Katolička crkva slavi spomendan svetog Antuna Padovanskog, u Hrvatskoj među vjernicima posebno omiljenog sveca. Najpoznatijeg sveca svijeta, Svetog Antu Padovanskog, ljudi zazivaju zbog tisuću raznih životnih potreba jer je poznat kao spremni pomoćnik u svakoj ljudskoj nevolji. Svetog Antu nazivaju 'braniteljem potlačenih'.
Iako je sveti Ante iz Portugala, poznat je kao sveti Ante Padovanski jer je u tom gradu pokopan. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici „Il Santo“ obilazi stotine tisuća vjernika godišnje. Štovanje svetog Ante među vjernicima toliko je rašireno da mnogi teolozi to nazivaju religijskim fenomenom.
Sveti Ante omiljen je svetac u Hrvatskoj. Nema mjesta gdje mu nije izgrađena kapelica, a nema ni čovjeka koji ga nije zazvao u različitim potrebama. Čak se i pretjeruje sa zazivima, pa se često zna reći: Bože, moli se svetom Anti da me usliša. Kao da je sv. Ante veći od Boga?
Ali, time se ne pravi namjerna pogreška niti se griješi, nego se hoće reći koliko je sveti Ante štovan kod nas, koliko ga ljudi vole. On je jednostavno svetac. Tisuće i tisuće vjernika svakog 13. lipnja okupljaju se u župama svetog Ante diljem zemlje kako bi proslavili svečev blagdan. Osim proslave samog blagdana, kod nas je, naime, već dulje proširena pobožnost 13 utoraka koja prethodi blagdanu. Pobožnost dolazi od dana kada je sveti Ante preminuo, 13. lipnja 1231. Vjernici se tih utoraka okupljaju u crkvama i kapelicama, mole razne molitve, daju zavjete, ispovijedaju
Pobožnost devet utoraka
Osim pobožnosti 13 utoraka, kod nas je popularna i pobožnost devet utoraka. Pobožnost kroz devet utoraka pripisuje se povijesno dokazanom događaju. Naime, u Bologni je 1616. godine živio bračni par koji tijekom 22 godine braka nije imao djece. Žena se žarkom molitvom obratila svetom Anti za pomoć. Svetac joj se u snu ukazao i rekao joj da 9 utoraka posjećuje njegovu sliku u crkvi pa će joj molitva biti uslišana. Tek što je izvršila svečeve naloge, žena je postala majkom. Ali, rodila je izopačeno dijete. Žena je opet, s pouzdanjem, poslala dijete pred svečev oltar i čim je novorođenče položeno pokraj nogu čudotvorca, poprimilo je dječju milinu i lijep izgled. Glas o tome brzo se proširio, a s njime i pobožnost 9 utoraka.
Vjernici u Hrvatskoj svetog Antu slave na tri načina: jedan je slavljenje utoraka, drugi je nošenje njegove medaljice, sličice ili kipića, a treći je darivanje kruha svetog Antuna u korist siromaha. Čini mi se da je ta praksa danas najrašireniji način svečeva štovanja. Postanak te prakse pripisuje se čudu po zagovoru svetog Ante.
Rani život svetog Antuna
Antun Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima). Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Antun, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski. U rodnom Portugalu je štovan kao (Santo António de Lisboa) .
Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog roda, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krijepost nego plemstvo. Krijepost su nastojali svome sinu ucijepiti u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i pobožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije mogao naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.
Redovništvo
Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. poginuli mučeničkom smrću u Maroku. Ugledavši ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnikom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za vjeru. Već u ljetu 1220. godine stupio je u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Antun pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uzeo je ime Antun. U poniznosti i jednostavnosti srca otpočeo je svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antuna pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.
U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod s nekoliko svojih drugova.Odmah pošto je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli je te je morao natrag u Španjolsku.
Odlazak u Italiju
Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem te lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antuna, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Assisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krenuo je sv. Antun na put iz Mesine u Assis.
Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku. Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako su ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali brat Gracijan, provincijal u Romagni, te pristupi sv. Antunu i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze k sebi i postavi u samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i Božja nadahnuća.
U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Antunu, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antuna tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Antun stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.
Zbog mnoštva vjernika propovijedao na otvorenom
U ono doba širila se krivovjerno manihejstvo pod raznim imenima Valdenga, Albigenza, Patarena, Katara... Svetu i oduševljenu riječ svetog Antuna pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djelovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovijedaonici, što u razgovoru.
Krajem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Antun. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpellier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulsi, u Puyu kao gvardijan, u Limogesu kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući evanđelje.
- listopada1226.god. umire sv. Franjo. Na Duhove sljedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izpropaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Antun. Red je tada dobio vrsnoga glavara Ivana Parentija, a sv. Antun u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolonjske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čuda tvorio i red proširio.
God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Odlučeno je da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX. Papa Grgur IX. odredi tri mjeseca do odluke. Kako je i sv. Antun bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četiri mjeseca.
Susret s Gospodinom
Mjeseca studenog 1230. god., kada se stvar riješila, vrati se sv. Antun iz Rima s blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad. Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umire u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX. u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Antunu Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Antuna prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Antuna i svi se zadiviše, kada su vidjeli istrulo tijelo samo jezik cijel i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.
