U galeriji Hrvatskog društva likovnih umjetnika HDLU-a u Kuli stražarnici Staroga grada u Varaždinu, od danas, 22. svibnja otvorena je izložba akademskog slikara i restauratora Velimira Ivezića. Evo njegovih opservacija o temi izložbe "ARROWS of DESIRE (strelice žudnje)":
Protestne strelice eskapizma alegorija su i metafora streličastih znakova upućenih na sveopći bijeg od prolaznosti, bijeg route(om) 666, bijeg u obećanu zemlju, bijeg u drugi, zanimljiviji, ako ne bolji život makar nestvaran, iluzionistički... One su markacijsko sredstvo koje bi Vaš svijet trebale uklopiti u „naš“ svijet. Markiraju bijeg od društva pomiješanih vrijednosti, traganje su za poželjnom ulogom i egzistencijom, a bijeg od eksploatacije. Možda su samo bijeg od realiteta ili doista davanje smisla životu bijegom i željom za promjenom prije nego kolabiramo u općoj, a eskapističkoj imploziji svijeta... One sprečavaju zatvorenost u mali klaustar klaustrofobičnoga društva te vode u druge, neistražene svjetove ... Znak su i stigma sa izvjesnim integritetom za podizanje svijesti i protest, a ne skretanje ili autizam slikarskoga. Dijametralno su suprotne od bezizlaznosti. Njihova su usmjerenja slobodna iako se mnogi usuđuju ukazivati na „poželjne“ pravce. One propituju (Quo vadis?) i ujedno odgovaraju jer vode prema izlazu iz Potemkinovih država i „uređenja“ kakova rijetko gdje vidjesmo. Mnogi su naši (mladi) bili rođeni ovdje, a smatrali su da pripadaju drugamo. Nisu dopustili da im se režu krila i otišli su za nekim strelicama zbog urođenih arhetipsko-provincijalnih žudnji svih nas iz tihih periferija. Žudili su za snoviđenjem velegradskih utopija (nekad nazivanih bjelosvjetskima), a za slobodnim izražavanjem individualizma bez sustezanja i paranoje. Željeli su samo (od)letjeti slobodno, a ne levitirati... I sada ih/nas već nema isključeni su/smo i minorizirani ali nisu/nismo autsajderi, a kamoli party breakeri... Napokon, svi su/smo u bijegu samo neki teško priznaju ili uopće ne primjećuju, a svjetlo uvijek strelovito baca sjenu odsutnosti (vrijednosti i pražnjenja sadržaja!?)...
Eskapizam je ovdje neumitan oksimoron, a sve ostalo je negdje drugdje... Sve se ovdje doima autističnim osim politike... Mundus vult decipi (svijet želi biti prevaren). Slika je socijalne prirode dok je distanca asocijalna. No, da me se ne bi krivo shvatilo, ne radi se o nihilističkom pogledu već intenciji stvaranja drukčijega, boljega okruženja neovisnoga od moćnika i(ili) parazita... (ne)nametnutoga režima okoline, samoizolacijskoga režima covida, i uskraćenih ljudskih, a napose umjetničkih sloboda... Riječ je o težnji za slobodnim izražavanjem individualizma bez iskaznica i propusnica.
Inkrustracije, usadci, gotovi predmeti usađeni, utisnuti u materijal crnog quercusa, bačvastih dužica....recikliranje, stempunk, grunch, ready meade etc. te eklektična sloboda gotovo Munchovskog krika jednoga (Au)tiste. Odbacujući civilizaciju čovjek stvara deponije „otpada“ koji postaju izvorišta umjetnosti pa tako kamen koji odbaciše graditelji postade zaglavnim kamenom. Civilizacijski otpad pomaže ovom izrazu kao kolateralni umjetnički čin i arhetipski obrazac. Gotova, primjenjena forma koja bi trebala ostaviti autoreferencijalnoga i autoironičnoga traga.
No, nije sve sasvim crno. Zavodljiva je ljepota jednostavnog znaka trokuta/strelice i uvijek možete/možemo pronaći neku strelicu koju ćete/ćemo slijediti, a koja pokazuje izlaz iz klaustrofobičnosti u se(be) implodiranoga i otuđenoga društva usred promašenih političkih „dosega“ koji se usuđuju ukazivati/pokazivati na pravce ne shvaćajući da je stalno usmjeravanje, zapravo stalno uskraćivanje sloboda. Ne bih htio ovdje lobiratu ni za kakovu liniju direktrisu već, naprotiv, strelicama prokazivati zadane pravce, kako kažu „održive“ što god to značilo... Intencija je slijediti znak jer izlaz uvijek postoji (exi(s)t), a bezizlaznosti nema. Izlaz treba neumorno (a little bit of force) tražiti slijedeći svoju volju ili možda Rieglovu!?.
Po Rieglovoj koncepciji umjetničkog htijenja, volje (Kunstwollen), a ja bih rekao žudnje, kao sile koja potiče (r)evoluciju stila zasnovali smo (mnogi od nas) stil nužnosti jer institucije kao i država destimuliraju slobodu, a ako umjetnik ne može biti slobodan tko nam onda može osigurati autonomnost i integritet umjetnosti i doista pravi istinski habitus umjetničkoga diskursa kao sve rjeđe pojave usprkos velikoj produkciji koječega. Umjetnost često nije tu već je gotovo uvijek negdje drugdje, poput trave koja se čini zelenijom u susjeda... Umjetničko, dakle, a ne htijenje političke prirode, upravlja kreativnošću, estetikom i etikom eskapističkih izričaja koji dolaze do izražaja u vremenu kada svijet sve manje gleda ili uopće više ne želi gledati „svoju“ sliku pa slikar više i ne slika već se nastoji izraziti počesto Munchovskim vapajem (u prazno!?) i/ili kontaminacijom estetike etičkim introspektivnim promišljanjima... Ove polikromirane skulpture upućuju na stratigrafiju likovnosti usmjerene prema vlastitom srcu bježeći od entropije i dezorijentacije popravljajući život i bježeći od okončanja, a držeći se iskustvenog limesa. Sublimirana agresivnost usmjerena je da (u)kaže, a ne povrijedi nikoga.
Čini se, praktično je skloniti se od javnosti i ne pojavljivati se jer tek kad ljudi nestanu onda njihove priče, njihove slike postanu važne. Do tada su sve to samo trijumfalistička posrnuća i stalna potreba da se čovjek obrani od samoga sebe i politike u sebi i oko sebe. Na kraju, ipak, kao i na početku, ljepota, istina i poruka pa i mistična energija su u oku promatrača više nego na platnu izlagača... I upravo ova potonja ima snagu da povrati odbjeglo, a naprosto ukazujući na izlaz. Strijele markacijski izviru kao arhetipski obrazac iz suvremene Altamire poput potpisa (bez)izlaznosti i upućuju na pokret (gotovo futurističke prirode), a utisnuti ili aplicirani artefakti zaustavljaju promatrača u nadi da će se zaustaviti i razumijeti neumitni poriv i htijenje odnosno žudnju umjetnika, Rieglova sljedbenika (ako ga se smije takvim uopće prispodobiti).
Eskapistička je slika svijeta nevidljiva pa je nitko ne može niti oštetiti niti popraviti, a niti kritizirati ili hvaliti, a ujedno je snažna markaciona poruka koja ujedno upućuje i na efemernost svega postojećega i svih postojećih... Panta rhei (Simpliciije o Heraklitu), samo mijena vječita jest stoga ne može biti smrti umjetnosti kao ni umjetnika... tempus fugit... a žudnja za slobodom umjetnosti ostaje - zaključuje Ivezić.
