Mladi bariton i zaljubljenik u tradiciju o svom glazbenom putu, iskustvima iz Engleske i ljubavi prema zavičaju
Naš sugovornik ovoga puta je Dominik Padarić, mladi, školovani glazbenik i bariton iz Međimurja, koji s iznimnom predanošću čuva i njeguje tradicijsku glazbu svoga kraja. Njegov je glas prepoznatljiv po toplini i izražajnosti, a njegova interpretacija međimurske popevke publiku vodi u svijet emocije, ponosa i dostojanstva. Svojim nastupom oplemenio je Večer međimurske popevke, održanu 28. studenoga u Centru za kulturu Čakovec – na Dan međimurske popevke, posvećen pjesmi koja je simbol Međimurja, ali i kulturno blago svijeta.
Odakle ljubav prema glazbi i kako je počeo tvoj glazbeni put?
– Glazba je oduvijek bila dio mog života. U obitelji se pjevalo, u društvu, na proslavama, u svakodnevici – jednostavno, pjesma je uvijek bila prisutna. Još kao dijete volio sam pjevati i već tada se u meni probudila želja da to postane moj životni put. Nakon osnovne škole upisao sam Glazbenu školu u Varaždinu, smjer operno pjevanje u klasi profesorice Blanke Tkalčić, gdje sam i maturirao. Nakon toga upisao sam studij u Engleskoj, u klasi britanskog baritona Quentina Haynesa. Sam put bio je zanimljiv, pun iskustava, kao i svugdje – bilo je i dobrih i loših trenutaka, ali sve je to škola za život.
Reci nam nešto više o studiju na Kraljevskoj akademiji u Manchesteru, o specijalizaciji i onome što ti je to obrazovanje donijelo u glazbenom i osobnom smislu.
– Sam studij je, kao i svaki drugi, zahtijevao borbu, učenje i rad na sebi. Posebno mi se svidio pristup profesora na fakultetu, koji su gotovo svakodnevno ponavljali: „Mi smo tu zbog vas.“ Ta rečenica me jako oblikovala. Iskustva, suradnje i prijateljstva stečena tijekom studija ostat će za cijeli život, kao i poznanstva s ljudima iz cijeloga svijeta s kojima sam i dalje povezan.
Povratak doma – “Se me vleče vu domaju
Nakon Engleske odlučio si se vratiti u Hrvatsku. Što te najviše privuklo doma, u Međimurje?
– Često svi pitaju: „Zašto ne živiš tamo?“ Koliko god su Engleska i Amerika nekima možda idealizirane, kao zemlje u kojima je sve moguće, mislim da ako čovjek voli raditi i to doista želi, on će pronaći način da uspije, gdje god bio. Možda kod nas ide nešto teže, ali ono do čega teško dođemo – to najviše cijenimo.
Kao što lijepo kaže draga Tajči u pjesmi „Črlena hiža“:
„Se me vleče vu domaju, k sima onim kaj ih ni.
Dva obloka rafung krivi, krov od slame još diši…“
Kad sam otišao, ta emocionalna veza i ljubav prema domaji, prema „kaju“, Međimurju i ljudima, postala je još jača i znao sam da se želim vratiti doma, djelovati i raditi ovdje.
Koliko ti međunarodno iskustvo pomaže u današnjem radu i glazbenom izražavanju?
– Svakako puno. Upoznati druge kulture, razgovarati o njima, tražiti poveznice između tradicija i umjetnosti, dijeliti znanja – to je iznimno bogato iskustvo. Primjerice, s prijateljem iz Finske, Joelom Kupianinenom, koji je studirao kompoziciju, počeli smo proučavati simboliku u tradicionalnoj glazbi Finske i u međimurskoj popevki. Rodile su se divne ideje, ali ih, nažalost, nikad nismo realizirali. Možda jednog dana napravimo „glazbeni eksperiment“ na tu temu. U svakom slučaju, od svakog kraja svijeta poneseš dio iskustva i kroz to postaneš bogatiji nego da ostaneš samo na lokalnoj razini.
Večer međimurske popevke – emocija u svakoj noti
Povod našeg razgovora je tvoj nastup na koncertu u čast međimurskoj popevki u Centru za kulturu Čakovec. Što si pripremio i što publika može očekivati od tvog nastupa?
– U dogovoru s koordinatorom večeri, maestrom Branimirem Magdalenićem, u solo izvedbi sam izveo zahtjevnu popevku „915 leto“. To je pjesma teška i interpretacijski i emocionalno, jer govori o mladiću koji se oprašta s dragom i odlazi u vojsku, a time se zapravo oprašta i s Međimurjem. U trenutku dok odlazi na vlak, pjeva: „Međimurje, kak si lepo, se si mi vu jednom cvetu! Ružice po sud dišiju…“ Popevka nosi snažan naboj emocija, tuge, ali i ljepote.
Kakav je osjećaj nastupati pred domaćom publikom, u rodnom kraju, a nastupao si i u Krapini?
– Domaća publika je, rekao bih, često zahtjevnija. Možda zato što si doma ili jer te svi poznaju – ne znam. Ali istina je da, kako se kaže, „najteže je biti prorok u svom selu“.
S druge strane, Krapina je poseban osjećaj. Od samih priprema, proba, snimanja, pa do samog nastupa – sve je to jedno predivno iskustvo. Nastupiti prvu večer na otvorenju festivala, uz Matiju Cveka, Barbaru Suhodolčan, Tajči, Filipa Hozjaka i druge divne pjevače, a zatim i na završnoj večeri, bilo je nešto što se teško može opisati riječima. Emocije su bile ogromne, a sjećanja ću nositi cijeli život.
Aktivno djeluješ i u KUU Seljačka Sloga Nedelišće. Kako je započela tvoja priča s folklorom?
– Još u srednjoj školi želio sam se uključiti u folklor. Pohađao sam srednju školu u Varaždinu i tada sam s prijateljem razmišljao o Varaždinskom folklornom ansamblu, ali zbog cjelodnevne nastave to jednostavno nije bilo moguće.
Sa Seljačkom Slogom se, zapravo, poznajem od malih nogu – od prve popevke. Krajem prošle godine gledao sam njihov nastup i iste sekunde poslao poruku predsjednici Jasni Hajdinjak – ili „teti Jasni“, kako je zovem – da bih se rado pridružio. Susreli smo se na koncertu Ansambla LADO, a i voditeljica našeg folklora, Ivana Hajdinjak, dodatno me potaknula i ohrabrila. Divio sam se Slogi oduvijek, a sada mi je čast biti dio toga i zajedno s tim divnim ljudima čuvati tradiciju.
Što te u folkloru najviše privlači – glazba, ples, nošnje, zajedništvo?
– Volim folklor u cjelini. Sve navedeno – glazba, ples, nošnje, zajedništvo – za mene čini nerazdvojnu cjelinu. Naš folklor je iznimno bogat i prepoznatljiv svugdje. Moja prijateljica iz Ansambla LADO, Anita Huđek, često kaže kako su ljudi u svijetu oduševljeni našim nošnjama i raznolikošću – kao da svaka priča svoju priču.
Odnedavno sam i voditelj pjevanja u KUU Seljačka Sloga Nedelišće. Počeli smo raditi od osnova, što nije lako, ali uz podršku maestra Bojana Pogrmilovića, dugogodišnjeg umjetničkog voditelja Ansambla LADO, koji me dodatno educira o folklornom pjevanju, nastojim stečeno znanje prenijeti na mlađe generacije.
“Folklor je sve – pjesma, nošnja, zajedništvo, duša”
Kako vidiš ulogu folklora i tradicijske glazbe u životu mladih danas?
– Ovisi o tome koliko su mladi uključeni. Ako su dio folklora, tada to žive i razumiju. Drago mi je da se u Međimurju sve više prepoznaje važnost učenja o popevki i tradiciji u školama i vrtićima.
Napori kulturno-umjetničkih društava, Zajednice HKUUMŽ i Međimurske županije urodili su plodom – imamo Dan međimurske popevke 28. studenoga i cijeli mjesec posvećen njoj. To nas potiče da budemo još predaniji čuvari naše baštine.
Vjerujem da mladih ima, volje ima, i iako ponekad nije lako, folklor i popevka će opstati. Važno je da budemo složni, a ne jalni i podijeljeni – jer nitko izvan Međimurja neće čuvati našu popevku, običaje i govor, ako mi to ne učinimo sami.
Međimurska popevka je simbol tvoga kraja, a odnedavno i dio UNESCO-ove baštine. Što ona znači tebi osobno?
– Kao što sam već rekao, to je od iznimne važnosti. Ta priznanja su vrhunac svega, ali ako nema ljudi koji popevku istinski vole – ne radi osobne koristi, nego radi nje same i budućnosti njezina očuvanja – onda nijedno priznanje neće biti dovoljno. Ljudi su ti koji popevku drže živom, osobito oni koji je znaju istinski interpretirati, ne samo otpjevati. Sada imamo sve potrebne temelje i priznanja, a na nama je da tu baštinu očuvamo.
“Najteže je biti prorok u svom selu”
Kako publika reagira kad čuje međimursku popevku – bilo kod kuće, bilo u drugim dijelovima Hrvatske ili u inozemstvu?
– Možda nisu svi svjesni koliko svijet zapravo poznaje međimursku popevku. Njezina popularnost je velika, osobito među iseljeništvom koje njeguje ne samo popevku, već i plesove, napjeve i običaje iz Hrvatske. Ljudi koji je prvi put čuju ostaju zadivljeni. Melankoličnost i težina melodije čine je jedinstvenom.
Međimurska popevka ima najveći pjevački raspon među tradicijskim napjevima u Hrvatskoj, vrlo je zahtjevna, bogata u ritmu i tekstualno iznimno lijepa. Sve to zajedno čini je posebnim i nezamjenjivim dijelom naše glazbene kulture.
Aktivno sudjeluješ i u humanitarnim aktivnostima, koliko ti znači ta društvena angažiranost?
– Mislim da svatko od nas u nekom trenutku treba pomoć, i zato vjerujem da pomaganje drugima izgrađuje čovjeka. Uvijek je ljepše pomoći nego tražiti pomoć. Nekome i jedna riječ, pjesma ili gesta mogu značiti jako puno.
Naravno, treba biti i oprezan jer nisu svi ljudi iskrenih namjera, ali vjerujem da uvijek možemo birati – biti dobri ili ne. Ja biram ono prvo.
I za kraj, što bi poručio publici na koncertu u Čakovcu i drugim nastupima?
– Dođite, podržite popevku i sve nas koji je s ljubavlju čuvamo. Uživajte u ljepoti tih melodija i podržite kulturno-umjetnička društva koja neumorno rade za dobrobit naše tradicije. Popevka je naša baština i naš ponos, ona je duša Međimurja – i treba ju živjeti.
