Jasna Jakovljević, intendantica HNK U Varaždinu, privodi kraju obnovu kazališta i otpočinje projekt povezivanja i suradnje Helmer-Fellnerovih kazališta. Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu oslanja se i nastavlja dugu kazališnu i kulturnu tradiciju grada Varaždina i sjeverne Hrvatske. Od 1637., pa sve do konca 18. stoljeća, izvode se u Varaždinu kontinuirano predstave Isusovačkog kolegija. Godine 1788. Varaždin dobiva prvo javno kazalište, a tijekom cijelog 19. stoljeća, uz gostovanje putujućih kazališnih družina, bilježimo djelovanje dobrovoljačkih građanskih kazališnih udruga i skupina.1873. podignuta je sadašnja zgrada kazališta, prva u bogatom nizu kazališnih i javnih zdanja čuvenog bečkog arhitekta i graditelja Hermanna Helmera. Zgrada je danas zaštićeni spomenik kulture. Već 1898. osnovan je prvi profesionalni ansambl. Otada pa sve do 1915. kazalištem upravlja i organizira kazališni život Hrvatsko dramatsko društvo. Te 1915. osnovano je Stalno gradsko kazalište kojemu se uz dramu njeguju opera i opereta, i koje se održalo do 1925., nakon čega, sve do Drugoga svjetskog rata, nema profesionalnog ansambla, već kazališne sezone održava osječko kazalište, koje Varaždin smatra svojom drugom pozornicom.
-Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu (dalje: HNK) djeluje u gradu u kojem je kazališna tradicija vrlo duga, ističe intendantica Jasna Jakovljević napominjući da - dokumentirano kazališni život u Varaždinu možemo pratiti od 1637. Od tada do 1771. predstave su se kontinuirano izvodile u Isusovačkom kazalištu na gimnaziji odnosno u okviru isusovačkog kolegija. Prvo javno kazalište Varaždin je dobio 1788. U 19. st. predstave su se izvodile na hrvatskom i njemačkom jeziku; njemačko kazalište dominira do potkraj stoljeća i odigralo je vrlo značajnu ulogu u širenju kazališne kulture i u samom nastajanju hrvatskog kazališta.
Kada je godine 1873. podignuta sadašnja zgrada kazališta prema projektu čuvenog bečkog arhitekta Hermanna Helmera. Grad je postao kulturno središte. Prvi hrvatski profesionalni ansambl osnovan je 1898. Od 1898. do 1915. kazalištem upravlja i organizira kazališni život Hrvatsko dramatsko društvo na čelu s poznatim filologom i književnim povjesničarem Ivanom Mičetićem. Stalno gradsko kazalište osnovano je 1915. (uz dramu djeluje opera i opereta) a prvih sedam sezona ravnatelj je bio Andro Mitrović, kompozitor, dirigent i redatelj (poslije osnivač mariborske opere). Takvo stalno kazalište održalo se do 1925. , a potom, do Drugoga svjetskog rata, kazališne sezone održava osječko kazalište, koje Varaždin smatra svojom drugom središnjicom. Od 1942. - 1945. djeluje Društvo hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, koje dotira i država. Od 1945. do danas kontinuirano djeluje stalno kazalište.
Do 1945. u Varaždinu su djelovali mnogi veliki hrvatski glumci, pjevači i redatelji: čuveni hrvatski glumac Zvonimir Rogoz započeo je karijeru u Varaždinu, kao i jedan od najvećih hrvatskih komičara August Cilić. Veliku opernu karijeru ovdje započinje Ančica Mitrović. Poznata su imena hrvatskog glumišta Branko Tepavac, Milan Šepec, Viktor Bek, Alfred Grünhut, Milan Orlović, Dejan Dubajić, Josip Martinčević, Đuro Trbuhović, Vatroslav Hladić i dr. Najpoznatiji su glumci koji djeluju u Varaždinu poslije 1945. Franjo Majetić (veliki filmski i kazališni komičar), Ivo Serdar, Sanda Langerholz, Martin Sagner, Ivo Rogulja, Martin Bahmec i mnogi drugi. Do 1963. kazalište ima dramu i operetu te stalni orkestar. Od redatelja najdublji trag ostavili su Vladimir Gerić i Petar Veček (i ravnatelj 1976.-1983.), a od dirigenata Josip Vrhovski, Teodor Romanić i Davorin Hauptfeld. Odlukom Hrvatskoga Sabora od 1.listopada.2013., Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu stječe status nacionalnog kazališta, što ujedno predstavlja priznanje njegove dotadašnje nezamjenjive uloge u oblikovanju cjeline hrvatske kazališne kulture. O toj statusnoj odluci kojoj je najzaslužnije njezino nastojanje, današnja intendantica kaže:
Institucionalne odrednice
. HNK u Varaždinu svojedobno je osnovano kao gradsko kazalište. No, ono je tijekom svoje ne tako davne prošlosti (u najmanju ruku od dolaska Petra Večeka na čelo kuće 1970-ih godina) svojim kulturnim i umjetničkim namjerama i postignućima ostvarivalo program izrazitih nacionalnih ambicija i značajki. Od dolaska na mjesto ravnateljice vrlo brzo mi je postalo jasno da takva orijentacija varaždinskoga kazališta mora dobiti i svoju institucionalnu potvrdu stjecanjem statusa nacionalnoga kazališta, što je bilo moguće tražiti te konačno postići osnaživanjem i podržavanjem upravo takve njegove funkcije koje će, nakon dobivanja traženoga statusa, valjati neprekidno potvrđivati te dalje razvijati u razdoblju koje je pred nama.
S dolaskom Jasne Jakovljević otpočela je obnova kazališne palače
No kao ravnateljica, a sada i intendantica Jasna Jakovljević više od ijednog bivšeg ravnatelja skrbi o obnovi kazališne palače, pa tako već dvadesetak godina u kontinuitetu traju radovi na obnovi pa i danas u vidu konzervatorski zahtjevnog uređenja velike koncertne dvorane i projekta obnove glavne pozornice kao krune svega. Ali trebalo je imati i sreće što su na čelu Ministarstva kulture uvijek bili ljudi od struke, koji poznaju i cijene kazališni rad i kazališnu kulturu počevši od Bože Biškupića, Berislava Šipuša, Andreje Zlatar Violić, pa sve do današnje ministrice Nine Obuljen Koržinek, koja podržava najnoviji Eu projekt u kojem je kazalište glavni partner.Naravno, zaslužni su i županijski i gradski oci, ponajviše Ivan Čehok, koji je bi i ostao posebno prijemčiv za pitanja kulture grada, te ondašnja zamjenica gradonačelnika Natalija Martinčević, koja je pomogla u Saboru izboriti nacionalni status. Pomagali su djelovanja teatra i mnogobrojni sponzori i donatori, među kojim i najveće hrvatske tvrtke Ina, HEP, Croatia osiguranje,Vindija, Podravka i mnogi drugi.
Sanacija Koncertne dvorane obuhvaća građevinsko-obrtničke i elektro-instalaterske radove i opremu te restauratorske radove. Restauratorski zavod iz Zagreba izradio je 1987.godine konzervatorski Elaborat radi utvrđivanja izvornog izgleda i promjena izvedenih kroz godine uređenja VKD u kojem je stajalo: Potrebno je izraditi Troškovnik sanacije putem HRZ-a, temeljem čega se može pristupiti restauratorskoj obnovi dvorane.Konzervatorskoj obnovi prethodi koncipiranje Projektnog zadatka od strane stručnog tima, kojim bi se utvrdile tehničke i ostale potrebe koje dvorana treba zadovoljavati. Projektni zadatak osnova je izrade buduće projektne dokumentacije na koju treba ishoditi sve suglasnosti nadležnih tijela kao i suglasnost Konzervatorskog odjela u Varaždinu.
Danas, nakon tridesetak godina, došla na red i ta obnova, ponovno zahvaljujući intendantici Jakovljević koja je od dolaska u Varaždin sebi odredila za cilj završetak obnove zgrade i njezinog interijera, a investicijska vrijednost predviđenih građevinsko-obrtničkih radova za dvoranu je 5.000.000,00 kuna, a izvor su sredstva Ministarstva kulture RH. Vrijednost restauratorskih radova može se utvrditi nakon revizije Elaborata i dodatnih konzervatorskih istražnih radova u Koncertnoj dvorani.
Rekonstrukcija velike pozornice i scenska tehnika
Najveći zahtjev koji slijedi nakon što dvorana bude obnovljena predstavlja rekonstrukcija glavne scene u gledalištu tj. osuvremenjivanje tehničkih mogućnosti i zadovoljavanje tehničkih potreba kao i prilagodbu sigurnosnim i tehničkim propisima i normama suvremenog kazališta važećih u EU i RH.
Radovi rekonstrukcije pozornice izvodili bi se u tri faze, u razdoblju od tri godine, prema projektnoj dokumentaciji čiji je Glavni projekt pred završetkom. Prva faza obuhvaćala bi gornji postroj scenske mehanizacije, odnosno:čeličnu stropnu nosivu konstrukciju s protupožarnim krovnim zaklopkama za odimljavanje , i sprinkler instalacijom pozornice s vatrodojavnim sustavom,protupožarni zastor pozornice,- čelične radne galerije pozornice , konstrukciju portala pozornice (bočne portalne tornjeve i pomični portalni most), pomične elektromotorne rasvjetne mostove pozornice, elektromotorne prospekt i točkaste povlake scene i proscenija, centralni mikroprocesorski sustav upravljanja scenskom mehanizacijom .U drugoj fazi koja bi obuhvaćala donji postroj scenske mehanizacije, obnovilo bi se i uredilo pomične (podizne) platforme za orkestar u prosceniju,okretnu pozornicu scene,spajanje donjeg postroja na prethodno izvedeni centralni upravljački sustav te novu potkonstrukciju poda i novi kazališni pod scene i proscenija
Treća faza obuhvaćala bi rekonstrukcije instalacija i nabavku opreme sustava scenske tehnike kao što su:elektro-instalacije i nova oprema scenske rasvjete (dimeri, reflektori, rasvjetni pult),sustav ozvučenja dvorane (zvučnici, tonski pult i oprema tonske kabine),video sustav dvorane i pozornice (projektor, projekcijski zaslon, oprema video režije) ,inspicijentska oprema pozornice, hodnika i garderoba i sigurnosna rasvjeta,scensku draperiju (glavni zastor, ulice, sofite, zastore horizonta),mobilnu scensku opremu (praktikabli, mobilni plesni pod i drugo) .
-Prilikom izvođenja radova na rekonstrukciji scenske mehanizacije (faza 1 i faza 2) treba napomenuti kako su radovi na gornjem postroju (faza 1) najvećeg obima i trajanja, ali zbog tehnološke povezanosti ne mogu se dijeliti na pod-grupe koje bi se odvojeno izvodile.Dosadašnjim zahvatima na i u zgradi taj segment pozornice nije temeljito obnavljan pa su sustavi scenske mehanizacije izvedeni 50-ih godina još uvijek u upotrebi, ali vrlo ograničenih karakteristika i mogućnosti upotrebe, dok je zadovoljavanje tehničkih standarda i sigurnosnih normi svedeno na samu granicu dopuštenja za korištenje.Isto vrijedi za opremu scenske rasvjete, kod koje su glavni dijelovi ugrađeni 80-tih godina i digitalizirani 90-tih te se još uvijek koristi, ali uz velike probleme i napore pri njezinom održavanju. Općenito elektronička oprema (audio-video, rasvjetna oprema i drugo) u principu zastarijeva nakon 10-15 godina, ne može se održavati pa je zamjena neophodna. – ističe intendantica uz napomenu da je dosad za Projekt obnove pozornice izrađen Idejni projekt, u završnoj fazi je izrada Glavnog projekta koji zbog usklađivanja s propisima i normama EU morao biti revidiran odnosno usklađen s propisima. Dosadašnja predviđena ukupna investicijska vrijednost iznosi 32.356.000,00 bez PDV-a.
Sanacija podova foyera, predvorja i garderobe uz VKD te vanjske stolarije
Slijedila bi sanacija podova foajea, predvorja, i garderobe za VKD koja obuhvaća građevinsko-obrtničke radove na podovima i skidanje starih slojeva poda,zamjenu ili sanaciju drvenih nosivih greda podne konstrukcije te polaganje novih slojeva poda sa završnim slojem parketa.Predviđeni zahvat nastavak je radova na uređenju zidova i stropova istog prostora.Investicijska vrijednost radova iznosi 250,000.00 kuna a izvor sredstava je Ministarstvo Kulture.
Intendantica također ističe da je tijekom 2013. godine završeni su radovi na zamjeni pet prozora Koncertne dvorane prilikom čega je utvrđeno tehničko rješenje koje jednako zadovoljava konzervatorske kao i uvjete energetske učinkovitosti što potvrđuje Završno izvješće nadzornog inženjera i Očitovanje na navedene radove Konzervatorskog odjela u Varaždinu.-S obzirom na dotrajalost građevne stolarije vanjske ovojnice zgrade i gubitke topline a u cilju ostvarivanja bolje energetske učinkovitosti i smanjenja troškova energenata u suradnji s tvrtkom CONNECTO PROJEKT d.o.o. iz Varaždina i Konzervatorskim odjelom u Varaždinu izrađen je Troškovnik zamjene građevinske stolarije te je ,Konzervatorski odjel u Varaždinu, izdao prethodno odobrenje za zamjenu stolarije na građevini HNK u Varaždinu Predviđena investicijska vrijednost radova iznosi 3.300.000,oo kuna bez PDV-a.
Pregled restauratorsko-konzervatorskih radova od 2005. do 2018.godine:
- godine - sanacija hidro i termo izolacije terasa sjever i jug sa obnovom balustrada
- godine - sanacija i rekonstrukcija sanitarnih čvorova u zgradi i dogradnja sanitarnih čvorova za osobe s invaliditetom
- godine - obnova prostora Europa Media, Crvenog salona i Komorne 99
- godine - sanacija i rekonstrukcija kotlovnice,centralnog grijanja te ventilacije i klimatizacije Gledališta, Scene Rogoz,E. Medie i Koncertne dvorane
- godine - sanacija 4 manja lustera Koncertne dvorane
2011. godine – sanacija lustera Gledališta
- godine - sanacija i rekonstrukcija prostora Glavnog ulaza u zgradu HNK u Varaždinu
- godine - obnova prostora stubišta, garderobe i predvorja Koncertne dvorane
- godine – obnova freske Miljenka Stančića na stropu stubišta prema koncertnoj dvorani
- godine – sanacija prozora - ugrađeno 5 novih prozora u Velikoj koncertnoj dvorani
- godine – sanacija prozora – ugrađeno 12 novih prozora u Velikoj konc. Dvorani
Prvo Helmerovo kazalište je varaždinsko kazalište
Hermann Helmer (Hamburg, 13. srpnja 1849 – Beč, 2. travnja 1919), austrijski arhitekt., s arhitektom Ferdinandom Fellnerom (1847-1916) osnovao je u Beču tvrtku (Fellner und Helmer) koja se specijalizirala za gradnju kazalište i koncertnih dvorana. U svojim projektima primjenjivali su građevne oblike renesanse, baroka i rokokoa. Sagradili su, odnosno projektirali pedesetak kazališnih zgrada, a uz to i brojne dvorce, palače i druge građevine.
Helmer je samostalno projektirao svoje prvo kazalište u Varaždinu, a u Hrvatskoj su zajedno sagradili kazališta u Rijeci (1883) i Zagrebu (1894/95). Značajnija djela (s Ferdinandom Fellnerom) su im Stadttheater (1872) i Volkstheater (1889) u Beču; Nepszinhaz (1874) i Vigsinhaz u Budimpešti; Stadtheater (1876) u Augsburgu; kazališta u Brnu (1881), Bratislavi i Karlovim Varima (1882); Deutsches Theater (danas Deutsch Smetanovo Divadlo) u Pragu (1886); Stadttheater u Zürichu (1890); Theater unter der Linden u Berlinu (1892); Stadttheater u Grazu (1889); Deutsches Schauspielhaus u Hamburgu (1900); New Theatre u New Yorku, kazalište u Odessi Tonhalle u Zürichu.
Helmer je za vrijeme građenja kazališta u Varaždinu upoznao Filipinu Levanić, kćerku postolara Levanića iz Dugog konca (danas Zagrebačka ulica) s kojom se, nekoliko godina kasnije, oženio. Oboje su gotovo do smrti svraćali u Varaždin; nad njegovim pisaćim stolom uvijek je visjela fotografija varaždinskog kazališta. Herman i Filipina imali su dva sina i dvije kćeri, koje su se udale za sinove poznatog austrijskog tvorničara Sachera. Prema jednom svjedočenju, upoznali su se zapravo u Varaždinskim Toplicama na tradicionalnom Anin-plesu, a potom zaručili u kući Ivana Milčetića u Varaždinu.
Zajednički Eu projekt NET -WORK Fellner & Helmerovih kazališta
Arhitektonski biro Fellner & Helmer bio je zajednički projektni atelje koji su vodili dvojica austrijskih arhitekata Ferdinand Fellner (1847.-1916.) i Herman Helmer (1849.-1919.) i to od utemeljenja 1873. do 1919. godine. Bili su zvijezde među arhitektima europskih kazališta i drugih javnih i privatnih zgrada. Projektirali su više od 60 kazališnih zgrada, sagradili su ih 48, a više od 40 postoji još i danas od Hamburga do Odese, od Salzburga do Černovica i Züricha, i sve su u prvobitnoj funkciji, predstavljajući ne samo arhitektonsku i graditeljsku baštinu 19. i ranog 20.stoljeća, nego i baštinu koja i dalje ispunjava svoju primarnu funkciju, bilo da je riječ o kazalištima ili koncertnim dvoranama. Njihov doprinos gradnji kazališnih zgrada temelji se na poštivanju triju uvjeta koje svaka kazališna zgrada mora zadovoljiti: vestibul - prostor za ulaz publike , gledalište -prostor za praćenje predstave od strane publike i pozornica -prostor za izvođenje predstava i svi prateći prostori oko pozornice.
Umjesto smještavanja svih ovih prostora pod jedan krov, kao što je do tada bilo u većini slučajeva uobičajeno u gradnji kazališnih zgrada, Fellner & Helmer su preferirali razdvajanje tih prostora, tako da svaka njihova kazališna zgrada ima vrlo prepoznatljivu vizuru (ulaz, krov iznad gledališta i krov iznad pozornice i stražnje pozornice). Unutar svake kazališne zgrade projektirali su foajee u kojima su se odigravali prijemi, susreti s umjetnicima, plesovi, svečane večere , dok su u raskošnijim zgradama napravili i salone iza službenih loža za prijeme tijekom stanki predstave.Stilske karakteristike fasada i unutarnjeg uređenja variraju od neo-renesanse, neo-baroka pa sve do secesije, odražavajući vrijeme, modu, ukus i umjetničke izvore tog arhitektonskog dvojca .Iako su načelnu shemu organizacije prostora dosljedno primjenjivali u projektiranju i gradnji, svaka kazališna zgrada je drukčija, postavši tako kulturnom baštinom prostora mnogo većeg od područja nekadašnje Austro-Ugarske monarhije, dajući njihovoj ostavštini pravi europski pečat.
Upravo zbog očuvanja te baštine, te nastavljanja i proširivanja djelovanja u kazališnim zgradama ostvarenim od strane projektnog ateljea Fellner&Helmer, predlaže se stvaranje net-worka kazališnih zgrada Fellner & Helmer, koji inicira upravo Jasna Jakovljević, o čemu kaže:
- Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu prva je kazališna zgrada koju je samostalno projektirao Herman Helmer (to je ujedno i njegov prvi rad u toj struci)1873. godine a iste godine utemeljio je i projektni atelje s Ferdinandom Fellnerom što je razlogom da HNK u Varaždinu bude ne samo inicijator, nego i nositelj projekta. U projekt se uključuju kazališta koja djeluju u zgradama arhitekata Fellnera & Helmera.
Umjetnička suradnja, tehnička, konzervatorsku i graditeljska suradnja
Projekt je zamišljen u nekoliko faza.Koncepcija projekta se temelji na koncentričnim krugovima (poput onih koji nastaju kad se u vodu baci kamen), tako da se širi iz regije prema cijeloj Europi. Projekt ima misiju da poveže kazališta u zgradama Fellner & Helmer na nekoliko načina i razina. Jedna od razina je umjetnička suradnja, dok se druge razine odnose na tehničku, konzervatorsku i graditeljsku suradnju, tim više što se radi o zgradama koje su starije od stotinu godina, i mnoge od njih su bile ili temeljito obnovljene ili su obnove u tijeku. Dakle,ovaj projekt želi:- prezentirati graditeljsku i kulturnu ostavštinu gradnje kazališnih zgrada slavnog arhitektonskog ateljea Fellner & Helmer
- razmijeniti iskustva u obnovi takvih kazališnih zgrada uz omogućavanje obrazovanja i stručnog usavršavanja restauratora i umjetničkih obrtnika putem stručnih radionica, edukativnih programa i praktične nastave (uz pomoć svih nadležnih gradskih i državnih institucija, od konzervatorskih zavoda do ministarstava kulture)- razmijeniti umjetnike koji rade ili surađuju u tim kazalištima (od glumaca, glazbenika, plesača do redatelja, scenografa, kostimografa, skladatelja, dirigenata itd.) i to na bazi posjeta od nekoliko dana jednom od kazališta, kako bi upoznali ne samo repertoar, nego i tehnologiju rada, te uspostavili umjetničke veze s kolegama iz regije i konačno razmijeniti umjetničke programe kazališta tijekom projekta (dramske, operne, operetne, baletne ili koncertne produkcije).
Kako je riječ o nacionalnom kazalištu u Varaždinu, koje je manjeg obima i po gabaritima same zgrade i prema programu, predloženi prvi niz partnera su srodna kazališta u regiji i jedna koncertna dvorana (budući da je Varaždinsko kazalište središte i koncertne djelatnosti u gradu i regiji)
- Nacionalno kazalište - Mahanovo kazalište u Brnu (Republika Češka)
- Nacionalno kazalište u Segedinu (Republika Mađarska)
- Nacionalno kazalište u Temišvaru (Republika Rumunjska)
- Staddtheater u Klagenfurtu (Republika Austrija)
- Konzerthaus u Ravensburgu (Republika Njemačka)
Tijekom pet godina, broj partnera bi se povećavao, s obzirom na zainteresiranost kazališta u regiji i drugim europskim zemljama, dok bi 2020. završila prva faza projekta u kojoj bi se osim prezentacija svega što je ostvareno u prethodnim godinama, pokazale i izabrane kazališne, dramske, operne i baletne predstave u okviru manifestacije EPK - grada Varaždina. Ovaj projekt objedinjuje kulturu, arhitekturu, građevinsku baštinu, obrtništvo i poduzetništvo otvarajući mogućnost ne samo za razvoj kulturnog života, nego i za napredak obrtništva,za stručnu i specijaliziranu edukaciju mladih generacija (na najrazličitijim poljima od umjetničkih obrta do oglašavanja, marketinga i managementa u kulturi i gospodarstvu), povezivanje stručnih, viših i visokih škola u regiji i unaprjeđivanje obrazovanih programa, pokretanje inventivnih inkubatora znanja i vještina ne samo iz kulturnih, nego i drugih djelatnosti u suvremenom poduzetništvu.
Taj projekt je i prezentacija grada Varaždina, regije i cijele Republike Hrvatske kao moderne, napredne zemlje koja s ponosom čuva kulturnu baštinu, stalno je povezujući sa sadašnjim trenutkom, te razvija usku suradnju između kulture, raznih gradskih i državnih institucija i poduzetništva, umrežavajući se u Europu na najbolji mogući način, a to je samoodrživost kulturne baštine - zaključuje Jasna Jakovljević.
