Televizija Slovenije objavila je zanimljivu informaciju vezanu uz manje ili više štetne kemijske sastojke od kojih se sastoji ambalaža za pakiranje hrane. Pa budući da smo s tim problemom svi suočeni tekst sa slovenske televizije prenosimo u cijelosti:
Nevladina organizacija Food packaging forum sastavila je popis od 16.000 kemikalija koje se koriste u ambalaži koja dolazi u dodir s hranom. Pokazalo se da oko 1800 njih prelazi u namirnice.(Petra Prešeren Golob, TV Slovenija MMC RTV SLO, Televizija Slovenije)
Upravo zato što aditivi koji se dodaju npr. bocama za vodu nisu topljivi u vodi, ali mogu biti topljivi u npr. ulju ili octu te iz ambalaže mogu prijeći u hranu, nije dobro koristiti bocu za vodu spremite drugu hranu. Štoviše, ako se boca za vodu koja je testirana za jednokratnu uporabu koristi dulje vrijeme, "s vremenom može doći do povećanja prijenosa tvari iz pakiranja u vodu, budući da proizvođači nisu predvidjeli višekratna upotreba bočice. Ipak, naglasila bih da se neće dogoditi ništa loše, nećete se odmah otrovati. Ali dugoročno gledano, bolje je manje se izlagati raznim kemikalijama", kaže Viviana Golja.
Najinertniji materijal, odnosno iz kojeg se ne oslobađaju različite tvari, je staklo. Najreguliraniji materijal za kontakt s hranom je plastika. Kako objašnjava Golja, "plastika nije samo jedan materijal, već postoji ogroman broj različitih vrsta. Ovdje je zakonska regulativa vrlo sveobuhvatna, od toga koje se polazne tvari mogu koristiti, do graničnih vrijednosti koje moraju biti takve da ne utječe na zdravlje. "
Nacionalni laboratorij za zdravlje, okoliš i hranu ispituje je li ambalaža koja dolazi u dodir s hranom sigurna i primjerena. Prolaze li tvari iz plastične ambalaže, u našem slučaju folije za hranu, u hranu, provjerava se tako da se uzorci potapaju u razne spojeve koji simuliraju određenu vrstu hrane, pune ih njima ili izlažu njihovom djelovanju. Primjerice, za bezalkoholna pića koristimo 10-postotni etanol, a za mlijeko i mliječne proizvode 50-postotni etanol, kaže Andreja Zorič iz Nacionalnog laboratorija za zdravlje, okoliš i hranu, dodajući da osim otopina etanola koriste i biljna ulja, poseban prah za simulaciju kontakta sa suhom hranom i 3% octene kiseline za simulaciju kontakta sa kiselom hranom.
Hrana može biti u kontaktu s ambalažom nekoliko tjedana, mjeseci pa čak i godina, a najdulje ispitivanje u laboratoriju traje desetak dana. Stoga se dugotrajni kontakt ambalaže s hranom simulira testiranjem na višoj temperaturi od one na kojoj će se ambalaža stvarno koristiti. Kako ilustrira Andreja Zorič, "primjerice, neki materijal za pakiranje hrane u hladnjaku testira se deset dana na 40 Celzijevih stupnjeva ."
Posebna pozornost na bisfenol A i stiren
Bisfenol A i stiren trenutno su pod lupom regulatora. " Bisfenol A nalazi se u premazima nekih limenki, plastici i u recikliranom papiru. Poznat je njegov negativan utjecaj na ljudski imunološki sustav. U pripremi je zakon koji će zabraniti njegovu upotrebu. Stiren je polazni materijal za izradu jogurt lončića ili pjenaste posude za voće. Utvrdili su da se ne može isključiti mogućnost da je genotoksičan, odnosno da može uzrokovati trajne promjene DNA, tzv. mutacije. Budući da su istraživanja drugačija, sada ga proučava European Food Agencija za sigurnost ", objašnjava Viviana Golja.
Nenamjerno dodane tvari u pakiranju
Ambalaža također može sadržavati takozvane nenamjerno dodane tvari, kao što su nečistoće. Kako kaže Golja, " očekujemo da će ih biti više u toj ambalaži za koju ne vrijede precizna pravila. Takav primjer je metalna ambalaža presvučena raznim premazima od spojeva koji još nisu toliko istraženi koliko bismo željeli Vjerojatno ih ima više čak i u recikliranoj ambalaži, jer se tijekom korištenja same ambalaže mogu osloboditi neželjene tvari.To nisu samo nečistoće, to su i produkti reakcije, produkti razgradnje, ai sam proces recikliranja može osloboditi takve tvari ." Stoga Golja naglašava da recikliranje mora biti vrlo učinkovito.
Ambalaža za hranu od papira ili kartona
Papir nije otporan na vlagu i masnoću, pa se papirna ambalaža premazuje raznim premazima, smolama, voskovima, lakovima ili oblaže plastikom. " Ti premazi mogu sadržavati razne tvari koje se koriste u proizvodnji papira, kao aditive koji poboljšavaju svojstva papira, a mogu biti potencijalno opasni za naše zdravlje ", objašnjava Mateja Zajc iz Instituta za papir i celulozu.
Čak i papirna ili kartonska ambalaža koja će se koristiti za kontakt s hranom mora proći odgovarajuće testove. U Institutu za celulozu i papir, među ostalim, provjeravaju sadrži li pakiranje hrane formaldehid i prelazi li on u hranu. Formaldehid može izazvati jaku alergijsku reakciju i kancerogen je. Budući da se optički izbjeljivači često koriste u proizvodnji papira kako bi povećali svjetlinu papira i učinili ga privlačnijim potrošačima, ambalaža za hranu također se testira na prijenos optičkih izbjeljivača u hranu, jer oni mogu biti štetni za naše zdravlje. Optička izbjeljivača nisu biorazgradiva i mogu se nakupljati u našem tijelu, a kod osjetljivih osoba mogu izazvati alergijske reakcije u dodiru s kožom.
Koliko je pakiranje hrane od recikliranog papira (ne)sigurno?
Papirnate ambalaže za hranu mogu se izraditi i od recikliranog papira. Kako objašnjava Mateja Zajc, reciklirani materijali moraju se koristiti s posebnom pažnjom u proizvodnji ambalaže jer reciklirana vlakna mogu biti kontaminirana mnogim potencijalno štetnim spojevima. Potencijalno štetne tvari u recikliranom papiru su ostaci tiskarskih boja, lakova, ljepila i drugih tvari koje su nanesene na materijal tijekom procesa tiskanja i obrade tijekom prethodne uporabe papira, kaže Mateja Zajc.
Ujedno ističe i koji papir ne spada u kante za papir: " Recimo, termalni papir koji se koristi za fakture jer može sadržavati bisfenol A koji je zabranjen od 2020. godine, ali neki stariji i dalje mogu biti negdje. Dakle, računi na termalnom papiru ne pripadaju u spremnike za papir."
Ambalaža za jestivu hranu
doc. dr. Uroš Novak s Kemijskog instituta i njegov tim razvijaju jestivu ambalažu za hranu od prirodnih polimera. "Koristimo natrijev alginat kao biopolimer, glicerol kao plastifikator, zatim dodajemo razne arome ", otkriva Novak. Masa se izlije u tepsije i suši 12 sati na 40 stupnjeva Celzijusa; na taj način dobivaju foliju koja bi zamijenila jednokratnu ambalažu, primjerice za pakiranje raznih orašastih plodova ili primjerice riže.
Kako ističe Novak, "ova ambalaža ne zagađuje okoliš, razgradi se u tri dana, a možemo je i jesti ". Nedostaci su mu što je teži od klasične ambalaže i propušta vodu.
Novak će u studiju emisije Zagrizimo znanost pokazati i kako napraviti takvu jestivu ambalažu. Zagrizimo znanost na TV SLO 1 Dakle, kako nastaje jestiva ambalaža za hranu? Koje je pakiranje prikladno za koju vrstu hrane? Kako se ispituje papirnato pakiranje hrane? Što je inteligentno, a što aktivno pakiranje?
