Jedna od prvih vatrenih akcija za hrvatskog generala Ljubu Ćesića Rojsa bila je na Plitvicama, 31. ožujka 1991. Tada je hrvatske specijalce dovezao autobusom. Samo sreća, ali i vještina spasila je njega i hrvatske ratnike da ne odu u zrak. - Kad smo odlazili nitko nije očekivao da će to biti ili ne biti-rekao je. Za mene nije bilo dileme, ostati živ ili poginuti. Međutim, naišli smo na otpor srpskih četnika kakav je malo tko očekivao. Hrabar sam čovjek, ali nije mi bilo svejedno, prije svega za svoje suborce, među kojima je bilo najviše mladih, neiskusnih mladića, ali željnih borbe za oslobođenje svoje domovine, dok je potom dodao: U mojem autobusu bilo je 75 ljudi. Odnekuda je doletio tromblon. Ranio je je šest branitelja, ali bila je sreća u nesreći što je pogodio kundak moje puške, ali nije eksplodirao. Taj dan sam se drugi puta rodio.
A, kako se osjećao kad je čuo da je poginuo Josip Jović? - Osjećao sam se kao da mi je poginuo brat. Smrt ovog junaka, i to na Uskrs, još nam je dala više poticaja da ne odustanemo, već da krenemo još jače. Na kraju rezultat se zna. Otjerali smo četnike…
No, kad se govori o ovom hrvatskom vitezu, koji je među prvima od vojskovođe i predsjednika RH Franje Tuđmana dobio čin generala trebamo ga se prisjetiti i kao zastupnika u Hrvatskom saboru. Tada je uz ostalo izjavio i ono što su nakon njega mnogi citirali. Rekao je: „Tko je jamio, jamio je“. Nakon toga pojedini političari su počeli govoriti da kriminal u privatizaciji i ratno profiterstvo ne zastarijevaju. Rojs im je na to odgovorio da od toga nikada ne će biti ništa! I bio je u pravu, kao i u mnogim drugim stvarima. Ako se kojom prigode i nekog („slučajno“) optuži i osudi za teški kriminal, gotovo nitko ne dira niti će im dirati njihove vile, skupe jahte, automobile, zrakoplove, trgovačke i ine centre, dragulje, devize po svim bankama svijeta, jednom riječju – ništa. Je li to znači da je mafija pobijedila?
Dakle, to se može i ovako opisati: Tko je jamio, jamio je, a tko je poginuo za slobodnu, samostalnu, neovisnu i demokratsku hrvatsku državu – poginuo je. Njima zlato i srebro, a onima koji su dali ili bili spremni dati sve što su imali za Hrvatsku – mrtvački sanduk ili invalidska kolica.. Sada (zapravo, već dugo) tim ratnim i inim profiterima (da ti pamet stane) i hrvatski branitelji služe kao obična radna snaga, ako ih uopće i žele zaposliti. Nitko od tih ratnih profitera, kojih ima u svakom kraju Hrvatske, još nije javno rekao odakle mu prvi milijun eura. Pored toga, i dalje se (sve po zakonu!) proganja i sudi ljudima koji su stvarali hrvatsku državu, dok vrlo rijetko smo dosad imali prigode vidjeti na sudu ili na robiji nekoga tko je opljačkao Hrvatsku čak više i od srpskih i inih četnika. Koliko ih je samo pobjeglo ili se skriva u BiH? Ratni profiteri, dezerteri i izdajice jedino su u Hrvatskoj zaštićena vrsta. Gdje su sada oni koji su golorukim Junacima Domovinskog rata kad su odlazili u rat govorili: Vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima?
Svojedobno se pok. ministar branitelja bez branitelja Predrag Matić prvo javno pohvalio da je Registar hrvatskih branitelja (u kojem navodno ima još manje od pola milijuna ljudi) nešto najljepše što su oni zaslužili, da bi potom izjavio da u njemu ima najmanje 150 tisuća lažnih (?) branitelja, a ni jednog (i kao zastupnik u EU!?) nije javno otkrio, baš kao ni ratnog profitera!
Većina tih „neobrazovanih ljudi“, kako neki bezobrazno nazivaju one koji su bili prvi kad je trebalo, koji su srcem sudjelovali u oslobođenju i stvaranju Hrvatske danas od svega ima tek nekoliko stvari. Prvo, na što su osobito ponosni, imaju Hrvatsku! Drugi imaju kontejnere za smeće ako je baš netko od njih toliko gladan, a nema kune ni za kruh, zatim imaju šefove i vlasnike tvrtki koje su podigli i u vrijeme rata, a koje služe (da se malo našalimo) da im se i dive oni na čijoj su ih krvi sagradili, itd. i tako redom. Na kraju II. svjetskog rata ratni zločinac Josip Broz Tito svakom je ratnom profiteru, izdajici i dezerteru, bez suda i suđenja, stavio ploču oko vrata na kojoj je pisalo o kakvom se kriminalcu radi i jednostavno im uzeo sve što su otuđili, a potom se ni za jednog od njih više nije čulo. Tako je radio Broz, koji je nažalost prvi trebao biti proglašen ratnim profiterom.. A kod nas, nakon Domovinskoga rata, čak i ne mali broj ratnih profitera navodno je dobilo i najviše vojne pričuvne i ine činove, za zasluge što su nas – pljačkali. Naravno, pored svih drugih privilegija.
Tko je jamio, jamio je, tko je poginuo, poginuo je, pa ostavimo sve što je bilo i idemo u budućnost, a ako nikako drugačije, a ono s uzvikom: Živjela Hrvatska, s Hrvatskom na čelu!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
