Ovaj se tekst nadovezuje na prethodnu kolumnu i dio je izlaganja koje sam imao u Matici Hrvatskoj na skupu kojeg je organizirao prof. Lovrinović. Velik dio razmišljanja o tome kako zdravstveni sustav učiniti racionalnijim dolazi od nekadašnjih ili sadašnjih ravnatelja bolnica ili šefova odjela, dakle ljudi koji su itekako dobro upoznati sa stanjem u zdravstvu. U tekstu „Neupitna važnost kvalitetnih lidera “ (https://epoha.com.hr/2023/05/08/akademik-kresimir-pavelic-neupitna-vaznost-kvalitetnih-lidera/ž) elaborirao sam kako čelna osoba pojedine zdravstvene institucije mora biti opskrbljena brojnim kvalitetama a ne samo svojim političkim ambicijama.
Cjelovita rješenja će nažalost ovisiti najprije o vanjskim pa tek onda o unutarnjim faktorima. Od vanjskih faktora ključnu će ulogu imati oslobađanje medicine od farmaceutskog obruča (defarmaceutizacija medicine). Farmaceutski lobi najveći je gutač sredstava koja društvo daje za medicinu. Troškovi rastu iz godine u godinu i nitko to sa sadašnjim znanjem i umijećem ne može kontrolirati bez korjenitih zahvata. Da bi se takvi troškovi regulirali potrebno je osloboditi se patentnog obruča, klinička istraživanja staviti pod nadzor države što je navodno glavni razlog da farmaceutska industrija razvija tako skupe lijekove. Treba naći finu ravnotežu između primjene farmaceutskih proizvoda s jedne strane i prirodnih produkata s druge strane. Potrebno je nadalje isključiti sve potencijalne vanjske nokse koje mogu utjecati na zdravlje (o tome se gotovo svakodnevno piše u alternativnim elektronskim medijima diljem svijeta što središnji mediji proglašavaju teorijom zavjere! Tek kad se ti vanjski utjecaji koliko-toliko dovedu u red (a to ovisi i o dotičnim vladama), čitav se niz rješenja nameće i unutar vlastite države. Uglavnom su to kratkoročna ali učinkovita rješenja. Jedno od ključnih je transformacija čitavog sustava značajnim jačanjem primarne zdravstvene zaštite (PZZ). Vjeruje se da primarna zdravstvena zaštita ima važnu ulogu u suočavanju s izazovima zdravstvene skrbi s kojima se mnoge zemlje suočavaju, uključujući rastuće troškove zdravstvene skrbi, sve veće prevladavanje kroničnih stanja, zdravstvene nejednakosti i hospitalizaciju te koja se obolijevanja potencijalno može izbjeći. Ovi izazovi predstavljaju ogroman pritisak na zdravstvene sustave. Pretpostavlja se da će primarna skrb ublažiti dio pritiska povećanjem zdravlja stanovništva uz niže troškove.
Primarna zdravstvena zaštita prema nekim istraživanjima može riješiti oko 70% svih problema pacijenata. U Hrvatskoj se dogodio obrat, PZZ se preselio u bolničke sustave pa je sekundarna zdravstvena zaštita postala dominantno primarna. Taj poremećaj se mora hitno otkloniti, jer poskupljuje liječenja, guši sekundarnu zdravstvenu zaštitu u razvoju specijalizacija za teže bolesti. Takav sustav je neodrživ, neefikasan i proizvodi sve veće štete i pacijentima i zdravstvenom osoblju.
Manje-više ćemo se složiti oko konstatacije da je potrebno reformirati sustav zdravstvenog osiguranja. HZZO bi trebao financirati medicinske usluge bez obzira da li ih pružaju državne ili privatne zdravstvene usluge, a ne kao što je to sada plaćati paušalno državne zdravstvene ustanove što uključuje i kupovinu opreme ulaganje u infrastrukturu i ostalo. HZZO ne može više biti samo centar redistribucije prikupljenog novca.
Jedan od prijedloga je i formiranje tzv. Disease related centers i stimuliranje personaliziranog pristupa. Vrednovanje ustanova trebalo bi biti prema rezultatima liječenja, a ne prema broju usluga. Neophodno je poboljšati obiteljsku medicinu na način da se liječnici obiteljske medicine rasterete administrativnih poslova, ali i da se od njih traži kontinuirana i obvezna edukacija te bolja povezanost s bolničkim sustavom. S tim u vezi potrebno je poboljšati sustav edukacije tako da se otvori konkurencija među fakultetima i potiče otvaranje novih na način da se financiraju prema broju studenata i aktivnostima fakulteta na međunarodnom planu. Potrebno je i stimulirati osnivanje profesionalnih udruga iz određenih područja medicine i njihovog vrednovanja prema njihovom međunarodnom ugledu.
Utjecaj politike na ishode reformi nije zanemariv. Svi dosadašnji pokušaji reformi zdravstva, a bilo ih je oko 17 nisu popravile, već naprotiv pogoršale stanje u zdravstvu. Nužno je drastično smanjiti utjecaj politike na zdravstveni sustav jer je dosadašnja praksa poticala negativnu selekciju kadrova, poslušnost a ne kreativnost i razne oblike klijentelizma i korupcije. U svjetlu nedavnih zbivanja oko Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), utjecaja farmaceutskog lobija te tzv. pandemije i cijepljenja, neophodno je izčlaniti se iz SZO i odmaknuti se od te organizacije sve dok se ona ne vrati na svoje početno funkcioniranje. Potrebno je nadalje smanjiti poguban utjecaj tzv. farmaceutizacije medicine te dati prostor personaliziranoj i integrativnoj medicini (otpori farma sektora). Događanja oko pandemije, cijepljenja i najava novih pandemija odvode medicinu u posve krivom pravcu. Shodno tome, potrebno je revidirati kalendar cijepljenja i vrste cjepiva tj. istražiti njihov eventualni utjecaj na epidemiju kroničnih bolesti. Iz pregleda financija prošle godine vidimo kuda ide najviše novca dodijeljenog zdravstvu.
Nisam siguran da su svi zdravstveni djelatnici svjesni problema i stanja u medicini. Ovo se posebno odnosi na Hrvatsku. Razlog tome je i u djelomično neadekvatnoj edukaciji liječničkog kadra.