokruženo redateljsko nadahnuće Jasmina Novljakovića.
Naime sinoć je u Varaždinskom kazalištu odigrana hrvatska praizvedba predstave Luđak i opatica, Stanislawa Ignacya Witkiewicza u režiji Jasmina Novljakovića u kojoj su se s tom pričom punom oporog humora sjajno gotovo stopili glumci Marinko Prga, Elizabeta Brodić, Ivana Zanjko, Filip Eldan, Nikša Eldan, Zdenko Brlek, Jakov Jozić i Darko Plovanić ali i svi ostali akteri predstave i kao rezultat ostvarili pravo malo kazališno remekdjelo.
Publika je to znala prepoznati pa je oduševljeno pljeskala glumcima na otvorenoj sceni iako je tema zapravo sve samo ne duhovita. Ali priča ispričana na način Stanisława Ignacya Witkiewicza koja donosi publici i taj toliko potreban ventil za zatomljeni smijeh, izliku za neočekivani trenutak opuštanja u prenapetom iščekivanju raspleta drame koja se događa u ludnici ostavlja joj i tu mogućnost u doživljavanju komada i na kraju i katarze.
O autoru (1885-1939) intrigantnoj umjetničkoj pojavi XX . stoljeća u Poljskoj, koji je istovremeno i pisac, slikar i filozof , a svojim je djelovanjem u svakome od ovih područja ostavio traga koji je i danas inspiracija generacijama poljskih umjetnika“ nakon varaždinske praizvedbe „Luđaka i opatice“ najviše govori upravo njegovo djelo. U drami uz specifičnu formu humora Witkiewicz progovara o bolesti društva koje zatire svaki individualizam i kreaciju, svaki društveni stalež i svaku umjetnost, a da istovremeno ne pokazuje prstom, ne ismijava pojedinca već naprosto izjednačava u ludilu sve vinovnike, jer u takvom novom masovnom društvu nakon Oktobarske revolucije u društvu postoji tek teatar apsurda u kojemu nitko ne može biti, a kamo li ostati normalan.
"…pravi će umjetnici (…) sjediti u specijalnim ustanovama za neizlječivo bolesne i bit će kao pojedinačni primjeri davnog čovječanstva predmeti pokusa učenih psihijatara. Muzeji će biti otvarani za rijetke posjetitelje, isto tako i specijaliste posebnih grana povijesti: povijesti umjetnosti, specijaliste egiptologije ili asirologije ili drugih znanosti o izumrlim rasama, jer i rasa umjetnika će izumrijeti, kao što su izumrle i davne rase…“. U Luđaku i opatici susrećemo totalitarni savez države i znanosti koje podupire religija čiji je cilj uvođenje nametnute sreće i mira. Nova psihologija i nova politika zajedno sudjeluju u djelu prilagodbe ljudi za život.“ (Daniel C. Gerould). Predstava Luđak i Opatica na rasporedu je i danas 8. studenoga u 20 sati.
