Članstvo i aktivnost u NATO savezu česta su tema slovenskih političkih prepucavanja. Kada nastanu veliki zastoji u financiranju obaveza toga dobrovoljnoga članstva, onda se često poziva u pomoć institucija nacionalnih referenduma. Oko Natoa sve je i počelo s referendumom s kojim je Slovenija 23. ožujka 2003. godine s većinom od 66,08 % glasova izrazila želju i molbu, da bude primljena u punopravno članstvo te središnje svjetske organizacije sigurnosti i obrane. A tijekom godinu dana operativnih priprema Slovenija je primljena u članstvo NATO 29. ožujka 2004. godine i evo već 21 godinu usklađuje standarde svoje vojske sa suvremenim standardima NATO saveza.
Do sada su financijske obaveze prema Natu usklađivane s mogućnostima pojedinih država. Nove geostrateške okolnosti, ali i najnovije ambicije razvijenih država, posebice SAD, utjecale su na povećanje zahtjeva za ravnomjernije financiranje troškova obrane država članica NATO saveza. Tako je došlo u prvoj fazi do zahtjeva, da svaka država treba 3 % svoga bruto nacionalnoga dohotka odvajati za potrebe obrane, a s time i za izvore financiranja NATO saveza. U perspektivi nekoliko godina taj postotak bio bi povećan do 5 %, s time što bi se dio tih sredstava mogao koristiti i za druge potrebe, koji doprinose jačanju obrane država. Sve to rečeno je razumljivo potaklnuo rasprave o stvarnim mogućnostima pa i potrebama povećanja iznosa financiranja. Primjerice Slovenija za potrebe obrane izdvaja tek 1,5 % državnoga bruto dohotka.
To su sada veći iznosi, velike promjene, to je nova cijena članstva u NATO. To je i nova predizborna tema. Nismo bili svjedoci nekih paralelnih računica usporednih pregleda, što bi za obranu Slovenije značilo prihvatiti te obaveze članstva, kako bi ih umanjili ili i ima li smisla ostati u NATO- u?
O tome postoje različite ocjene, ali ne i utemeljeni dokazi tih teza, pretpostavki i tvrdnji o stvarnim potrebama i mogućnostima financiranja obrane u sustavu NATO saveza, koji postavlja jedinstvene standarde za sve armije država punopravnih članica. Tako se došlo u Sloveniji do prvog pitanja za javnost - prihvaća li se ovako postavljen sustav financiranja obrane u sastavu NATO?
O tome je bilo rasprave, vjerojatno ne baš dovoljno studiozne i argumentirane, ali na kraju je većina u parlamentu izglasala rezoluciju o financiranju obrane države u članstvu NATO-a. To je omogućilo vladi, da je i dalje bila uključena u aktivnosti NATO-a kod izrade novih perspektivnih planova razvitka obrane.
Međutim, u slovenskome parlamentu se počinje stvarati nezadovoljstvo s tako povećanim troškovima obrane, pa se traži „referendum o troškovima obrane“. To Premijer Golob ocjenjuje kao udarac na vladu i to od druge dvije stranke u vladi, posebno glasne Ljevice, koja sve više traži izlazak iz NATO saveza. Na takve primjedbe i raspisivanje referenduma reagira premijer Golob s izjavom, da je to „populističko zavaravanje državljana Slovenije„, pa on, odnosno njegova stranka Svoboda sada traži referendum o članstvu Slovenije u NATO savezu.
U ove dvojbe se uključuje predsjednica države Nataša Pirc Musar. Ona se kritički osvrće na brzopletost u odlučivanju o pitanjima državne sigurnosti i upozorava: „Željela bih da ne činimo sramotu u međunarodnoj zajednici. Politika se treba dogovoriti i ne smije biti na različitim obalama kod tako značajne teme o obrani zemlje “. Zbog toga dogovara s premijerom Robertom Golobom, da razgovaraju otvoreno o tome što je u pozadini i da se „glave malo ohlade“, jer se događaju i uzajamna vrijeđanja, primjerice da „Golob iznosi glupi prijedlog o NATO-u“. Eto tako se optužuju o referendumu, koji još nije dobio pitanje na koje treba odgovoriti. Naime, Premijer nije odlučio, o pitanju i kako bi glasilo želi li Slovenija izaći iz članstva NATO saveza, a oporba manipulira baš s time i uvjerava, da to ni formalno nije moguće, jer većina i nije ZA.
Treba reći da većina stranaka nije za to, da se ide na referendum o statusu Slovenije u NATO-u.
Sve se čini da je netko u političkom vrhu Slovenije izgubio kompas, koji vodi državu u mirne i sigurne vode, umjesto da pliva ili plovi u moru nezrelosti i ne državotvornosti. U politici i praksi parlamenta nije razjašnjeno koja je prava svrha jednog referenduma, o tome treba li povećati troškove za obranu i drugoga referenduma o tome koristi li to što je u NATO-u Sloveniji i treba li joj za očuvanje sigurnosti i nezavisnosti države. U svemu tome, prema riječima predsjednice parlamenta Urške Klakočar Zupančič „oporba iskorištava referendum o visini troškova obrane za skupljanje (predizbornih) političkih bodova“.
Ipak možemo naći i dobro zamijetiti promišljene razloge zašto nisu potrebne ove »političke igrice oko referenduma o troškovima obrane i članstvu u NATO«. Predstojnica katedre za studij obrane na ljubljanskome fakultetu društvenih nauka Jelena Juvan kaže da je »doista nevjerojatno i neodgovorno, da kada Rusija pokazuje svoju moć u ratu s Ukrajinom, a na Balkanu su prilike nestabilne, u Sloveniji najavljujemo referendume o NATO članstvu i troškovima obrane«, te dalje objašnjava, da su to » kako izgleda unutarnje političke igrice pred izbore i to za međusobna obračunavanja unutar vladine koalicije, koja je zapela na raskrsnici«. Juvan ostavlja u razmišljanje pitanje: tko bi to trebao biti taj tko može »jasno predstaviti prednosti članstva u Nato savezu? Možda predsjednica republike u dogovoru s premijerom? To bi se trebalo pokazati već ovoga tjedna ili je na pomolu neka posebna kriza suglasnosti o nesuglasnosti, koja vodi u raskol i možda prijevremene zbore? Za ugled Slovenije moglo bi se reći da to ne bi bilo nimalo dobro. Vrijedi pogledati stručne analize članstva u NATO-u koje pokazuju, da nečlanice NATO saveza troše za obranu zamjetno više od članica NATO-a. U tim analizama možemo naći primjer nestabilnog Balkana, gdje je NATO velika garancija sigurnosti članicama.
Ivan Botteri
