Georges Papazoff je bugarski umjetnik koji je veći dio života proveo u Francuskoj. Tijekom života ostvario je uspješnu samostalnu karijeru koja odražava šire umjetničke trendove prve polovice 20. stoljeća – kako u samom centru umjetničkog života u Parizu, tako i na periferiji, uključujući zemlje istočne Europe.
Razlozi za organizaciju ove izložbe su višestruki. Prvi od njih je povijesna veza između Papazoffa i Zagreba uspostavljena prije 91 godinu kada je održana njegova samostalna izložba u Modernoj galeriji (14. prosinca 1934. – 4. siječnja 1935.). Izložbu je priredilo Hrvatsko društvo umjetnosti, a izloženo je 57 slika nastalih između 1928. i 1934. godine. Kako se navodi u katalogu izložbe:
„Postavljanjem izložbe Georgesa Papazoffa u Zagrebu, Hrvatsko društvo umjetnosti pruža publici priliku da upozna jednog od najistaknutijih predstavnika generacije idealističkih slikara u zapadnoj Europi koji je, nakon fovizma, trasirao posve nove smjerove u umjetnosti.“
Autor teksta je Ivo Šrepel, koji je tom prilikom održao i predavanje u PEN klubu. Papa-zoff je u istom klubu održao dva predavanja. Jedna od slika s te izložbe, Les Éclaireurs – Lucifers, kupljena je i danas je dio aktualne izložbe.Umjetnik u svojoj autobiografiji ističe:
„Prijatelji su organizirali izložbu mojih slika u Modernoj galeriji u Zagrebu. Platna su među hrvatskim intelektualcima dočekana s poštovanjem, no publika, još nespremna na ‘modernizam’, bila je pomalo skandalizirana, pa čak i zgrožena... Dame iz ‘Društva za promicanje umjetnosti’ dolazile su u grupama do ulaza u galeriju, ali se nisu usudile ući. Upirale su prstom na neke moje slike, u strahu da bi u tim nestvarnim oblicima mogle vidjeti ili otkriti nešto neočekivano ili nemoralno.“2
Put do prihvaćanja modernističke umjetnosti bio je prepun izazova, pa čak i u Parizu. Konzervativni krugovi podržavali su akademsko slikarstvo ili ekspresivni naturalizam, dok su intelektualne eksperimente odbacivali. Papazoffovi pokušaji da se uklopi u bugarsku umjetničku scenu također nisu bili uspješni. Njegove izložbe izazivale su burne rasprave, oštru kritiku i nisu naišle na pozitivan odjek.
Drugi razlog za organizaciju ove izložbe jest skretanje pažnje na marginalizirane umjetnike koji, iz različitih razloga, nisu imali zasluženu vidljivost.
Ubrzo po dolasku u Pariz krajem 1920-ih, Papazoff je postao aktivan član umjetničke scene, surađivao je s raznim galerijama i stekao priznanje kritičara. Maurice Raynal je u svojoj Antologiji francuskog slikarstva od 1906. do danas (napisanoj 1927. godine, gotovo paralelno s događanjima kojima je bio svjedok) zapisao:
„Nedavno je nadrealizam dodatno unaprijeđen slikarskom tehnikom preuzetom iz romantičarskog pokreta koji se razvio u Njemačkoj (kao i sve povezano s romantizmom), a koja proizlazi iz ekspresionizma. Ovaj potonji pravac karakteriziraju šarmantni i delikatni radovi Paula Kleea, Bugara Papazoffa, Heinricha Hoerlea i Novog objektivizma... Izvan njihovih poetskih ciljeva, tehnički podsjećaju na povijesne crteže prizora iz pakla (Les Diableries), na mistična djela iz 16. i 17. stoljeća, crteže Grandvillea, Hoffmanna, Edgara Allana Poea, ljudska čudovišta izlagana na sajmovima, sitne ukrasne predmete iz 19. stoljeća, anatomske skice, te određene aspekte njemačkog filma. Drugim riječima, podsjećaju na barokne i rokoko predmete, zabavne u svojim ambicijama, ali osobito fascinantne u radovima Kleea, Papazoffa i Miróa.“3
Unatoč vezama s istaknutim nadrealistima, Papazoff je ostao neovisan i odbio se pridružiti grupi Andréa Bretona, što je bila odluka koja ga je skupo koštala. U svojoj autobiografiji je zabilježio:
„Poznavao sam i bio u kontaktu s nekim nadrealistima, ali nikada nisam želio sudjelovati u njihovim umjetničkim aktivnostima. Nisam mogao ni zamisliti da će moj stav imati dugoročne posljedice, da će se moje ‘odbijanje’ okrenuti protiv mene i staviti me u izolirani položaj ili ispred svog vremena...“4
Povijest umjetnosti, kao tradicionalno konzervativna disciplina, razvija se sporo. Tek zadnjih godina, povodom stote obljetnice prvog nadrealističkog manifesta, povela se rasprava o različitim oblicima nadrealizma i široj geografiji pokreta. Kao dio ovog obnovljenog interesa, Papazoffova slika Reverie uvrštena je u stalnu zbirku Centra Pompidou, zahvaljujući velikodušnoj donaciji g. Gueorguia Vassileva. Ovaj potez odražava predanost institucije širenju razgovora izvan uobičajenih okvira.
Treći razlog za ovu izložbu je ponovno uspostavljanje veza između Zagreba i Sofije te utjecaja recipročnih izložbi. Savez jugoslavenskih umjetnika „Lada“ (1904. – 1912.) organizirao je izložbe u Sofiji, Beogradu i Zagrebu. O čemu je zapisano sljedeće:
„Zagrebačka izložba donijela je mladim bugarskim umjetnicima novu dozu samopouzdanja – ovaj uspješan debi potaknuo ih je da nastupe i u drugim zapadnoeuropskim prijestolnicama.“5
U Galeriji Preslav u Sofiji održana je 1934. godine zajednička izložba Bugarskog društva novih umjetnika i hrvatske grupe Zemlja. Sljedeće godine, organizirana je druga izložba u zagrebačkoj Modernoj galeriji. Ove inicijative svjedoče o međunarodnim vezama i zajedničkim idejama koje spajaju bugarske i hrvatske umjetnike. Odnos između članova Zemlje i Novih umjetnika nije bio tek prolazna pojava – pokazao je kako umjetnost može povezati umjetnike iz različitih zemalja u borbi za zajedničke društvene ideale.6
Danas živimo u turbulentnim vremenima, obilježenim ratovima i urušavanjem vrijednosnih sustava. Ponekad se čini gotovo besmisleno baviti se umjetnošću. Međutim, povijest nam pokazuje da umjetnost često ostaje jedini razuman prostor koji pruža nadu i spaja ljude. Sada nam je to potrebnije nego ikad.
Aktualna izložba predstavlja 14 slika iz zbirke Gueorguia Vassileva i jedno umjetničko djelo iz Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu. Ovi radovi, koji obuhvaćaju različite periode Papazoffove karijere (1925. – 1966.), otkrivaju njegova umjetnička istraživanja, eksperimentalni duh i izražajan vizualni jezik.
Maria Vassileva
1 Izložba Papazova. Moderna galerija, Zagreb, 11. 12. 1934. – 4. 1. 1935.
2 Papazoff. Sur les pas du peintre. Suivi de documents et témoignages. Paris, Ed. de la Galerie de Seine, 1971., str. 60.
3 Raynalр Maurice. An
