Ante Gavranović
(Piše: Ante Gavranović)
U Studiji o ranjivosti jedinica lokalne samouprave Republike Hrvatske na turističku aktivnost koju je prošle godine napravio zagrebački Ekonomski institut, prva je takva studija napravljena za Hrvatsku, jasno se ističe: “Sad je više nego ikada jasno da se turizam u Hrvatskoj razvijao stihijski, bez ikakvih strateških odluka, uz puko korištenje komparativnih prednosti koje su nam prirodno dane, sve ide po inerciji. Unatoč strategijama i planovima na papiru koji su ciljali nešto posve drugo, turistički rast Hrvatske u zadnjih 10 godina nije se realizirao u smjeru stvaranja dodane vrijednosti i značajnog produžetka sezone, već je odgovor na rast potražnje bio stihijski razvoj bez strateških odluka, uglavnom uz bujanje privatnog smještaja i apartmanizaciju. Danas se to održava u visokoj ranjivosti hrvatskih turističkih središta na sezonalnost i koncentraciju turizma, a među posljedicama je i nekontroliran rast cijena nekretnina koji ima snažan utjecaj na raslojavanje stanovništva“.
Sada je već potpuno jasno da će broj gostiju i broj noćenja stranih turista premašiti rekordnu 2019. Prema fiskalnim računima treba očekivati i veći devizni priljev. To je ona „sunčana strana“ turizma, kojoj se veselimo i koja čini velik dio BDP-a, utječe na povećanu potrošnju, osigurava rad građevinarima (sposobnim za manje objekte).Ima, međutim turizam kakav prakticiramo i svoje (nepovoljno) naličje. O njemu rijetko progovaramo, što je u konačnici štetno i predstavlja veliku opasnost za ukupna gospodarska kretanja,dosta ovisna u rezultatima turističke sezone.
Potencijal turističke potrošnje
Ono što je bitno naglasiti - osobito u vrijeme kad se u javnu raspravu stavlja prijedlog Strategije razvoja turizma - su neke neoborive činjenice: Najviše noćenja u komercijalnim smještajnim objektima tijekom godine ostvari se u kolovozu, oko 33%.Oko 95% ukupnog broja noćenja u srpnju i kolovozu ostvareno je u 6 priobalnih županija.Na razini cijele godine preko 60% svih turističkih noćenja u godini ostvari u srpnju i kolovozu, a 91% noćenja turista ostvari se u 6 priobalnih županija, što vrlo uvjerljivo prikazuje teritorijalnu koncentriranost i vremenske ograničenosti hrvatskog turizma.Pod utjecajem dolazaka i noćenja turista u kolovozu u 6 priobalnih županija: – broj stanovnika poraste za oko 60%.
U svakom slučaju, izrazita sezonalnost hrvatskog turizma stavlja pred turističke destinacije trgovinu ozbiljne zadatke. Teško je postaviti realne kapacitete i odgovarajući broj radnika za povećane potrebe turista u samo dva mjeseca. Najčešće ti gradovi pucaju po šavovima jer ukupna komunalna i turistička infrastruktura nisu prilagođeni takvim okvirima rasta broja stanovnika i potrošnje. Veliki priljev gostiju u dva ljetna mjeseca (srpanj i kolovoz) su veliki izazov i opasna zamka. Osobito ako analiziramo strukturu ponude, gdje hotelski kapaciteti čine samo nešto više od 10 posto, a privatni smještaj i dalje raste ubrzanim tempom. To dovodi do činjenice da su nam kapaciteti prilagođeni sezonalnom turizmu, a ideja o Turizmu365 ostaje (ipak) samo nedovršena ideja i teško ostvariv san.
Lice i naličje našega turizma
Strategija održivog turizma do 2030. godine, krovni dokument koji bi trebao zacrtati putanju razvoja domaćeg turizma u sljedećih osam godina, s obzirom na mjesto i ulogu turizma u ukupnom gospodarstvu, zacrtalo je Strategiju kao ključni smjer razvoja jednog od najpropulzivnijih domaćih sektora. Pritom su postavljena Četiri ključna strateška cilja: razvoj cjelogodišnjeg i regionalno uravnoteženog turizma, razvoj turizma uz očuvanje okoliša, stvaranje konkurentnog i inovativnog turizma te za kraj - stvaranje otpornog turizma. U dokumentu se navode i neki konkretni trendovi koji bi se trebali promijeniti.
Strategija, između ostaloga, donosi i trenutačnu statistiku koja otkriva pomalo zabrinjavajuće trendove u domaćem turizmu: činjenicu da smještaj u odmaralištima, sobama i apartmanima u strukturi ukupnog smještaja čini čak 66 posto dok su hoteli tek na 13 posto. Iako je prošlom strategijom bilo planirano povećanje udjela hotelskog smještaja, dogodilo se suprotno - rastao je udio soba i apartmana koji istodobno ima iznimno nisku stopu popunjenosti, samo 27,6 posto. Dokument otkriva i kako se većina smještajnih kapaciteta, dakle njih 92,5 posto, nalazi u Jadranskoj Hrvatskoj te da smo u proteklih deset godina, između 2009. i 2019., uspjeli povećati udio noćenja u glavnoj sezoni s 80 na 84 posto, iako je krovnim dokumentom bilo zacrtano suprotno.
Veljko Ostojić, bivši ministar turizma i sadašnji direktor Hrvatske udruge turizma, u nedavnom razgovoru za Hinu, naglašava:“ Na terenu se i ove godine potvrđuje trend koji je pandemija samo dodatno istaknula - objekti u koje se investira bilježe visoku potražnju, što otvara prostor za podizanje cijena, dok oni u koje se ne investira imaju sve veći izazov s punjenjem i održavanjem cijena', naglašava direktor HUT-a. Ono što je bitno, čelni čovjek Hrvatske udruge turizma ozbiljno sumnja da sadašnjom strukturom ponude možemo ostvariti najvažniji cilj: kvalitetno produženje sezone. Prema podacima Hrvatske turističke zajednice (HTZ) iz sustava eVisitor, u hotelima je u prvih pet mjeseci ove godine ostvareno 5,3 milijuna noćenja ili 25,3 posto više nego u istom razdoblju prošle godine. To je i oko 47 posto od ukupnih noćenja u komercijalnom smještaju za pet mjeseci. Slično je bilo i u svibnju kada je u hotelima ostvareno 40 posto od ukupnih komercijalnih noćenja, tj. gotovo 2,3 milijuna noćenja, što je 25,3 posto više nego u lanjskom svibnju.
Opet isti scenarij
Nepovoljna okolnost je što opet zapadamo u (provjerenu) zamku: najvažnije su nam brojke dolazaka i noćenja. Podaci o fiskaliziranim računima ukazuju na iznimno uspješan početak turističke godine. O stvarnom financijskom efektu još je nestvarno govoriti, ali već sad možemo ustvrditi da on nije plod veće kvalitete i ukupne učinkovitosti, već pretežito (ne)razumnog rasta usluga i cijena. Prevladava ipak uvjerenje da nam je važnija masovnost od kvalitete i stvorene dodane vrijednosti, koji bi nam trebali biti temelji svakog daljnjeg koraka u razvoju turizma. Pojedini gotovo drastični primjeri – premda samo indikativni – pokazuju da ponekad stvarno nerazumnim cijenama i ozbiljnim padom kvalitete usluga sami (opasno) režemo granu dugoročnog prihoda i dohotka za veliki dio stanovništva, posebice u primorskim krajevima.
Mnogi će, nakon analiziranja Strategije, dokaz sumnji u ozbiljne promjene pronaći u činjenici da nova Strategija zapravo samo usputno apostrofira problem smještajne strukture koju danas mnogi ističu kao najveću prepreku u ostvarenju održivog turizma, dok je puno više orijentirana na pitanja ekologije i statusa na različitim ljestvicama konkurentnosti koje nužno ne odražavaju pravo stanje na terenu. Zaključno, teško je iščitati jasan, zapravo novi, inovativan transformacijski put domaćeg turizma. A upravo to se očekuje!
