Zašto smo bliže velikoj ruskoj ofenzivi u Ukrajini

Zašto smo bliže velikoj ruskoj ofenzivi u Ukrajini

Američki mirovni plan nije zadovoljio očekivanja Rusije, koja je postavila ultimatum Washingtonu: ili prisvajanje osvojenog teritorija Ukrajine ili velika ofenziva na cijelu Ukrajinu – i još ponešto.

Sve se više pokazuje da Trumpove verbalne provokacije i igre rata ne koriste ni Europi, pa čak ni Rusiji, koja zasad vidi jedino rješenje za rat koji je sama započela, a sada se vrti u krugu oko dobro branjenih ukrajinskih uporišta.

Ukratko, ovih je dana objavljen američki mirovni plan od 28 točaka (kažu – po volji i ukusu Rusije), koji je na sastanku američke i ukrajinske strane u Ženevi smanjen na 19 za Ukrajinu prihvatljivih kompromisnih točaka. No plan je naprasno odbačen od strane Moskve, koja je odmah zaprijetila vojnim rješenjem – odnosno novom velikom ruskom ofenzivom – ne samo na cijelu Ukrajinu, nego možda i šire.

Koji su razlozi da je tako naglo opet došlo do većeg zaoštravanja rata u Ukrajini? Umjesto da SAD izvrši jači pritisak na Rusiju, koja jedino to razumije i donekle uvažava, Trump je odredio svojeg državnog tajnika za vanjsku politiku, Marca Rubija, da na nedavnom sastanku u Ženevi razmijeni mišljenja o mirovnom planu s ukrajinskom stranom, koja je došla odlično pripremljena s argumentima za svaku od 28 točaka plana. Rubio se uvjerio i prihvatio da je potrebno svesti plan na 19 točaka.

Sada američkoj strani, nespremnoj da zaoštri pritisak na Rusiju i pomogne Ukrajini, preostaje ponovno pregovaranje s ruskom stranom, koja i dalje nemilosrdno napada civilne i energetske ciljeve u Ukrajini te postupno, vrlo sporo, ali uporno osvaja selo po selo, kvart po kvart oko strateški razorenog grada Pokrovska.

Kakvo je stanje oko Pokrovska?

To je grad na ulazu u značajnu Donecku oblast, na glavnom pravcu mogućih prodora prema velikim gradovima Harkivu i Kijevu, privlačan agresorskim snagama te iznimno važan za stabilnost obrane geografskog središta Ukrajine. Nalazi se i na križanju nekoliko magistralnih prometnica i željezničkih pravaca.

U samom gradu i okolici vode se žestoke borbe u kojima sudjeluju tisuće vojnika s obje strane. U sukobima svakodnevno pogine najmanje tisuću vojnika, a uništava se i velika količina vojne tehnike, osobito tenkova i samohodnih topova. Većinom se vodi rat dronovima i bliskim borbama manjih postrojbi, često od kuće do kuće. Samo u jednom danu ovog tjedna u području Pokrovska zabilježeno je 216 sukoba.

To je stvarno rat iscrpljivanja u kojem ruske snage napreduju uz visoku cijenu gubitaka, suočene s vrlo jakom obranom. Ruska ratna propaganda, na čelu s Putinom, stalno govori o „neizbježnoj pobjedi“, koja se umjesto za tjedan dana, protegnula na mjesece – a sada je već u četvrtoj godini rata.

Taktike su različite. Ruska vojska pokušava brze prodore koje Ukrajinci zaustavljaju minskim poljima i „čišćenjem“ manjih postrojbi uvučenih među kuće i ulice. To je klasičan ulični rat s vrlo malim pomacima bojišnice. Iako ruska strana često spominje „opkoljavanja“, od ljeta ih zapravo nije bilo, osim u propagandi.

Ukrajinska vojska raspolaže točnijim podacima, što joj omogućuje manju razinu gubitaka i bolje korištenje poznavanja terena, dok je u samom gradu, od nekadašnjih 70 tisuća stanovnika, ostalo tek oko 1500 ljudi. Ruska strana, međutim, ima prednost u elektroničkim komunikacijama

U takvoj situaciji ključnu ulogu mogu imati pričuvne snage. Rusija ima brojčanu prednost, ali slabiju obuku i koordinaciju, dok Ukrajina svoje rezerve koristi selektivno – za protunapade ili utvrđivanje obrambenih točaka.

Ukratko, potencijalna opasnost opkoljavanja Pokrovska postoji, ali ukrajinska vojska zasad uspješno odolijeva tim pokušajima. Kvaliteta pričuvnih snaga je na strani Ukrajine, dok Rusija ima brojčanu premoć. Posljedice su iscrpljivanje obiju strana u ljudstvu, logistici i tehnici.

Unatoč iscrpljenosti, obje strane pokazuju izdržljivost. Koriste noćne transporte i pokrete kroz maglu kako bi izbjegle nadzor dronova i satelita. Skladišta se postavljaju sve bliže bojišnici – ali tu Ukrajina ima prednost jer su njena skladišta bolje prikrivena i često podzemna.

Takvi dugi, statični sukobi iscrpljuju ljudske i materijalne resurse te ruše moral, što negativno utječe na stanje i u samim državama. Rusija vjeruje da takvom taktikom iscrpljuje Ukrajinu i zapadne saveznike, no dugoročno iscrpljuje i samu sebe.

Ukrajina, s druge strane, i dalje dobiva nova oružja i tehničku pomoć, čime održava međunarodnu podršku, iako ju pogađa gospodarsko i demografsko iscrpljivanje.

Zapadne zemlje (EU, NATO i SAD) pojačavaju pritisak na Rusiju i njezine gospodarske slabosti, ali i same snose sve veće troškove pomoći Ukrajini. U međuvremenu Kina i Iran jačaju svoj utjecaj kroz transfer oružja, energenata i političko posredovanje.

Rat, iako najviše šteti Rusiji i Ukrajini, posredno koristi industrijama oružja zapadnih država i globalnim tržištima energenata. Kina formalno zadržava neutralnost, ali gospodarski profitira. Rusija, zbog sankcija, postaje ovisna o kineskom tržištu, a Turska i Indija sve se više pojavljuju kao posrednici.

Najveću cijenu ipak plaćaju Ukrajina i Rusija: gube ljude u najboljim godinama, uništavaju infrastrukturu i gospodarstvo te postupno gube jasnu viziju povratka u normalan život.„Mirotvorne“ države često skrivaju vlastite gospodarske interese. Rat se ne pokazuje samo kao sukob dviju država, nego i kao globalno tržište oružja i moći. Izlaz iz tog labirinta nemoći mora biti u jačem pritisku međunarodne javnosti – primjerice, kroz reformu i veću učinkovitost Ujedinjenih naroda – kako bi se stvarala stvarna i održiva mirovna rješenja prije izbijanja sukoba.

Rat nije samo vojni, nego i gospodarski projekt.
Rusija, kao pokretač najveće agresije u novom dobu, mora prihvatiti da „strateška pobjeda“ nije sveti cilj, jer ju realnost vodi u spiralu iscrpljivanja, u kojoj najviše trpi njezino vlastito stanovništvo.

Glavno pitanje ostaje: zašto čovječanstvo postaje zarobljenik vlastitih interesa, dok se volja za mirom gubi? Ovo nije samo sukob dviju država, nego globalna kriza u kojoj svi nose dio odgovornosti – bilo kroz agresiju, pasivnost ili iskorištavanje rata.

Iz sadašnjih iskustava treba izvući tri temeljne pouke:

1. Sila ne smije mijenjati granice – inače otvaramo vrata beskonačnom krugu ratova i prolijevanja krvi.

2. Pravda i pravo moraju biti na strani morala, a ne sile – to je prvi korak prema stvarnom miru i dostojanstvu čovječanstva.

3. Ako sila ostane legitimna, svaki rat postaje priprema za novi rat.

Ako želimo naprijed, čovječanstvo mora znati da rat nije put – nego slijepa ulica.

Ivan Botteri