Izložba “Women’s Power” u Infeld Haus der Kultur okuplja umjetnička djela, skulpture i sakralne predmete. Dolazeći iz Europe, Azije i Afrike, predmeti pokazuju karakteristične aspekte reprezentacije žena u umjetnosti.
Kako se pogled na žene promijenio tijekom desetljeća u vezi s progresivnim odvajanjem od tradicionalnih rodnih uloga? Oko 70 izloženih radova 34 umjetnika koji pokrivaju 100 godina povijesti umjetnosti daju prijedloge za viđenje i promišljanje starih ideja i obrazaca na novi način.
Počinje s umjetnicima iz Beča oko 1900. poput Kolomana Mosera i Gustava Klimta sa svojim sofisticiranim prikazima ženske ljepote, kao i Tirolca Alfonsa Waldea sa svojim ženama u narodnim nošnjama. Fascinacija ženskim tijelom tiče se hrvatskog slikara Ede Murtića, filmaša Kurta Stenverta i ženskih pozicija poput Marthe Jungwirth.
Radovi bečkih fantasta u bojama i oblicima donose uzbudljivu reportažu o svakodnevnim putovanjima u vlastitu maštu. Među njima se Wolfgang Hutter (“Žena zmaja”, “Čarobnica”, “Biljni balet”) smatra “okoljubcem” i “pažljivim sanjarom, scenaristom tajnih želja i čežnji”. Svoje pejzaže iz snova upotpunjuje ženskim figurama koje nemaju pojma o istočnom grijehu i krivnji. Radovi aktiviraju oko i maštu promatrača. Ernst Fuchs (“Gütersloh i muza”), Arik Brauer (“Plesačica u suknji s cvijećem”) i Benedetto Fellin (“Muze pod velom”) nastavljaju tok s djelima iz zbirke Infeld.
Izložba posebno stavlja naglasak na dva rada hrvatskih umjetnica koji prikazuju ženu kao moćna hibridna bića. Slikar Boris Bućan (1947.-2023.) dizajnirao je plakat za “Žar pticu”, balet Igora Stravinskog u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu 1982. godine. Djelo je postalo prepoznatljiv motiv u suvremenoj hrvatskoj kulturi. Dio izložbe je “Žar ptica” Borisa Bućana s uljem na platnu.
“Mačka” kiparice i slikarice Marije Ujević jedna je od najljepših manirističkih skulptura u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Kad ga jednom vidite, nikada ga nećete zaboraviti: žensko tijelo je jako izokrenuto i nema ruku, mačja glava nema crte lica.
Još jedan naglasak predstave su afričke figure. Svojom snažnom ekspresivnošću i formalnim jezikom, tradicionalna afrička umjetnost fascinirala je i inspirirala umjetnike poput Pabla Picassa početkom 20. stoljeća. Ženske figure spoj su forme, podrijetla i značenja i otvaraju vrata u neobičan i fascinantan svijet pun tradicija, tajanstvenih rituala i življene duhovnosti.
Nastali isključivo u religijskom ili društvenom kontekstu, likovi su često bili predmet obožavanja i štovanja, služili su komunikaciji sa svijetom predaka i ispunjavanju želja. Ovaj duhovni element objašnjava njihovu moćnu, magičnu karizmu. Afričke kultne predmete tek je početkom 20. stoljeća zapadni svijet doživljavao kao umjetnost u estetskom smislu.
Zaokružuju meditacijske slike s Tibeta (tzv. Thangkas) i glazbeni instrumenti poput violine koja svojim oblikom oponaša žensku figuru i smatrana simbolom ženskog tijela u nizozemskom baroku, viola, viola d'amore i gitara izložba.
