Sjećanje - Teško je vjerovati da više nije s nama
Zvonko Bušić-Taik bio je istaknuti hrvatski domoljub, čovjek koji je volio i sanjao slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, a u američkom zatvoru je proveo 11.639 dana. Međutim, kad se nakon toliko godina vratio kući, na slobodu, nitko nije bio sretniji od njega. Nu, malo je tko mogao prepoznati razočaranog čovjeka, a još manje da će većina medija relativno brzo nakon njegova povrataka objaviti:
- Danas (1. rujna 2013.) u obiteljskoj kući samoubojstvo je počinio – Zvonko Bušić- Taik ( r. 23. siječnja 1946. u Gorici, BiH). Iza sebe je ostavio suprugu, koja ga je godinama vjerno čekala i s njim prolazila boli i muke, neutješnu bližu i daljnju rodbinu, brojne prijatelje… U tu vijest mnogi nisu mogli vjerovati, tim prije što je samo dan prije toga (u Udbini) bio s onima koje je volio i koji su ga voljeli. Nešto je očito krenulo po zlu. Navodno se nije mogao pomiriti s hrvatskim kameleonima, koji su jedan dan na svečanosti dolazili sa hrvatskom značkom na reveru, a već drugi dan, na drugu, s Titovom slikom.
U SAD-u su ga osudili zbog sudjelovanja u otmici putničkog zrakoplova sa 76 putnika na letu od New Yorka do Chicaga u rujnu 1976. i pogibije policajca, za što uistinu nije bio kriv. Otmicom je Bušićeva skupina, u kojoj je bila i njegova supruga Juliene Eden Bušić, htjela upozoriti na „hrvatski slučaj“ u tadašnjoj Jugoslaviji bacanjem letaka nad Londonom i Parizom. Zrakoplov se spustio u Parizu i otmičari su se predali. Nisu imali oružje, već lažni eksploziv. Zvonko je osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu. Pomilovan je početkom srpnja 2008. i deportiran u Hrvatsku. U Zagreb je stigao 24. srpnja u pratnji američkih agenata. Dočekan je srdačno, kao jedan od najvećih hrvatskih Junaka. Nakon prerane smrti posthumno smo mu dodijeli i braniteljsko priznanje – Veliku zlatnu plaketu – Da se ne zaboravi (2015.). Vrijedno se ponovno podsjetiti na dirljive riječi koje nam je u povodu toga uputila, odnosno zahvalila Juliene Eden Bušić. Rekla je:
- Hvala svima od srca... ovo priznanje je dragocjeno ne samo meni osobno i Zvonkovoj obitelji, nego svima koji su ga poštovali, cijenili i voljeli. Priznanje je potvrda, kako me ljudi uvjeravaju, da Zvonko nikada ne će biti zaboravljen, da će biti vječan uzor drugima, u svojoj ljubavi za Hrvatsku, svom domoljublju, svojoj spremnosti dati, sve što je imao dati, pa i vlastiti život, ako treba, u ime vječnih, časnih ideala. Znao je reći, da mi smrtnici možemo postati besmrtni na samo dva načina, kako je veliki Platon pisao u svojoj Simpoziji: kroz rađanja djece ili rađanja ideje koja će nas nadživjeti. Zvonko i ja nismo imali mogućnost dobiti djecu, jer smo u tim godinama bili u zatvoru – a američki su zatvori drugačiji nego recimo u Haagu...nikada nismo smjeli biti sami u 32 godine. Ali ideje se rađaju bilo gdje, i on ih je imao na pretek. Ideje koje će ga sigurno nadživjeti, tzv."Homerova djeca"! A jedan primjer sam jučer našla u njegovim bilješkama, pa ga želim s vama podijeliti. Citiram: "Čovjek se rodi, formira i odraste u sudbinski određenom obiteljskom, plemenskom i narodnom ambijentu, koji on cijeloga života duboko u sebi osjeća, a ono što čovjek osjeća utječe na ono što čini. Bezbrojne činjenice pokazuju da je čovjek svoj život spreman žrtvovati za svoja vlastita uvjerenja i principe, ili u obrani osobne časti, ali onaj čovjek koji se svjesno žrtvuje za svoj narod i vjeru pokazuje ne samo da ćuti bilo svoga naroda, nego da je i doista vjeran samome sebi, jer domoljublje i Bogoljublje je sposobnost biti vjeran samome sebi". Ne treba dalje tražiti razloge zašto je otišao. Ostao je vjeran samome sebi – do kraja" – istaknula je tada vidno potresena supruga Zvonka Bušića - Taika.
Sveta misa zadušnica za Zvonka Bušića -Taika održat će se 1. rujna, u crkvi Sv. Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu, s početkom u 19 sati.
Pismo koje Zvonku Bušiću - Taiku nikad ne će stići!
Dragi Zvonko,
Eto, vrijeme brzo leti od Tvoje iznenadne smrti (Gorica, 23. siječnja 1946. - Rovanjska, 1. rujna 2013.), kad si nas ostavio u uvjerenju da će Tvoj život, Tvoja krv, nešto promijeniti u Hrvatskoj za kojom si toliko čeznuo i koju si toliko volio.
Međutim, vjeruj mi, ništa se značajnije nije dogodilo. A očito i neće, pa se ovo pismo može ponavljati iz godine u godinu….
Sava i dalje teče. Tebe oplakuju i žale Tvoji najmiliji i iskreni prijatelji. Samo da znaš koliki su se raspisali nakon Tvoje smrti? Šteta što nisu barem deset posto toliko objavljivali o Tebi i Tvojem životu kad si bio živ, kad si neprestano govorio o hrvatskoj slozi, kad si pričao da ne vjeruješ da se Hrvati ne mogu složiti oko najbitnijih stvari – o boljitku i očuvanju hrvatske grude. Život ti je prošao u borbi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nisu Te mogli slomiti ni kad si 11.639 dana proveo u najstrašnijim zatvorima SAD-a, jer Te i tamo držala volja za životom, za povratkom u tvoju državu, tvojoj supruzi Julienne, koja Te čekala, koja Ti je svih ovih dugih godina davala nadu, a sve nas neprestano podsjećala, i putem predivnih i iznimno dirljivih knjiga. Bio si s nama kad smo Julienne Eden Bušić u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića za knjigu "Živa glava", toj Tvojoj vjernoj i predivnoj supruzi, dodijelili i Nagradu za najbolju knjigu iz Domovinskog rata za 2012. Bio si sretan kao malo dijete kad sam Ti prvome rekao odluku Prosudbenog suda. Sjećaš se? Malo su koje novine tu vijest objavile. Gdje su tada bili ti Tvoji mnogobrojni prijatelji koji su se nakon Tvoje prerane smrti, nakon tvog navodnog suicida raspisali na sve strane? Kažem, navodnog. Naime, Ti nisi izvršio suicid, Tebe su ubili, samo što to nisu učinili Oni, već su te na određeni način prisilili da sam ispališ metak. Eto, slično su učinili i sa oko tri, četiri tisuće hrvatskih branitelja, koliko ih se dosad ubilo. I što? Nikome ništa! Sava i dalje teče. Ne, dragi Zvonko, nisi to morao učiniti. Hrvatska Te treba! Da si ostao u SAD-u možda bi danas bio živ. Ali Ti si čvrsto vjerovao da u Hrvatskoj više nikada ne će komunisti suditi Hrvatima, da će Udbaši otići u ropotarnicu povijesti. Bio si naivan. Uz to nikada se nisi borio za vlast, ali kad je bila istina i pravda u pitanju, uvijek si bio prvi. Znam da te danas najviše zanima: je li se što promijenilo nakon Tvoje smrti? Kad kažem promijenilo, onda oboje mislimo na bolju i pravedniju Hrvatsku, na štovanje hrvatskih branitelja, generala i tome slično. Žao mi je, ali Te moram razočarati. Sava i dalje teče!
Bilo je dirljivo kad smo Te ispratili na Tvoj vječni počinak. Na zagrebačkom Mirogoju. Sahranili su te uz Junake hrvatske države: Brunu Bušića i Gojka Šuška. Došli su mnogi. Čak i oni koji te nikada nisu upoznali. Bilo je tuge, ali i iznimnog dostojanstva. Takav ispraćaj još će se dugo, dugo pamtiti.
Ali, što to vrijedi. Više nikada nećemo moći doći k Tebi u Rovanjsku. Ali dolazit ćemo i dalje na Mirogoj, na Tvoj grob i porazgovarati s Tobom. Još nam nisi sve rekao, još nam nisi ispunio sve snove. Prerano si odlepršao u nebeska prostranstva. Zar je moguće da vrijeme tako brzo prolazi... Međutim, mislimo na Tebe. I danas ćemo zapaliti svijeće i moliti za tebe, na Tvojem posljednjem počivalištu. Neka je upale i svi oni koji su Te razočarali, a koji su tek možebitno nakon Tvoje tragične smrti shvatili koga su imali i koga su izgubili.
Doviđenja, dragi Zvonko, srest ćemo se negdje u Božjim odajama! I ne zaboravi pozdraviti na tisuće hrvatskih branitelja i civila koji su tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata dali živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.
A za Savu ne brini. Ona i će i dalje teći!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)
