U homiliji je Sveti Otac naglasio važnost skrušenosti – bitan, ali pomalo zanemaren aspekt duhovnog života. Skrušenost je „probadanje srca“, koje je bolno i izaziva raskajane suze, poručio je Papa. Ono nije osjećaj krivnje koja nas obeshrabruje ili čini opsjednutima našom nedostojnošću. Blagotvorno je to probadanje koje pročišćava i liječi srce. „Jednom kada prepoznamo svoj grijeh, naša se srca mogu otvoriti djelovanju Duha Svetoga, izvora žive vode koja izvire iz nas i tjera suze na naše oči. Oni koji su voljni biti ‘razotkriveni’ i pustiti Božjem pogledu da probode njihovo srce, dobivaju na dar te suze, najsvetiju vodu nakon one krštenja”, istaknuo je Sveti Otac.
Kada “plačemo nad sobom”, ono ne znači plač u samozažaljenju, što smo često u iskušenju činiti. Naprotiv, to znači ozbiljno kajanje zbog toga što smo Boga ražalostili našim grijesima, priznajući da smo skrenuli s puta svetosti i vjernosti ljubavi prema Onome koji je dao svoj život za nas. To znači još jednom usmjeriti svoj pogled na raspetoga Gospodina i prepustiti se Njegovoj ljubavi koja uvijek oprašta i podiže, naglasio je Papa. Skrušenost, dodao je, zahtijeva trud, ali daje mir.
Zasigurno, svaka se nutarnja obnova rađa iz susreta naše ljudske bijede i Božje milosti, a razvija se kroz siromaštvo duha, koje omogućuje Duhu Svetom da nas obogati, poručio je papa Franjo. Pozvao je braću svećenike neka se zagledaju u sebe i upitaju koju ulogu imaju skrušenost i suze u njihovom ispitu savjesti i molitvama. „Po prirodi, što smo stariji, to manje plačemo. U životu duha, međutim, od nas se traži da postanemo poput djece: ako ne plačemo, nazadujemo i iznutra starimo, dok oni čija molitva postaje jednostavnija i dublja, utemeljena na klanjanju i čuđenju u prisutnosti Božjoj, raste i sazrijeva. Postaju manje vezani za sebe, a više za Krista. Osiromašeni duhom, približavaju se siromasima, onima koji su Bogu najmiliji“.
Još jedan aspekt skrušenosti je solidarnost. Podložnom srcu, oslobođeno duhom Blaženstava, postaje prirodno izražavati skrušenost prema drugima. Umjesto da osjeća ljutnju i sablazan zbog propusta braće i sestara, ono plače za njihovim grijesima. Gospodin, prije svega u njemu posvećenima osobama, traži muškarce i žene koji oplakuju grijehe Crkve i svijeta i postaju zagovornici za sve, naglasio je Papa. „Od nas, njegovih pastira, Gospodin ne traži prezirne osude onih koji ne vjeruju, nego ljubav i suze za one koji su daleko. Teške situacije, patnje i nedostatak vjere s kojima se svakodnevno susrećemo, u susretu sa skrušenim srcem, ne pobuđuju odlučnost u polemici, nego ustrajnost u milosrđu“.
Na kraju, istaknuo je Papa, skrušenost nije toliko djelo koliko je to milost te se kao takva mora tražiti u molitvi. Pokajanje je Božji dar i djelo Duha Svetoga. Kao pomoć u njegovanju raskajanog duha, Sveti je Otac dao dva savjeta. Najprije je pozvao da prestanemo na život i poziv gledati u smisli učinkovitosti i trenutnih rezultata. Pozvao je umjesto toga na promatranje stvari kroz širi horizont prošlosti – prisjećajući se Božje vjernosti – i budućnosti – gledajući vječni cilj na koji smo pozvani, konačnu svrhu naših života.
