Tjedan odluke o miru ili nastavku rata

Tjedan odluke o miru ili nastavku rata

Za američkoga predsjednika Donalda Trumpa bi trebala biti idealna prilika, da se su najavljenom susretu s britanskom premijerom i francuskim predsjednikom postavi u aktivnu ulogu stvaranja mira, ali njegova nepredvidivost ne daje pravih razloga da bi se to moglo tek tako dogoditi. Koliko je to razumno i taktički, da u pripremi ovog možda i najvažnijeg međunarodnog sastanka u novije vrijeme Trump javno opisuje britanskoga premijera Keira Starmera i francuskoga predsjednika Emmanuela Macrona ovim riječima: „Njih dvojica nisu učinili ništa. Nijedan od njih nije pokrenuo nikakve korake u vezi s Rusijom“. Naravno to nikako nije točno, jer u trogodišnjem ratu Rusija-Ukrajina Macron in Starmer su više puta osobno pozivali Putina i tražili, da obustavi agresiju u Ukrajini, da bi se moglo dalje razgovarati o miru. S druge strane Trump se tek sada pojavio i osuo drvlje i kamenje na sve one, koji su nastojali odvratiti Putina od napada na nezavisnu Ukrajinu i njezin teritorijalni suverenitet. Što zapravo čini sada Trump prema Rusiji?

Priznaje Rusiji pobjedu u ratu s Ukrajinom i hvali se kako će Ukrajina morati kapitulirati i odstupiti sve okupirane teritorije agresorskom susjedu.
Trump se u svojoj nediplomatskoj najavi susreta istrčava s velikom dozom cinizma rekavši: „Macron mi je prijatelj, Starmer je vrlo fin momak, a nijedan od njih nije imao sastanak s Rusijom“.
Američki predsjednik unaprijed odbacuje vjerodostojnost prve osobe napadnute države, glavne žrtve ruske agresije: „Ne smatram važnim da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski prisustvuje pregovorima s Rusijom. Zelenski nije važan za sastanke. On otežava postizanje dogovora“. Eto to su polazne teze Macronu i Starmeru za odvojene sastanke s Trumpom ovog tjedna u Washingtonu. Trump bi htio valjda reći, da i ova dvojica europskih voditelja nisu za njegove planove važna, ali kod toga bi trebao znati neumoljive činjenice.
Macron na sastanku s Trumpom zastupa interese Europske unije i nosi poruke političkog vrha te najveće zajednice naroda i kultura svijeta. Starmer je na sastanku i predstavnik tradicionalnog saveznika SAD, najveće oružane sile zapadne Europe i sa Francuskom predstavlja istočno krilo nuklearne podrške NATO saveza.
Trump u svojoj najavi ne spominje Europsku uniju i očito je ne želi vidjeti u pregovorima, iako čak i ruska strana navodno nema ništa protiv ulaska Ukrajine u EU, vjerojatno računajući da se to neće dogoditi nakon planirane ruske okupacije te susjedne velike države. Europska unija je možda malo kasnije nego što bi trebalo ušla u odlučniju akciju zaustavljanja ruske agresije, umjesto da požuri s prijemom Ukrajine u EU i nastoji da se Ukrajina još više približi prijemu u NATO. Sada je međutim stanje bitno drukčije zbog politike i postupaka Trumpa od izražavanja njegovih apetita prema Panami i Meksičkom zaljevu, i Kanadi na američkoj strani, te Grenlandu na europskoj strani svijeta. U tome je Trump vrlo brzo dobio otpor i otvorene protivnike, čemu treba pribrojiti veliko neraspoloženje arapskog i muslimanskog svijeta s namjerama preseljavanja Palestinaca iz povijesne matične Palestine u pustinju Egipta, što zajedno je sa strašnim razaranjem i ljudskim žrtvama u Gazi imalo i ima najveću podršku baš Trumpa odnosno SAD.
U svemu tome konglomeratu negativnih naslaga Trumpovih predmeta interesa, najveći otpor se budi unutar Europe. Nastup Macrona i Starmera u Washingtonu bit će zajedno gledano skup odlučnih i neophodnih savjeta Trumpu, da razmišlja o dugoročnom, trajnom miru i da se tako postavi prema Putinu i ruskim agresorskim ambicijama. Tako gledano, to bi bilo u dugoročnom interesu Europe, SAD i svijeta, a Rusiju bi usmjerilo da u miru s ostalim svijetom stvara bolji život za svoje narode, koji su slično ili možda i više pogođeni ruskim vojnim intervencijama izvan Rusije. S drugim riječima, ako Trump i njegovi savjetnici shvate, da im Macron i Starmer donose dobronamjerne savjete i poruke mira, onda se još uvijek može ruska agresija završiti kao i sve slične agresije u bližoj povijesti. Da zaključimo, SAD nikako ne bi smjela da bude na strani agresora, a ona je nažalost s nedavnim potezima došla blizu tog sramnog položaja u svjetskoj povijesti.

 

 

 

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.