Od istine i činjenica ne može se pobjeći. U razdoblju nakon drugog svjetskog rata i poraća dogodila su se masovna umorstva, u Sloveniji zatečenih, zbjegova poraženih vojski, pa i njihovih obitelji, supruga, djece i staraca, u najvećem broju Hrvata. Umorstva su se čula i osjećala na daleko, ali svi su šutjeli, neki iz straha, drugi po zadatku. Mediji? U prvim desetljećima strogo državni, s vremenom dolaska prvih oblika demokracije i mediji se počinju otvarati i vraćati svojemu izravnome poslanstvu prijenosu i kritikama istine. Naravno vlast je vlast i držala je sve konce, koji nisu pobjegli iz njezine stege, pa su se tako, najprije šapatom i s vremenom sve glasnije počele otvoreno teći suze za nestalima, umrlima, doslovce zatrpanima u tajna skrovišta, improvizirane jame ili napuštene rudnike, pa još i betonirani ili maskirno zatrpani s kostima iz mesnica.
Prvi glasovi su počeli 1986. godine u tekstu publicistice, inače djetetu iz zbjegova, Spomenke Hribar. Danas se toga sjeća urednik i komentator „Dela“ i bivši komentator „Mladine“ Ali Žerdin i podsjeća cjelokupnu uspavanu slovensku javnost: „Već je prošlo 40 godina od tada kada je Spomenka Hribar napisala esej: Krivnja i grijeh, s kojim je definirala civilizacijske zadaće, povezane s poslijeratnim umorstvima, a te zadaće je Slovenija bila dužna riješiti“. A što se je dalje dogodilo ? Godine 1990. višestranački izbori i deklarativno priznanje umorstava i izjave o pomirbi najviših predstavnika Crkve i vlasti i sve tako do ovogodišnje obljetnice 80 godina od završetka drugog svjetskog rata. Bile su povremene akcije i izjave o dostojnome pokopu mrtvih domaćih i stranih ljudi ubijenih i bačenih jame ez suda i suđenja.
To je bila od države prihvaćena obaveza, ali do sada nije u najvećemu dijelu izvršena. Dogodio se utorak 8. srpnja ove godine i glasovanje na plenarnome zajedanju Europskoga parlamenta o Rezoluciji o čuvanju uspomena na žrtve poslijeratnoga komunističkoga razdoblja u Sloveniji, koju je predložila zastupnica Slovenske demokratske stranke (uime Europske stranke narodnjaka) Romana Tomc. Što bi to moglo biti sporno u rezoluciji, koja je usvojena, ali s prilično glasova protiv? Prema sadržaju rezolucije očito jest, da su riječi rezolucije usmjerene na izjednačavanje prava žrtava i humanost za sve, a ne samo neke. To je upravo naglasila Romana Tomc u trenutku usvajanja rezolucije: „To je bilo glasovanje o istini i dostojanstvu, i to ne samo za žrtve komunizma u Sloveniji, nego i šire“.
Doista, rezolucija EU naglašava značenje sjećanja na SVE žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Europi, kod čega ističe zločine jugoslavenskoga komunističkoga režima u Sloveniji poslije Drugog svjetskog rata u pitanju poslijeratnih umorstava i masovnih grobišta. Baš zbog gubljenja ili ignoriranja sjećanja Rezolucija poziva slovenske vlasti, da i dalje istražuju prikrivena grobišta i podastiru cjelovite preglede arhiva jugoslavenskih tajnih službi. Izražava se i mišljenje EU, da bi se Slovenija kao država morala u jednom određenom danu svake godine posvetiti sjećanjima na žrtve autoritativnih i totalitarnih režima, posebice komunizma. Sadašnja slovenska vlada je 2022. godine ukinula obilježavanja 17. svibnja, kao Dana sjećanja na žrtve komunističkih nasilja.
Recimo da je spomenuta Rezolucija usvojena s 357 glasova za, 266 protiv i 16 uzdržanih glasova europarlamentaraca.
Neke stranke su iz čisto stranačkih razloga ostali gluhe na činjenice, koje sve govore. Naime, samo su rijetki primjeri potpunih istraživanja umorstava i izvršenja dostojnoga pokopa. To je još izraženije kod Hrvata i upravo njihova grobišta, rasuta po Sloveniji su vrlo malo i nepotpuno istražena. Primjerice šuma Krakovski gozd, kod Kostanjevice na Krki, gdje su zaustavljene kolone Hrvata u kretanju prema Žumberačkim gorama, u navodnome povratku u Hrvatsku. Većina među njima su bili civili i to djeca, žene, starci i ranjenici. Svi su ubijeni i onda su pozvali „radne brigade“ domaćina da ih lopatama zakopavaju. S nekima od njih smo razgovarali i saznali za te sudbine i za slučajeve pojedinačnih prebjega u šumu. Takvih „akcija“ je bilo više. Recimo tenkovski jarak kod Dobove krije tisuće hrvatskih žrtava, koje još nisu istražene.
U slovenskim političkim analizama ove Rezolucije naišli smo tezu ili čak tvrdnju, da „rezolucija izjednačuje komunizam s nacizmom i fašizmom“ ili preciznije rečeno: „crvena zvijezda se bez ostatka izjednačava s kukastim križem, pa sva tri sistema imaju istu težinu“. To je doista izjednačavanje po nekakvim težinama, koje u humanom smislu nemaju smisla. Da, ima tu iste težine: žrtve su žrtve i svi imaju pravo na svoj grob. Sve drugo ulazi u dnevne političke ciljeve i neke prilagođene „težine“ prema tim ciljevima.
O tome je vrlo jasno govorila predsjednica Slovenije Nataša Pirc Musar: „Očekujem, da će predstavnici određenih političkih stranaka više energije, nego političkog poigravanja na razini EU uložiti u nastojanja za stvaranje uvjeta za eshumaciju i dostojan pokop partizanskih žrtava. Ja ću nastaviti svoju aktivnost za stvaranje trajnih rješenja za dostojan pokop žrtava poslijeratnih umorstava“. To je njezin precizan osvrt na ono što se govori u rezoluciji. Međutim, ona je otvoreno ušla i u uspoređivanja značenja različitosti uloga u ratu za slobodu i nezavisnost domovine, rekavši: Ne dopuštam nikakvo smanjivanje značenja narodnooslobodilačke borbe niti pokušaje povijesnoga revizionizma“, te objasnila da je „nedvojbeno tko je bio u tom periodu bio na pravoj stranici povijesti. Ako se netko nije slagao s politikom vođenja rata – to je legitimno. Ali da zbog toga stupiš na stranu okupatora, za to nema opravdanja i tu povijesnu činjenicu ne može nitko bitno promijeniti“, rekla je predsjednica Slovenije u svojem odjeku na Rezoluciju EU o uspomeni na ratna i poratna umorstva.
Slovenski zastupnici u Europskome parlamentu bili su na na različitim brjegovima, kao i uvijek, podijeljeni na desnicu i ljevicu. Prijedlog rezolucije nastao je u slovenskoj stranki desnice, kojega je predstavila Romana Tomc i naravno bila zadovoljna s ishodom, koji ipak u prvi plan stavlja dostojan pokop, ali i dan uspomena žrtve totalitarnih režima s akcentom na komunizmu.
Takvom obrazloženju se oštro protivi slovenska ljevica, koja, ruku na srce, nije skoro ništa značajnije učinila na dostojnome pokopu žrtava u masovnim grobnicama slijedom poslijeratnih izvansudskih masovnih pokolja. Predstavnik slovenskih stranaka ljevice Matjaž Nemec kaže: „Uskoro ćemo biti svjedoci poplavi prijedloga za rehabilitaciju fašističkih režima. Sve žrtve nasilja bez obzira na počinitelja zaslužuju dostojan pokop, a time se potiče i pomirbu. Međutim, pomirba ne može biti prisilna ni s iskrivljavanjem povijesnih činjenica, što čine predlagači ove rezolucije“.
Sve se to može objasniti političkim ciljevima. Neki nas plaše, da nam dolazi opasnost komunizma, a drugi da nam dolazi fašizam. Ipak jedno je bitno, a to je rekla predsjednica Slovenije: „Treba čim prije stvarati uvjete za dostojan pokop svih žrtva drugog svjetskog rata i poraća i to može biti jedino mjerilo ove i drugih rezolucija. Stoga nije umjesno ni pretjerano hvaliti, ni kuditi ovu rezoluciju, nego sve to zajedno mjeriti s humanitarnim, a ne političkim ciljem, a to je dostojan pokop svih mrtvih, među kojima je nažalost najviše Hrvata, koji su umirali na pragu povratka u svoju domovinu.
Ivan Botteri
