Mnogobrojne ustanove, udruge i pojedinci u Hrvatskoj prisjećali su se pogibije Petra IV. Zrinskog u Bečkom Novom Mjestu, a mi ćemo se prisjetiti njegovog, u svoje vrijeme još slavnijeg, brata Nikole VII.. Naime, pred 400 godina rođen je u Čakovcu 3. svibnja 1620. kao sin Jurja V. i Magdalene Széchy. U literaturi se može pronaći nekoliko datuma njegovog rođenja, no najčešće se spominju 1. i 3. svibnja.
Prvorođeni sin Jurja V. već je 1626. godine ostao bez oca, a brigu o njemu i mlađem bratu Petru preuzeli su skrbnici jer im se majka nakon kratkog udovištva udala za baruna Nikolu II. Mlakovečkog. Studirao je humanističke znanosti u Grazu te je završio retoriku na isusovačkom učilištu u Trnavi kod današnje Bratislave. Po završetku studija zajedno s bratom Petrom bio je na studijskom putovanju na temu vojnih znanosti i topništva po Italiji, a tom prigodom primio ih je i papa Urban VIII. Već 1637. godine obojica braće proglašeni su punoljetnima, preuzeli su upravljanje nad svojim ogromnim posjedima i ušli u javni i politički život Hrvatske.
Od proljeća 1637. godine Nikola VII. je živio u Čakovcu, u utvrdi koja je bila sjedište najvećeg i najbogatijeg obiteljskog posjeda. Započeo je njezinu rekonstrukciju i modernizaciju koju nažalost nije uspio završiti. No upravo ovom rekonstrukcijom čakovečka utvrda dobiva svoj poznati peterokutni oblik, a palača sva četiri krila koja ima i danas.
Politički je bio dijelom i hrvatske i ugarske aristokracije, ali itekako je bio svjestan svog podrijetla i zavičaja svojih pradjedova. Najvažnije mu je djelo „Adriai tengernek Syrenaia“ (Jadranskoga mora sirena) objavljeno 1651. u Beču. Djelo sadrži nekoliko lirskih pjesama te ep o opsadi i padu tvrđave Sziget u kojem slavi smrt pradjeda Nikole IV. Zrinskog. To se djelo danas smatra jednim od najboljih djela mađarske barokne književnosti. U rukopisu su sačuvana i druga njegova djela: „Ne bántsd a Magyart“ (Ne diraj Mađara), „Vitéz hadnagy“ (Hrabri vitez), „Mátyás király életéről való elmélkedések“ (Razmišljanje o životu kralja Matije), „Az török áfium ellen való orvosságban“ (Lijek protiv turskog opija).
Boreći se u završnim bitkama Tridesetogodišnjeg rata bio je odlikovan naslovom "generala svih hrvatskih četa". Čast velikog župana Zaladske županije Nikola je nosio od 12. travnja 1646. do svoje smrti. Bio je Legradski kapetan, kraljevski konjušnik i tajni savjetnik. Hrvatskim banom imenovan je 1647. godine i do smrti je zadržao bansku čast. Proslavio se u mnogim bitkama s Osmanlijama koje su bile dio njegove svakodnevice, sagradio utvrdu Novi Zrin, a 13. siječnja 1664. godine krenuo je u tzv. zimsku vojnu s gotovo 25 tisuća vojnika protiv osmanskih postrojbi u južnoj Ugarskoj. Prodro je u osmanski teritorij sve do Osijeka, gdje je zapalio poznati Sulejmanov most i time nanio veliku štetu osmanskoj vojsci i gospodarstvu. Veliki uspjeh zimske vojne proslavio je Zrinskog u cijeloj Europi. Brojni grafičari ovjekovječili su taj događaj, španjolski kralj Filip IV. odlikovao ga je Ordenom zlatnog runa, a francuski kralj Luj XIV. dao mu je naslov paira i 10 000 dukata nagrade. U lipnju 1664. godine objavljena u Londonu pod naslovom Ponašanje i karakter grofa Nikole Zrinskog.
Nezadovoljan ukupnom politikom bečkoga dvora prema Hrvatskoj i Ugarskoj, posebice nakon teškog osmanskog poraza kod Svetog Gottharda i tzv. sramnog Vasvárskog mira, Nikola VII. Zrinski organizirao je i stao na čelo ustanka protiv apsolutističke centralističke politike Beča. Izgledne ustaničke planove naglo je prekinula Nikolina smrt u lovu na vepra u Kuršanečkom lugu 18. studenoga 1664. godine. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u kompleksu pavlinskog samostana Svete Jelene.
Nikola VII. utemeljio je 1662. godine u Čakovcu knjižnicu, danas poznatu pod nazivom Bibliotheca Zriniana, te dao izraditi stručni katalog na latinskom jeziku. Knjižnica, koju je dopunio njegov sin Adam, danas je dio Zbirke rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a njezin fond broji preko 700 knjižnih jedinica.
Muzej Međimurja Čakovec u svom fundusu čuva dva ex librisa Nikole VII. Autor oba grafička prikaza Zrinskog poznati je bakrorezac Elias Widemann. Prvi je nastao 1646. godine i na njemu je prvo Nikolino geslo – Nemo me impune lacesset (Nitko me ne može napasti nekažnjeno). Ispod grafičkog prikaza je rukom napisano novo geslo – Sors bona nihil aliud (Dobra sreća ništa više) koje ovaj slavni vojskovođa i pjesnik koristi na grafičkom prikazu iz 1652. godine.
