Na trećem iseljeničkom kongresu u Osijeku na temu "Odlazak, ostanak,povratak" iznijeta su i posebno bolna iskustva povratnika. Odnos prema iseljenicima u slobodnoj Hrvatskoj dugo je bio deklarativan, trebao je domovini i iseljenički novac u vrijeme Domovinskog rata, ali ideje i savjeti nisu bili dobrodošli u tada duboko korumpiranom društvu. Današnja iskustva npr. dr. sc. Davorina Janjičeka, koji se vratio, ali ne nalazi posao unatoč stručnosti govore da se puno nije promijenilo, iako ide na bolje. Nevjerojatan je slučaj i Vlade Glavaša, bivšeg urednika radioprograma u Chicaga, koji je iznio osobno razočaranje htijući povezati medije i ulagače, ali za uzvrat je doživio progon, a njegovo izlganje izazvalo i gorke suze u publici.
Ana Paula Ortega iznijela je pozitivno iskustvo s Uredom dobrodošlice za Hrvate izvan domovine.
Jedno od iznimno dojmljivih predavanja bilo je i iskustvo studenta Denisa Daničića, koji se osvrnuo na zastarjeli hrvatski obrazovni sustav i iznio vlastita povratnička iskustva kao stranog studenta iz SAD-a i pokušaja studiranja na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Govor prenosimo u cijelosti.
-Dame i gospodo, dragi prijatelji iz dijaspore, dragi Hrvatice i Hrvati. Mnogi Hrvati kažu da dijaspora ne mari za probleme unutar države. Ali naša prisutnost na trećem hrvatskom iseljeničkom kongresu pokazuje da to nije istina. Mi smo ovdje prisutni da razgovaramo i raspravljamo o važnim i stvarnim ekonomskim, političkim, i društvenim problemima. Već duže vrijeme obrazovanje je jedan od tih većih neriješenih problema. Danas ću govoriti o tom sramotno i za mene poražavajućem problemu koji će imati dugoročne i bolne posljedice na budućnost naših mladih, na budućnost vaše djece, i na budućnost cijele Hrvatske, u uvodu svog izlaganja na temu iskustva je rekao jedan od panelista, mladi Denis Daničić, student četvrte godine Fakulteta međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu.
- Rođen sam u Bihaću za vrijeme rata. Poslije rata moji roditelji su iselili u SAD, kao mnogi Hrvati koji su tražili bolju budućnost sebi i svojoj djeci. Nakon 19 godina odrastanja i školovanje u SAD-u i kratko bavljenja američkom politikom shvatio sam da je moj pravi strast u Hrvatska, i njezin napredak. Vratio sam se u Hrvatsku da bi osigurao bolju budućnost sebi i svom narodu. Već dvije godine studiram u Hrvatskoj cime sam stekao mnogu iskustva unutar sustav visokog obrazovanje.
Dragi prijatelji, Već sam spomenuo da ću danas govoriti o obrazovanju u Republici Hrvatskoj, a, moja glavna tema je kako otvoriti hrvatsko Visoko obrazovanje mladima iz dijaspore. A sami time kako da ih privučemo da se vrate i ostanu u svojoj domovinu. Taj sustav ima mnogo mana, koji najgore pogađaju studente iz dijaspora.
Te mana prevladavaju u mom iskustvu, od kojih ću vam sad detaljnije govoriti. Prije dvije godine stigao sam u Zagreb. Za željom da se upišem na Fakultet političkih znanosti. Netko od vas se možda pita zašto se nisam upisao prije dolaska u Zagreb. E pa dragi prijatelji,na Sveučilištu u Zagrebu upis se može obaviti samo osobno u referadi, jer nema standardiziranog i jasnog postupka upisa za studente izvan Hrvatske, postupka koji većina od svjetskih sveučilista imaju.
Nakon 36 sati leta da bih došao u referadu, naravno bez ikakve ideje hoće li oni prihvatiti moju američku diplomu, docekao me apsolutni kaos hrvatski birokracije, Bez ikakvih objašnjenja slali su me od sobe do sobe, od reda do reda, da ispunjavam papir koji nisam mogao razumjeti. Dragi prijatelji, moj hrvatski u tom trenutku bio je toliko loš da nisam mogao ni naručit i gemišt, a vjerute mi, nakon svega u referadi, stvarno mi je trebao.
Zamislite ovu situaciju, vi ste student iz dijaspore, odrastali ste u inozemstvo, ne razumijete hrvatsku birokraciju, ne razumijete hrvatski sveučilišni sustav, čak ne razumijete ni hrvatski. Sad ste sami, s izrazito nepristojnim birokratima koji vam se smiju kad zatražite pomoć. I dragi prijatelji to se meni zbilja dogodilo. Nakon tjedan dan u paklu referade, nakon sto sam se toliko puta izgubio, odlučio sam ih pitati postoji li netko tko mi može pomoći s hrvatskim i usmjeriti me na pravi put. U svakom svjetskom sveucilištu strani student dobio bi prevoditelja koji bi mu olakšao upis. U Zagrebu, ja sam dobio birokrate koji su mi se smijali.
Nakon što sam pomoć dobio jedino od Boga, uspio sam se upisati na Fakulteta političkih znanosti U Zagrebu. Želio bih vam reći da je to bilo kraj svi neugodnosti koji sam doživio u našem obrazovnom sustavu, ali nažalost, problemi su se nastavali nakon upisa. Našao sam se u zbunjujućem i neorganiziranom sustavu u kojemu je gotovo nemoguće da studenti iz dijaspore uspiju.
Nitko mi nije objasnio moje obaveze, nisam znao kako da napravim svoj raspored, nisam ni dobio literaturu, a kada sam ju napokon uspio pronaći, nisam ju mogao razumjeti jer je bila samo na hrvatskom. Ipak sve bih ja to preživio, da nije bilo pojedinih profesora i predavača koji su mi namjerno otežavali studiranje zbog osobnih predrasuda o dijaspori.
Dragi prijatelji, znam da zvuči nevjerojatno, i sam sam bio šokiran kad sam umjesto pomoći dobio prezir. Naime, otišao sam na konzultacije kod jedne asistentice kako bi ju je upitao bih li mogao rad napisati na engleskom, na što mi je ona dogovorila, citiram: Go back to America, we don't need anymore diaspora with their Ustasha ideas here. Vjerujte mi, nikada to neću zaboraviti. Nikada neću zaboraviti njene riječi i nikada neću zaboraviti mržnju u njenim očima kada je to rekla. U Hrvatsku sam se vratio kako bi pomogao našoj domovini, kako bi pomogao našem narodu, kako bi pomogao našem društvu, a netko je onda samo na sve to pljunuo, samo zato jer nisam odrastao u Hrvatskoj. Želim navlastiti da se velika većina profesora prema meni korektno ponašala, ali preko nekih stvari nisam mogao prijeći.
Nakon svega toga odlučio sam se prebaciti na privatni fakultet. Tu mi je referada pomagala pri upisu, tu sam dobio literaturu ne engleskom, tu sam mogao pisati radove na engleskom, tu su mi profesori objasnili njihove predmete, tu su mi objasnili moje obaveze, tu su mi objasnili kako da se prijavim na ispite. Ukratko, tu sam dobio svu pomoć koja mi je omogućila da uspješno studiram. Privatni fakultet mi je to omogućio, i privatni fakultet to omogućuje svim studentima iz dijaspore. Žao mi je da dijaspora ne može isti tretman dobiti na javnom sveučilištu koje svi Hrvati plaćaju.
Da bi javna sveučilišta u Hrvatskoj privukla više studenata iz dijaspore trebaju se uvesti temeljite promjene. Mojih pet zahtjeva koji bi studentima iz dijaspore omogućili studiranje u njihovoj domovinu su: prvo, omogućiti elektronski upis za studente iz dijaspore- drugo, osigurati akademskog savjetnika koji će kroz cijeli studij pomagati studentima iz dijaspore. – treće- omogućiti prvu godinu studija na engleskom jeziku za studente iz dijaspore- četvrto omogućiti učenje hrvatskog jezika u sklopu studija i peto- osnovati fakultetsku udrugu koja zastupa interese studenata iz dijaspore.
Sve u svemu, vratio sam se u svoju domovinu prije dvije godine i svakim danom mi je sve ljepša i ljepša, svakim danom moja ljubav prema Hrvatskoj raste. Ovdje sam sretniji nego sam ikad bio, ovdje sam našao prijatelje, ovdje sam našao smisao života, ovdje sam našao svoju djevojku, ovdje sam našao sebe. Iznimno sam sretan i zahvalan što živim ovdje, i isto bih htio svim Hrvatima iz dijaspore, jer pravi Hrvati će svoju sreću naći jedino u Hrvatskoj.
