U Novoj godini nažalost sve izgleda, da nema ništa nova. Puno se govori o ratnom primirju u Ukrajini, a najmanje se čini, da se to i ostvari. Inicijator i glavni producent velike vojne i političke krize je ruska federacija na čelu s Putinom, koji za primirje postavljaju potpuno nerealan uvjet, a to je da država Ukrajina kao glavna žrtva ruske agresije objavi kapitulaciju i Rusiji prizna uključivanje osvojenih i okupiranih ukrajinskih posjeda kao novi teritorij Rusije. Ukrajina sa svoje strane, kao samostalna i nezavisna država stalno ističe, da se ona bori protiv agresora, da tako povrati sav okupiran teritorij, s Krimom i da se tek onda može se razgovarati o miru i sigurnosti između ove dvije susjedne samostalne države. Za zaštitu ili učinkovito djelovanje primirja bilo je više prijedloga (prvi je predlagao francuski predsjednik Macron) da se u tu svrhu angažiraju međunarodne mirovne snage.
Međutim, ni dvije zaraćene države Ukrajina i Rusija, nisu pokazale spremnost za razgovor za takav potez. Naime, obje strane ostaju na svojim pozicijama pa bi, kako mnogi s pravom primjećuju, agresor nastavio s jačanjem svojega položaja bilo s kršenjem primirja, bilo s formiranjem nove vlasti na tuđem teritoriju, a druga strana bi slobodnije i svim silama krenula u jačanju i opremanju svojih vojnih snaga, što bi činio i agresor. Prema izraženoj političkoj volji obiju strana ratni sukob bi se tada nastavio s još većim razaranjima i ljudskim gubitcima.
Što u tom slučaju ostaje Ukrajini kao žrtvi agresije i njezinim deklariranim saveznicima? Je li bi to bilo postavljanje ultimatuma agresoru za prekid borbe i povlačenje sa zauzetih tuđih teritorija ili odlučno izražavanje jedinstvene spremnosti, da se svim raspoloživim sredstvima agresor na to prisili, ako na ultimatum ne pristane i izvrši u najkraćem roku po objavi? Je li postoji takva odlučnost kod saveznika žrtve agresije? Prvi bi o tome trebao, da se očituje novi američki predsjednik Donald Trump. Koliko je to realno očekivati? Njegova, nedavno izražena namjera jest, da ipak malo produži rok za prekid rata i da pozove sve ostale saveznike, da se više nego do sada materijalno i financijski angažiraju u jačanju obrane Ukrajine, te da se tako stvori puno veća moć, kod koje će riječ saveznika imati odlučnu prevagu u optimalnom izlazu iz ove velike svjetske krize. Znamo da se, prije svega kod Rusa i njihove propagande razvija strah od nuklearnoga rata, ali kod toga se zaboravlja, da su sada druga vremena i da bi nuklearni rat bio veliki poraz i nepopravljiva katastrofa za čitav svijet. Rusija to dobro zna. Sjetimo se kako je reagirala Rusija, pa kako i sada negoduje za ulazak susjednih država, najbliže Finske i pred vratima zaljeva veće Švedske u NATO?! Znamo, da se pitaju Rusi, što bi nastalo u prvoj minuti takvog rata od bisera njihove zemlje Petrograda.
Ipak ni tu opciju ne možemo potpuno isključiti, ali veća je vjerojatnost nuklearnoga rata, ako s kapitulacijom Ukrajine, ruski ratni pogon krene dalje, na sve baltičke države, Poljsku i dalje na sve države bivšeg Varšavskog ugovora, jer bi očekivali istu sudbinu – nove kapitulacije i veću Rusiju nego je to bila ikada u povijesti. Ako ovo pitanje mogućnosti nastavka krize ima nešto realnosti mogućega, onda bi trebale ostale države svijeta učiniti sve, da se takva katastrofa spriječi. Možda je na Trumpu sada velika odgovornost u odlučivanju, ali u ovoj situaciji najopasnije svjetske ratne krize, jedna odluka može značiti spas ili propast svijeta.
