Jučer sam ponovno bila u Osijeku. Još jedan pogled provučen po stanu, vraćanje ključeva i ponovno ista pitanja. Postavljaju ih susjedi, poznanici. Njihova pitanja su jasna, ali ja na njih ne odgovaram precizno. Kao da nekoga želim zaštititi. Jedna gospođa, zaustavivši me u Stepinčevoj, podsjeća me na moj tekst objavljen prije sedam mjeseci u „Glasu Slavonije“, uz Dan grada. U Zagrebu nalazim na te rečenice i prepoznajem nakratko „onu sebe“. Rečenicama prilazim kao dokaznom materijalu za ročište na kojem će se donijeti presuda o „krivcu za razvod“ mog grada i mene.
„Ne gledaj ih kako ulaze u vlakove spremne za polazak. Samo dočekuj. Dočekuj one koji još ne slute da našima zauvijek žele postati. Prepoznaj ih i kad su samo u prolazu. Oni će jednom o tebi pisati. Kada dođe vrijeme,“ napisala sam u uvodnim rečenicama priče posvećene Osijeku. Bilo je to prije deset godina, u godini u kojoj sam samu sebe počela nagovarati na zaborav. Možda sam bila preslaba, možda nedovoljno uporna, možda pretiha. Možda jesam, a možda i nisam. Ipak, jedno je sada sigurno: bila sam neiskrena. Glagol „zaboraviti“ – ni u slučaju moje ljubavi prema Osijeku – nije podnio imperativ.
Od svih pitanja koja su mi u životu postavljali moji bližnji, moji profesori, moji studenti i moji čitatelji, svi oni koji su me voljeli, ali i svi oni koji su o mom životu, mojim strahovima i dijagnozama raspravljali a da me nikada nisu pogledali u oči, najteže sam primala pitanje vezano uz moju zavičajnu pripadnost. U kojem se gradu, u kojem se mjestu – upisanom u moju raspršenu biografiju – najbolje osjećam, zaparalo bi mi uši i izazvalo neku čudnu tjeskobu. Samoj sebi sličila sam na izbezumljenu djevojčicu koja drži majku za ruku i ulazi u prostorije stručne službe vrtića, tamo gdje će neki važni ljudi procijeniti je li spremna najesen poći u školu. Dijete ponavlja koje je godine i u kojem gradu rođeno, ponavlja kako joj se zovu otac i majka, a kako ulica u kojoj živi. To će je sigurno pitati teta psiholog, u to ju je sinoć, ali i jutros, uvjeravala majka. I ako bude zamucala, uzaludno joj je što zna računati do tisuću i što je sama već pročitala desetke slikovnica.
Od kada pamtim za sebe, mucam na svim vlastitim imenicama upisanim u osobnu kartu, u diplome i u svjedodžbe. Umjesto imena roditelja izgovarala sam imena staratelja, umjesto grada svog rođenja selo u kojem je živjela moja baka, umjesto pravog imena ime koje je bilo neka njegova nježna varijanta, umjesto adrese prebivališta adresu boravišta. Mnogo učeniji od mene nisu mi znali pojasniti razloge zbog kojih svako proljeće osjećam nemir i neku gotovo neobjašnjivu potrebu za putovanjem, selidbom i promjenom nacrta u svom stanu. A onda sam pronašla rješenje. Učinila sam to pričom, tkanjem u kojem sve izgovoreno i sve učinjeno mora imati svoj razlog; uzrok i posljedicu. Prerano su me prenijeli preko praga roditeljske kuće, glasio je odgovor; jasan i precizan, puno sličniji definiciji nekog pojma iz fizike nego interpretaciji pjesničke slike. Ne znam što su stavili u bijeli kožni koferić s mojim stvarima i je li Sava početkom tog svibnja tisuću devet stotina šezdeset i druge bila visoka ili niska. Povjerovala sam im puno godina poslije da su to učinili za moje dobro. A to što ću mucati u odgovorima na temeljna pitanja, o tome ništa nisu ni mogli znati. Godinama poslije, u slavonskom industrijskom naselju u kojem sam odrastala bila sam „ona mala iz Bosne“, u našičkoj gimnaziji „đak putnik iz Đurdana“… Da je Sava prirodna granica sa Socijalističkom Republikom Bosnom i Hercegovinom više me nije bilo briga. Postala sam, i po srcu, a kasnije i stasom, Slavonka. U moju životnu kartu ušao je Osijek; Đački dom u Radićevoj, jutarnji šinobus Virovitica – Osijek, miris Badelova konjaka, slanine, luka i nesretne radničke klase. Grad na Dravi bio je moj prvi pravi izbor. Lijepe godine vlastite ženskosti, u zanimljivim godinama povijesti. Danas i mnogi drugi s nostalgijom izgovaraju „osamdesete“. Književnost i umjetnost bile su činjenice vrijedne disanja, pojmovi nad kojima se nije mucalo. Studentski centar, književna omladina i tribine bolje nego one u Zagrebu, tako su barem govorili književnici koji su nam dolazili u goste i pred kojima smo skrivali svoje mladenačke treme.
Nikada, tih godina, kad su nama osječkom ogranku Quoruma, tekstove hvalili veliki pisci i profesori iz glavnog grada Hrvatske, nisam ni pomislila da bih, na ičiji nagovor mogla napustiti Osijek; miran grad s rijekom kao jedinim sigurnim dvorištem moje osobne iskaznice. Čitajući fantastičare i nove romane o povijesti, nisam jednostavno imala vremena slutiti zlu ponovljivost. Ni u prostoru velike povijesti, a ni svoje osobne. Ponovno rat na susretu dviju civilizacija i ponovno vlastiti koferić. Oni koji su me nagovorili na odlazak iz grada spominjali su, kao trideset godina prije moji roditelji, sretniju budućnost i veće mogućnosti, ali za razliku od moga oca i moje majke, novi nagovaratelji obećavali su zajednički povratak. Nakon deset godina, kad mi lice bude dovoljno zrelo, a Drava se više ne bude bojala susreta s Dunavom.
Prošlo je obećano desetljeće. Svi koji su se namjeravali vratiti, vratili su se. Meni su savjetovali da ostanem tamo gdje jesam. Umjesto imenice povratak, upotrijebili su riječ poraz. Mireći se s ostankom, isticala sam kako ima nešto u tome što je moja prva zagrebačka adresa glasila „Travanjska šest“, što je predstavljala i mjesec i dan mog rođenja. Ipak, nisam novinarima znala odgovoriti na pitanje osjećam li se Zagrepčankom i to baš u trenutku dok mi gradonačelnik dodjeljuje Nagradu grada Zagreba. Nisam znala iako sam – kao što bi rekli moji prijatelji – „prestala cviliti za Osijekom“. I istina je. 2007. napisala sam priču o Osijeku, priču naslovljenu „Zapis o duši“. U njoj je grad govorio o meni. Bilježio je moj prvi dolazak, moje studiranje, moje ljubavi i nagovarao me da uvijek na željezničkom kolodvoru u Osijeku samo dočekujem, a da nikada ne ispraćam. Vjerovala sam da sam se tom pričom oprostila od svog najvažnijeg grada, da sam sve tuge ukrotila tekstom. I da doista više nema smisla cviliti za jedinim svojim prostornim izborom kad u tom izabranom mjestu spavam u hotelu, i samo s rijetkima pijem kavu. O Osijeku sam počela govoriti kao o ljubavniku kojeg sam morala napustiti i odlučila se posvetiti Zagrebu, tom zakonitom suprugu, strpljivom i finom, koji zna da noću na njegovoj podlaktici iscrtavam viseći most. Ali, on čeka, pruža mi sve mogućnosti i ugodnosti, u komunikaciji je odmjeren, u dodirima hladan i oprezan jer dobro zna da se i žena poput mene može umoriti. No, zaboravlja da su mene davno, davno prije prenijeli preko Save, a one ononud, i onda kad ne znaju odgovoriti čije li su, ne umaraju se lako, pogotovo ne od čežnje. „Zapis o duši“ ipak nije izbacio riječ povratak iz moje biografije. Pobijedila ga je posljednja priča iz mog prvijenca „Zašto sam vam lagala“. U njoj ja, kao ostarjela profesorica šećem osječkom Tvrđom, tapkam po staroj kaldrmi po kojoj mi zapinju potpetice, a na stropu mog osječkog stana visi tetin luster iz Šapudla.
I danas je sve baš tako; baš kao u toj priči „Luster“ napisanoj prije dvadeset godina, za radnim stolom na zagrebačkoj Trešnjevci. Samo što po Tvrđi danas hodam ravnih potpetica, prateći svoju kćer Magdalenu u Isusovačku klasičnu gimnaziju (o kojoj su mi i u Zagrebu govorili samo lijepo), a pisac rođen u Šapudlu, sada s naše zajedničke adrese, zna kakvu je boju očiju imala gospođa koja je mojoj teti darovala luster.
A zakoniti? On se, barem mi tako govore svjedoci, nada da sam u Osijeku odlučila živjeti u Zagrebačkoj ulici samo zbog toga da ne prekinem svaki kontakt s njim. I kako prolaze dani, on se miri s činjenicom da sam otišla zauvijek“.
