U desnoj ruci drži komad papira, krsni list na kojem, u prostoru ovjere, stoji današnji datum. Redni brojevi su sitni. Ni riječi nisu mnogo krupnije. Samo se dvije, u donjoj trećini papira, izdvajaju visinom. Zumira ih. Vidi kako se slova prelijevaju u ledene sige i najavljuju hladnoću koja više neće napuštati njezin dom. Zidovi će zbog njih i u srpnju ostati prekriveni injem. Nastoji dozvati razloge zbog kojih nikada nije imala dovoljno snage izgovoriti joj istinu. Ipak, nije kriva. Samo je čekala pravi trenutak. Sve do jutros bila je sigurna da će uspjeti prepoznati čas kad treba stati pred vlastitu kćer i ispričati joj što se sve i s kim dogodilo. Više ne osjeća tijelo. Štipa si bedro, ali bol ne dolazi. Do samo prije dva sata bila je uvjerena da je, tijekom svih tih trinaest godina, pravi trenutak nikada nije povukao za rukav. Još u devet ujutro bilo je tako. U devet i deset minuta svijet se počeo urušavati. Onaj gore, kako god se zvao, može posvjedočiti koliko si je puta postavila pitanje: Hoću li sad, je li došao?

U posljednje vrijeme uspijevala ga je vizualizirati. Čim bi pomislila na njega, vidjela bi ga. Pravi trenutak  prilazio bi joj utjelovljen u uglađena i strpljivog muškarca koji ne sumnja da je svoje korake uskladio s kazaljkama na satu. U prvih pet, možda čak i šest godina, nije ni planirala, ali ni željela susret s njim. Njezina je djevojčica bila premalena da bi sudjelovala u igrokazu koji je mama napisala, ali ne i sama režirala.

Dodiruje slova ispisana tintom; ukošena, krasopisna i pita se kako bi isti pisar napisao ono što je dokumentu nedostajalo.  Bi li taj podatak, te dvije vlastite imenice, uspio ispisati još raskošnijom starinskom ljepotom. Strah joj koči tijelo. Da, nije joj rekla. A kad se u jedan sat Nela vrati iz škole, i kad uhvati taj list na čijem zaglavlju stoji naziv župnog ureda odgovornog za točnost navedenih činjenica, dogodit će se… Ona ne zna što, ali ono što se dogodi, bit će strašno. Kći će zasigurno iskoristiti svoje pravo na pobunu i osvetu.

Vida se naivno, poput dugokosih sponzoruša, nadala da će se susret nje i pravog trenutka dogoditi čim dijete krene u školu. U učeničkoj knjižici stajat će samo majčino, ali ne i očevo ime. I malena će upitati zašto. Međutim, Nela nije izgovorila nijednu rečenicu koja bi završila upitnikom. A Vida je šutjela. Školarka je vjerovala da u knjižici ne pišu imena preminulih očeva.  Vida je odgađala. Do novog polugodišta, do kraja sljedeće školske godine. U noćima nespavanja, a brojale su se često, nepogrešivo uz lošu bioprognozu ali nerijetko i mimo nje, zamišljala je kako će izgledati čin otkrivanja imena pravog oca, taj trenutak ispovijedanja i kajanja. Za najviše stotinjak minuta, mora poništiti sve što je do sada o toj temi govorila. Što reći ? Sorry, izmislila sam sve. Tvoj ćaća nije poginuo na skijalištu, nije se otkačila improvizirana žičara na Vlašiću. Nema tatine uže ni šire obitelji kojoj ću te jednog dana ipak odvesti. Nema bake koja ne želi upoznati dijete svog jedinca. Nema djeda koji se potiho, kad ga žena ne vidi, žalosti što mu je sin poginuo prije nego što je dočekao rođenje svoje kćeri. Nema tatine tetke koja je jedina prisustvovala skromnu vjenčanju pred matičarem, nema lijepe kume i njegove žene koji su odselili na sjever. Postoji samo Vlašić, i žičara, i Mostar u kojem možda i živi neki muškarac sličan tvom izmišljenu ocu. Možda s jednim od takvih  i stanuju roditelji koji nastoje da im se sin oženi s curom iste vjere. I ono jedino bakino pismo, izmišljene bake, napisala je Vida sama. I to danas mora priznati.

Jasno može odvrtjeti film. Dok je smišljala rečenice u kojima potomka slavne begovske obitelji niže razloge zbog kojih ne želi kontakt s unukom, Vida je nepostojećoj ženi pridala  glas i osobine svoje majke. A majčin repertoar uvreda bio je impresivno bogat.

Pisala je na računalu. Kemijskom je samo naštampala izmišljeno ime i prezime. Odlučila je posuditi nadimak beskarakterne junakinje  omiljenog joj pisca. U mostarski poštanski sandučić pismo je ubacila Vidina prijateljica koja je u Hercegovinu odlazila jedanput mjesečno, kao  prevoditeljica članovima europskih komisija. A sad će reći samo: Sorry. Nije tako. Zaboravi  mala, kao što si zaboravila sve one bajke o zločestim maćehama, vješticama, glazbeno nadarenim životinjama, ljeskovu drvetu, ribarevim ženama i stoliću koji laže. Sorry, nije bilo tako. Ništa, ma baš ništa nije kao u priči s kojom si odrasla i na koju si pristali  tvoji učenici i nastavnici. Tvoj otac je netko sasvim drugi.

Zar je jedan žućkasti papir župnog ureda Crkve sv. Josipa, s datumom 30. travnja godine 2007.   toliko sve nenadano zakomlicirao?

Stoji i dalje zaleđena.  Započinje svoju novu priču. Njome nastoji pokrenuti tijelo. Iznova se samoj sebi, počinje pravdati kako do sada doista nikada nije bio pravi trenutak. Pravi trenutak će jednom, vjerovala je, baš u to je vjerovala, neočekivan, u svečano odjeven, ozbiljan i s lanenim šeširom na glavi, ući u njezinu kuhinju. Bit će sredina lipnja. Ona će stajati okrenuta leđima, a on će joj prići i potegnuti je za rub plave pamučne majice. „Tek sam stigao, a već odlazim“, reći će dovoljno glasno i zamahnuti glavom. Smećkasti perčin iskočit će ispod klobuka i spustit mu se niz vrat. Ona će otrčati do male, staviti je pred sebe, zamoliti je da posluša pažljivo, a potom se progutati slinu i lijevi dlan osloniti na svoje, a ne na kćerino, srce. Udahnut će duboko i razgovijetno izgovoriti kratku, davno naučenu i bezbroj puta ponavljanu, rečenicu. Rečenica će sadržavati samo pet riječi: „Poslušaj priču o pravom ocu“. Njome će započeti. Sve ostalo će poteći samo. Jedino je prva problem. Smislila je zbog toga najobičniju. Bez velikih riječi. Blagu. Kćer će, nakon što joj sve otkrije, zamoliti za oprost. Upita li je mala zašto je odabrala baš taj trenutak, ona neće znati odgovoriti. Zatajit će da ju je pravi trenutak malo prije posjetio u kuhinji. Pa, ionako joj mala ne bi vjerovala. A s trenutkom je ne bi ni mogla upoznati. On je otišao, po vlastitu priznanju, i prije nego što je došao. Možda su mu upravo zbog toga oni koji brinu o riječima darovali muški rod. Jer, ti koji bdiju nad jezikom zasigurno puno bolje znaju od većine ostalih. Većina drugih ne postavlja pitanja. Ni sebi, ni drugima. Većina se samo plaši da će propisanim riječima i napamet naučenim uputama o pravogovoru povrijediti najmilije. Trenutak, imenica muškog roda, u jednini. Traje toliko koliko traje padanje perčina ispod klobuka i vraćanje natrag. Tako je to s pravim trenutkom. Isto je i s njegovom množinom. Pravi trenuci ostaju u muškom rodu i nestaju a da nismo shvatili da su bili. Dođu uvjereni da je to za naše dobro i napuste nas kao što nas napuštaju gosti  koje smo nestrpljivo i željno iščekivali godinama, a onda su oni, kad smo se već prestali nadati, navratili nakratko i poslije se više nikada nisu zapitali kako su ljubazni domaćini preživjeli bljesak njihova dolaska. Odlaske da i ne spominjemo.

Ali, ne smije se ljutiti. Ona je vjerovala da bi prvi dani školskih praznika bili taj pravi trenutak. Nitko drugi u tome nije sudjelovao. Nije se povjerovala ni svojim prijateljicama, ni školskom psihologu, ni Nelinoj razrednici. Možda bi joj netko i rekao: „Pravi trenutak će već pokucati na vrata“, ali nitko od govornika ni savjetodavaca ne bi, poput nje, odmah i vidio muško biće koje ulazi u njezinu kuhinju. Baš nitko, osim njezina kukavičluka, nije kriv što se malenoj nije obratila prije godinu, tri, šest: poslije prvog, četvrtog, petog razreda. Znala je samo da to želi učiniti sredinom lipnja. Kći bi tada imala dovoljno vremena da se do početka školske godine sabere i prihvati novi podatak svoje kratke biografije. Pa čak i da zaboravi lažnu bajku o ocu skijašu. I da, pomirena s novom pričom, zamoli majku da joj, prije jeseni ispeče pitu od malina. Bijeli biskvit, žuta krema u kojoj se utapaju plodovi nalik na broš pričvršćen na rever damskog kostima.

I tako su školske godine dolazile kraju. Stare blijedjele i ustupale prostor novima. Ljeta su stizala na vrijeme. Obećavala su da će trajati  dugo, dugo. A potom su nestajala u brzini, kao da žele upozoriti da su nekada davno, dok još nije bilo lažnih predaka, ona i pravi trenuci bili jedno. Djeci, ali ne i majkama. Vida i Nela zadovoljno su pogledavale na svjedodžbe u kojima su se ponavljale odlične ocjene. Jedna za drugom. Ispisane tintom, ali bez krasopisa.

Ježi se nad tim krupnije ispisanim  riječima: nepoznat i nezakonita. Čini joj se kao da je pisar preko njih prolazio dvaput. Ili je možda naliv-pero, nad tih osamnaest slova, ispuštalo više tinte. I sjeća se da se  prije tjedan dana samoj sebi zarekla kako će joj to što joj ima reći – reći na kraju osmog razreda. Reći, ili će… Boji se i podsjetiti na kaznu koju je, bude li nastavila šutjeti, smislila za sebe samu. Do tada je preostalo malo više od mjesec dana. Tako je bilo još sinoć, ali sada ne broji tjedne, dane. Samo sate. Jedan. I još pola. Ništa više. Počinje desnom  rukom otresati papir, kao da se nada da će se nečijim probuđenim milosrđem grube tvrdnje otkinuti i za sobom ostaviti bjelinu, nakon čega će ona upisati riječi iz ponuđene priče.

Je li uporabu riječi „nezakonito“ propisalo zemaljsko ili božje ministarstvo; ministarstvo jezika, obitelji, socijalne skrbi? Možda ono isto koje je negdje čulo da postoji nezakonito stečena imovina. Nezakonito je vrijeđa. Vjerojatno još nije došao trenutak da si postavlja to pitanje. Ponovno opominje samu sebe. Nikako ne smije krivicu prebacivati na druge. Nipošto na svećenika koji je na njezin zahtjev izdao krsni list. Dovoljno je što je u tom trenutku, prije nego što je započeo s prvim n, zastao i sućutno je pogledao u oči. Kao da se ispričava, kao da joj želi reći da se i sam katkada ne slaže s riječima, ali da je on već učinio dovoljno time što je jednu ne samo izvanbračnu nego i nezakonitu kćer doveo do sakramenta krizme.  Jer, moglo je i drukčije. Kod drugog n bilo mu je već puno lakše. Istina, sva su djeca – djeca Božja, ali u formularu ipak mora stajati da su se neka rodila suprotno dogovorenim i zadanim pravilima. Učinilo joj se da joj netko, dok se ona usitnjava nad dokumentom crkve  katoličke, službeno priopćuje: „Zakon je zakon. Red je red. Čovjek nije Bog, ali i Bog ponekad nešto prepiše od čovjeka“. Krsni list u desnom uglu vlažio se znojem njezina dlana.

Nije bilo pravog trenutka, ponavlja samoj sebi, da bi si oprostila. Sve glasnije, i sve nervoznije.

Najednom joj je vlastita koža počela zaudarati na teški znoj. Boli je u natkoljenicama. Jedini znak života u trenutku koji se mogao opisati različitim ukrasima. Samo nikako kao pravi. Lijevom rukom počela je još snažnije štipati vanjski dio natkoljenica. Znala je da će joj koža poplaviti, poljubičastiti. Činila je to gotovo uvijek kad bi bila uplašena. Od malena, od kada se počela bojati mraka i otkad zna da ima tijelo. Koliko si je samo odlazaka na more upropastila tim islikanim bedrima. Sjedila bi u hladu, prognostičari su mjerili trideset i nešto Celzijusa, a ona je rješavala križaljku. Stidjela se tuđih pogleda. Majci je govorila da joj je voda previše hladna. Majka nije Vidi postavljala dodatna potpitanja. Pristajala je na kćerine laži. Poslije je Vida objašnjavala Neli kako ima neke dane kad se ne može kupati. I ponovno je ostajala u hladu. S nešto kompliciranijom križaljkom nego prije. Njezina je majka nikada nije pitala je li se negdje udarila, nije ju odvela na vađenje krvi, nije joj zaprijetila. Nije se šuljala za njom u kupaonicu, nije škiljila u sobu dok se presvlačila, nisu je zanimali ožiljci na tijelu vlastite kćeri.  Možda sve to nije, a možda sve to i jest. U svim riješenim križaljkama i rebusima, Vida nikada nije naišla na pitanje za riječ kako se naziva dijete koje nije upoznalo svoga oca.

Gadi joj se taj višak sebe na sebi, ti već usaljeni bokovi koji su čisti plagijat majčinih.  Za razliku od Vide, majka ih je uspješno prikrivala i krotila steznicima. O svom se tijelu počela brinuti na vrijeme, u pravi trenutak. A što je ustvari pravi trenutak? Sjeća se da je to pitanje pročitala u nekom priručniku za samopomoć. Kupljenom na kiosku. I sjeća se da joj se odgovor nije svidio. Upozoravao je kako se trenutak mora prepoznati i iskoristiti. Stručnjak ništa nije rekao o tome da se u pravom trenutku događa štošta. Sve ima svoj pravi trenutak. A kako se naziva pravi trenutak u kojem postaje posve jasno da se u vlastitu oklopu počinje razvijati drugo biće, možda istih očiju i navika sličnih našima, nije pisalo u knjižici rasprodanoj u tisuće primjeraka. Je li to uopće, pogotovo ako do spoznajem dolazi sedamnaestogodišnjakinja, za nju sretan ili nesretan trenutak.

Vida počinje hodati, nervozno. Usprkos otežalim nogama. Kao da to čini u inat nekomu. Lijevu ruku stavlja u džep trenirke. Pogledava na strop. Ne na sat. I bez kazaljki zna da joj ostaje još sat i nekoliko minuta. Nada se da će se barem jedna zraka probiti kroz plafon i pomilovati je po četinjastoj kosi. Dobro je da je soba tako prostrana. Koraci su joj sve duži. Na svakom okretu nogom snažno lupa u drveni štok kuhinjskih vrata. U jednom trenutku vraća se sa sredine sobe i prilazi zrcalu.  U drvenom okviru ukrašenom bucmastim mornarom i barkicom boje njegove majice, prvi put je  – nakon toliko godina cerekanja – pročitala slatkasti kič neprimjeren prostoru u kojem živi žena na pragu prve zrelosti. Pod uvjetom da se zrelost mjeri količinom proživljenog a ne uobičajenim kalendarom i brojem svjećica na čokoladnoj torti nadjevenoj kuhanom kremom od dvanaest jaja. Otkida kapicu s ružičaste face sa smiješnim crvenkastim obraščićima i baca je prema kutu sobe. Gleda se. Širi nosnice i podiže obrve. Sliči si na omamu, maminu mamu, onu koju je njezina kći rijetko spominjala svojoj kćeri. Vida ju je vidjela samo na jednoj fotografiji. Bore omamina lica izravnavala je pričama koje je čula od bakine školske drugarice iz domaćinske škole. U razgovoru s njom doznala je za bakina bavljenja travama, za pripravke od kojih su brojni ozdravljivali, za tračeve koje su o baki i njezinu crnom madežu ispod oka, širile nacifrane oficirske žene.  Pamtila je sve. I čuje otkucaje vlastita srca dok mu primiče crno-bijelo lice ispod kojeg piše 1959. godina. I vidi kako se potpis uglednog fotografa crveni od nelagode i pokušava iscijediti s papira. Kao one dvije riječi s krsnog papira njezine Nele. Sad joj se učinilo da se zrcalo počelo njihati. Sigurno je mornar krenuo barkom na put, ali se ipak predomislio u strahu da će mu nevera ovako gologlavom propuhati uši. Ponovno ju je posjećivala priča. Nakratko postaje curica koja nema dovoljno snage ugasiti ni pet, a kamoli trideset i jednu slavljeničku svjećicu.

Papir odlaže na stolicu ispod ogledala. U nogama osjeća trnce koji od peta mile prema koljenima. Lijevu ruku izvlači iz džepa. Približava joj desnu. Počinje navlačiti obraze. Jače, još jače. Još jače. Preostalo joj je nešto manje od sat. Sorry, Nela tvoj otac nije…  Kad je nova bol bila dovoljno jaka, odmiče se od zrcala  i prilazi prozoru. Ne prestaje razvlačiti kožu lica. Ruke se pretvaraju u ruke njezine majke. Baš tako je ona, njezina odmjerena i poštovana mama, žena koja joj do tada nikada nije rekla da je voli, koja nije poviknula, rasplakala se, nasmijala se, toga dana, prije nešto manje od četrnaest godina, natezala lice. Uletjela je u stan noseći na glavi svježu subotnju frizuru. Pjena što je frcala iz porculanskih navlaka vlažila je nalakirane i  učvršćene uvojke koji su uspješno zaklanjali pocrvenjele uši. Kažiprstima je hvatala kćerine usne dok je palčeve oslanjala na njezinu vilicu. Prste je sve brže i brže podizala, potom odlučno spuštala, pa naglo otvarala smjer desno-lijevo i prelazila u lijevo-desno. Zaboravljala je na madež ispod lica. Majčin gnjev uklanjao je njegove bordo rubove. Mijenjala je ritam; da se obrazi malo ohlade pa da novim pokretom zabride punom snagom i zabole još više. Bila je odlučna. Neće prestati sve dok balavica ne iscijedi ime dripca koji ju je napumpao. Baš tako je govorila njezina fina mati, liječnica ispred čije su se ordinacije gurali starci, djeca i radnici oboljeli na propuhu i hladnoći. Gospođa doktorica, uvijek smirena, ljubazna i puna nade. Napumpao, napumpao, ponavljala je urlajući. Napumpao je razdvajala na slogove. Iza svakog je samoglasnika pojačavala stisak palca i kažiprsta. „Je li to bilo na maturalnom putovanju, govori kad te pitam?“, zaurlala je. Ponavljala je kako je sve čula dok je sjedila pod neuključenom haubom. Spominjala je Vidinu profesoricu kemije koja neobrazovanoj trgovačkoj pomoćnici izgovara: „Meni se čini da doktorica ne zna da joj je kći noseća.“ Doktorica mama dozivala je Boga. Vida nije znala  da li to majka i dalje citira kemičarku ili se Svevišnjem obraća kao nesretna poroditeljica mlade grešnice.

Vraća se pred zrcalo. Gleda svoje ruke na licu, ali osjeti snagu majčinih. Dlanovi su iznova otpuštali majčine rečenice. „Napumpao, na-pum-pa-o, dripac. Idiot. Ja ću otići do njega, ja ću ga prijaviti miliciji, mi-li-ci-ji. Takvi trebaju doživotno  robijati. Ma što ro-bi-ja-ti. Takve treba ubiti. U-bi-ti ko pse! Ma što ko pse?! Treba ih kastrirat, ka-stri-ra-ti. I tu prokletu žlundru baciti džukelama za desert. Džu-ke-la-ma, džu-ke-la-ma…“

Sjeća se da ju je pitala što misli sa školom. Sjeća se da je izgovorivši „školom“ skinula šake s njezina lica i u isti čas pokrila svoje. Vida je jecala. Trbuščić koji mama liječnica do tada nije primjećivala, podrhtavao joj je. Šminka se cijedila preko madeža. Podsjećala je na nesretnu pastorku kojoj princ nije ponudio da isproba izgubljenu cipelicu. Bilo joj je sedamnaest godina i osam mjeseci, i nalazila se u osamnaestom tjednu trudnoće. I stajala je pred majkom u ovoj istoj sobi. Neposredno uz zrcalo u hrastovu okviru i uz sliku svetog Ante s ljiljanom i kuštravim plavim dječačićem u naručju. Zasigurno zakonitim. Bi li ga Ante inače držao? Dobro je vidjela prve smeđe pjege na majčinim rukama. Dok sada stoji pred mornarom, čuje i krik kojim majka prati njezine rečenice: „Nije bilo maturalno putovanje. On je.“

Majka je zamahnula i ošamarila je. Vida je i dalje ponavljala. „Želiš li čuti, čuj, On je, On, gospodin On“. I opet, šamar; drugi, treći, peti. Tada je majka sjela na stolicu na kojoj sada leži krsni list u kojem se na pitanje o ocu gnijezde, bez imalo stida, riječi nepoznat i nezakonito.  Majka se pitala, i odgovarala, i kažnjavala, i prognozirala, i prijetila. Uspješno je odradila monolog koji je davno napisan za ulogu zakonite žene koja napada nezakonitu ljubav svoga muža.

„Kako si mogla, kurvetino mala? Nudila si mu se, muškarci su muškarci. Ono ne tucaju mozgom. Ni dušom. Njima se diže na mliječne sisice. Glupačo. Diže im se na mlado salo. Što si mislila? Da te voli, da ćete pobjeći – ti, on i be-ba, be-ba. Izdala si me. Mene si izdala, me-ne, me-ne.“. Lupala je šakom u prsa. Nogama je udarala po parketu. „Izazivala si. Znam, znam. Zavodila dok nisi dobila što si tražila, tra-ži-la“, pojačavala je. „Tim sisurinama, sramota. Fuj. Gadiš mi se. Ga-di-š.“

„Vjerojatno kao i ti mog oca“, odgovorila joj je Voda – pa je zbog tebe, kad se osvijestio otpirio među klokane.

Lica su im sivila.

„Nikada tom kopiletu, ko-pi-le-tu ne smiješ otkriti tko mu je otac, nikada i nikomu. Zabranjujem ti da i njega obavijestiš. Nepotrebno bi se osjećao odgovornim. Zapamti, ti mala pokvarena kučko! Ku-čko! To je uvjet da te takvu napumpanu ne izbacim na ulicu. Na u-li-cu. Upamti, tebe je oplodio kršni Hercegovac. Mjesto radnje Mostar, vrijeme radnje maturalno putovanje. I basta. Gotova priča. Jesi li me ču-la? Ustala je i povukla Vidu za kosu, uz uho, tamo gdje najviše boli.

„ Jasno nikome ni riječi. Kršni Hercegovac na kakvog se pale gradske razmaženke. Frajer koji trenira rukomet i karate, a ne zna da postoji ijedan drugi jezik osim njegovog“. Sav katalog ženske bjesnoće mogao se provjeriti na maminu licu.

„Srećom da ćeš napuniti osamnaestu prije nego što rodiš. Neće se morati nitko zbog kurvice povlačiti po sudovima“. Bila je i ljutita, i povrijeđena, i razočarana, i iznenađena, i ljubomorna, ali uz sve to i začudno pribrana. Kao uvijek kad se radilo o njezinu ugledu i slici cijenjene doktorice,  preciznom modelu građanske žrtve koju je muž, kirurg županijske bolnice, ostavio preko noći i otputovao u Australiju. Majka joj je o tome rijetko pričala. Samo ukratko, kad bi Vida primila očevo pismo koje je najčešće nalikovalo na hladni putopisni zapis o ljepoti kraja i srdačnosti domaćeg stanovništva.

S prvim danima djevojaštva Vida je počela shvaćati da majku nije toliko pogodila činjenica što ostaje sama s petogodišnjom kćeri i što će malena prolaziti kroz sve ono što je i ona sama kao dijete bez oca prolazila. Daleko ju je više smetalo što je kirurg, dok je ona vjerovala u bračni sklad, tražio posao što dalje od tog sklada.  Vida je majčine  škrte rečenice o ocu dograđivala, bogatila motivima i benignim zapletima. Vidjela ju je kako priželjkuje trenutak u kojem će joj netko dojaviti o muževljevoj ozbiljnoj vezi s  dugonogom medicinskom sestrom s istog odjela. Po mogućnosti, trudnoj. Majci bi, znala je Vida, puno više godila ta situacija od činjenice da je muž glavom preko oceana bježao samo od nje. I samo zbog nje. I to u lipnju, uoči ljeta koje je pedantna supruga već pomno isplanirala. Doktorica je znala da on odlazi sam, ali joj je ipak godio bolnički trač u kojem je taj vrhunski stručnjak, ali ljudska i moralna gnjida, pobjegao s mlađahnom pacijenticom kojoj je prije samo dva mjeseca izvadio slijepo crijevo. Ogovaranja su jedne zore iščeznula, kao što s prvim suncem pobjegnu odsanjanje slike pa ih se onda još neko vrijeme prisjećamo a zatim sve zaboravimo, onako najedanput, i nesvjesni kad se to dogodilo. Zaboravimo, baš kao što smo zaboravili i neke stvari stvarnije i manje lijepe. Samo ih je Vidina teta, jedina mamina sestra, osam godina mlađa, pamtila do u detalje pa ih  u pravim trenucima, poslije Vidine dvanaeste godine, nudila nećakinji pazeći da u liku bivšeg šogora zadrži sliku dobrog i zaljubljenog oca. Teta je pravi trenutak znala ugostiti. Točno je navodila što je svijet govorio. Teta nije vjerovala da važne stvari mogu nestati iz sjećanja. Bojala se da će jednom, i to baš u nevrijeme, glasovi svijeta, neobrađeni i surovi, poletjeti s neke ruke koja nije uspjela ušutkati zlobna i suha usta pa trajno useliti u Vidine uši. Teta se tom svijetu i njihovim pričama suprotstavljala, komentirala ih i pomno analizirala. Preduhitrila ih je. Teta je znala da je šogor u avion sjeo umoran od nagomilane praznine kojom je njezina sestra slagala planove za nezaboravne obiteljske vikenda, znala je da on jedva čeka da mu s leđa nestanu brazde nastale u dodiru s rubovima uštirkanih plahti na kojima nije bilo mjesta znoju, sokovima, slini, spermi, trzajima. Znala je da kirurg bježi od spavaće sobe čiji su prozori u sva četiri godišnja doba bili otvoreni i kristalno čisti.

Svoje viđenje sestrina bračnog brodoloma teta nikada nije iznosila pred Vidom. Ne zbog toga što se plašila da će djetetu oslabiti sliku žene u ulozi jedine skrbnice, nego zbog toga što je osjećala da je nećakinja itekako dobro upoznata s bolesnom potrebom svoje majke da u svakoj situaciji zakoči osjećaje. Vidina teta bila je posve sigurna, iako sa svojom suzdržanom sestrom nije razmijenila ni jednu povjerljivu rečenicu, što je dovelo do toga da kirurg kupi avionsku kartu i odleti. Njih dvije ništa jedna o drugoj važno nisu znale. Čak ni onda kad je teta, kao dvadesetogodišnjakinja, upućena na konizaciju, prešutjela je to sestri  liječnici. Nisu jedna drugoj imale što reći ni kad je starija sestra, pet godina poslije muževljeva odlaska, mlađoj sestri predstavila svog novog prijatelja.

Teta je imala dobar osjećaj za ljude. Razumjela je što je mučilo Vidu u minutama kad je s gađenjem uletjela u njezinu učionicu, dozvala je rukom pa onda na hodniku upitala: „Jesi li ga vidjela? Grozan je. Zvat ću ga On.“

„I ja“, odgovorila je teta, poljubila je u kosu pa se vratila među svoje đake da bi s njima nastavila raspravljati o osjećajima Anina prevarena muža i zbunjenog sina. Razumjela ju je i kad ju je sedam i po godina poslije uplašena molila da je primi k sebi jer je mama poludjela. Nije se začudila kad joj je na pitanje „Tko je otac“, Vida odgovorila „On“.

„Bojala sam se da će se to dogoditi“, ponavljala je teta navlačeći cvjetnu posteljinu na jastučnice koje je njezina majka kupila mjesec dana prije smrti uvjerena kako će ozbiljnu dijagnozu otjerati dezenom primjerenim dječjim krevetićima. „Nek te čuva omama, pokušaj spavati“, rekla joj je i rukom prešla preko crno – bijele fotografije koju će Vida svake noći, sve do poroda, skidati sa zida i prislanjati na prsa. Učinit će to i onda kad bude čula odlučne majčine korake u hodniku tetina stana i tetine rečenice koje s puno odlučnosti  upozoravaju da će mala ostati ovdje.

Doktorica je hodala kao što sad ona hoda po sobi u kojoj se prije četrnaest godina dogodilo jedno priznanje, a za četrdesetak minuta trebalo bi se dogoditi drugo. Okrivljeno isto lice. Mrzi se što joj koraci sliče majčinima. Prvi put razumije omamine razloge za odlaskom, shvaća i rečenicu: Cure moje, ne zamjerite, odlazim uvjerena da će smrt biti ljepša.  Mogla bi posvojiti njezine riječi kao što je mamina prijateljica htjela posvojiti njezinu Nelu. Da ode i ona, i da ponese baki njezine cvjetiće. Još čuva onu jastučnicu i navlaku za poplun. Ali njoj je život s otkačenom tinejdžericom stvarno lijep. Možda smrt i može biti ljepša od života, razmišlja Vida. Žali za svakom sekundom koja prolazi. Vjerojatno se i njezina mama barem nekada, tamo na moru, u ordinaciji kroz čiji prozor već jedno desetljeće gleda kamene kuće obližnjeg otočića, upitala kako se osjećala omama dok je zimi ukoračavala u hladnu i lijenu rijeku. Možda ponekad, između dva pacijenta, vrati neku sliku i odvrti blijedi ton, da bi se podsjetila na vrijeme prije nego što joj je jedinica rodila nezakonito.

„Upropastila si mi život, ti i tvoj odbjegli ćaća. Barem da je crkao, cr-ka-o!“, urlala je majka onoga dana.

Kočila se na istim kvadratnim centimetrima na kojima Vida stoji sada. Samo što na tepihu tada nije bilo fleka od sokova, kave, kole i pudinga.

Liječničina je unuka, otkako su se odselile od tete i došle živjeti na ovu adresu, obožavala kući dovoditi prijatelje. Baš u primaću sobu. Vida nije ni pomišljala braniti joj to. Nije ju čak ni podsjećala na skupocjeni tepih i svilene tapete na zidovima. Pamtila je dan kad joj je učiteljica naredila da sljedeće nedjelje, kao jako dobra matematičarka, ugosti na dopunskim satima pet dječaka koji nikako ne mogu shvatiti zadatke s najjednostavnijim jednadžbama. Bio je četvrtak i ona se pred spavanje molila anđelu čuvaru da do nedjelje ostavi lijepo vrijeme kako bi dječake mogla podučavati u vrtu. Majci se nije usuđivala najaviti nedjeljni posjet. Odgađala je razgovor. Čekala je pravi trenutak. A onda je nedjeljno jutro osvanulo hladno i tmurno. Još je u zoru pogledala kroz prozor. Oblaci su dolazili s rijeke, crni i opasni. Rasplakala se. Skuhala je mami kavu i odnijela joj u sobu. Kad se ona hladno zahvalila, Vida joj je počela, mucajući, objašnjavati kako je kao najbolja učenica zadužena za podučavanje iz aritmetike i da će prijatelji doći u deset, ima do tada još puno vremena, čitav jedan sat, i to onaj pravi a ne školski.

„Kako to misliš?“, upitala je mama.

„Pa imam sve pet, najbolja sam“, odgovorila je preplašena Vida.

„Ne, to, ne mislim da bi i smjela imati nešto drugo, nego da će doći. Gdje će doći? Do-ći?“

„Pa, pa k nama“, jedva je bila čujna.

„A tko će počistiti stan za njima?“, pitala je mama ozbiljno, a potom dodala: „Razgovarat ću s tvojom učiteljicom.“

Loše matematičare doktorica je dočekala na ulaznim vratima. Vratila ih je do prve vanjske stepenice pa zamolila da izuju i uredno slože cipele jedne uz druge. Nije im nekoliko minuta poslije, kad je počelo kišiti, rekla da obuću unesu u predsoblje. Dvojica su grčila palce da bi prikrili rupe. Stidjeli su se. Do stola, prekrivenog za tu prigodu kariranim plastičnim stolnjakom na kojem je inače kućna pomoćnica mijesila tijesto, došli su koračajući preko bijelih pakpapira položenih na tepih. Vida nije pokazala svoje matematičko umijeće. Učiteljica sutradan nije spominjala dopunsku matematiku u stanu odlikašice Vide. Tri majke javile su da su im sinovi prehlađeni i da će djeca ostati kod kuće pa su ljubazno zamolile da im se kaže koja je matematička lekcija na redu. Jesu li djecu vodili na pregled kod njezine mame, Vida nije saznala. Nadala se da je ona, ako su došli, prema njima, u službenim prostorijama koje imaju plaćenu spremačicu, bila ljubazna i da ih je upozorila kako moraju paziti da im noge uvijek budu suhe i utopljene.

Kad su dječaci napustili stan, mama je odmah počela skupljati papire. Nije povisivala ton. Kažnjavala je hladnoćom.

„Ne cmizdri, je li ti tko što rekao““, dobacila je Vidi iz kuhinje u kojoj je spremala nedjeljni ručak.

„I On će doć?“, priupitala je Vida.

„On ima svoje ime, mlada damo. Nadam se da nemaš ništa protiv.“, odgovorila je ironično.

„Ne“, bila je dovoljno glasna najbolja matematičarka. A da je bila hrabrija, upitala bi je zašto je onda uklonila papir s tepiha. Dvadeset godina poslije, misli da je to trebala učiniti.

Hoda. Preostalo joj je još najviše pola sata. Ne uspijeva istjerati majku iz sobe.

„Gdje je sad tvoj dragi tatica, da te vidi? A on, On je moj frajer, zapamti, kučko mala, zapamti, za-pam-ti!“, urlala je  i provirivala iz kuhinje s čašom cedevite u rukama. Zatim je ušla u sobu i krenula prema telefonu. Utipkala je šestoznamenkasti broj.

„Vrijedi li dogovor za popodnevne palačinke na starom mjestu?“, pitala je mazno. Poslala je poljubac i vratila se u kuhinju. Ispitivač na kazališnoj akademiji vratio bi je s prijemnog ispita i zaprijetio da se više ne pojavljuje pred njegovim očima.

Vida je majku gledala u ogledalu i štipala bedro. „Ubit ću to u sebi, ubiti“, vikala je histerično.

„Smiri se, čut će nas susjedi, su-sje-di“, opominjala je majka. I nije joj prilazila. Gadila joj se vlastita kći. I Vidi se gadila ona. Okrenula se, pogledala je u njezine smiješne uvojke, nacerila se grimasom poludjele djevojčure i izgovorila: „ubit ću to da ne bih rodila nešto što može, barem teorijski, biti nalik na monstruma poput tebe. I kad budete naručivali palačinke, podsjeti ga da i tvoja kći obožava palačinke s pekmezom od šipka. Baš kao i on. I dodaj, koje on spravlja dok ti dežuraš.“

„Kako se usuđuješ?“, zaurlala je majka.

„Utišaj se, čut ćete susjedi“, opomenula ju je Vida.

Kad bi sada barem, dok čeka kćer da se vrati iz škole, imala mrvicu te nekadašnje hrabrosti.

Kako do sada nije mislila da će se to  dogoditi? Papir, potpuno vjerodostojan. I ništa više. Nije pročitala ni jedan takav roman u kojem se priča o identitetu komplicira jednim crkvenim dokumentom, a pročitala ih je na desetke, i stranih, i domaćih, i patetičnih i ironičnih, i starinskih, i modernih, a uvijek svedenih na isto, na žensku potrebu za ljubavlju i osvetom. Kamo sreće da se nije vratila u ovu kuću, da je poslušala tetu i da su njih tri nastavile živjeti skupa. A ona se, isti  čas čim je dobila majčin službeni dopis u kojem je obavještava da odseljava s datumom ti i tim, počela pakirati. Nije joj bilo jasno zašto se teta žalosti dok je gleda kako iz obližnjeg marketa dovlači kartonske kutije i u njih ubacuje knjige i dječje igračke. Teta se, priznala joj je poslije, utješila pomišlju da će si Vida  možda nekoga naći, započeti vezu s muškarcem koji će joj pomoći oko malene. U isto se vrijeme i bojala. Vjerojatno se i njezina sestra nadala, da će joj uz mušku ruku biti lakše odgajati kćer. Nakon nekoliko dana, Vidi je stigao i darovni ugovor iz kojeg se vidjelo da je nova vlasnica kuće njezina sedmogodišnja kći. U dodatku je stajala napomena da Vida, kao zakonska skrbnica maloljetnog djeteta, ne smije nekretninu prodavati ni iznajmljivati. Vidjevši to, teta je lakše prihvaćala činjenicu da će ostati živjeti sama.

„Uvijek imaš knjige“, rekla joj je Vida na odlasku.

„Samo nemoj i ti tako“, uzvratila joj je teta.

„Znaš koliko sam ti zahvalna, ti si moja prava mama“, nastavila je Vida kroz suze.

I teta je znala da to nećakinja doista misli. I da joj je teško napustiti sobu u kojoj je dojila dijete, mjerila prve temperature, provjeravala upaljene čeljusti, budila se nakon loših snova i spremala ispite; od prvog staroslavenskog kolokvija do diplomskog rada na temi ženskog  pisma.

„O čemu li pišu te žene“, rekla je teti kad je pročitala sve ono što joj je predložila i što je profesor, tetin generacijski kolega, prihvatio.

„Kako to misliš?“, upitala je teta.

„Čini mi se da bi pisale o životu, ali ne znaju što i kako, jer im je lijeno gledati oko sebe. Čini mi se da su zavidne na tuđoj nesreći i da problem žena pisaca nije u odnosu muškaraca prema njima nego u međusobnoj ženskoj zavisti. Plavokosa mrzi crnokosu, slabokosa mrzi one s grivom. Užas…“

Teta se smiješila, ali je ipak rekla: „Nadam se da nećeš i to napisati.“

„Naravno da neću. Znaš da se u diplomski ne smije unositi vlastiti stav. Sve objektivno analizirati, preciznim jezikom i uredno ispisanim bilješkama. Zarez na pravom mjestu. Literatura razvrstana.“

A kojim bi se terminom pokrilo ovakvo njezino sadašnje histerično hodanje po sobi? Što bi teoretičarke rekle o njezinu strahu pred riječju nezakonito. Koliko bi samo stranica one ispisale na temu ljubičastih bedara, a kako bi im tek godilo to stalno vraćanje na majku kao arhetipsko mjesto od srednjega vijeka do vegetarijanske revolucije. Da mogu, zna Vida, izvele bi je pred sud da se bez odvjetnika batrga zbog onog lažnog pisma.

Kreće prema kuhinji. Želi  maloj skuhati puding od čokolade. Želi ga ukrasiti višnjama iz kompota. Samo da joj nekako prođe tih dvadesetak minuta. I da se prestane sjećati. U cijeloj je priči dobro što je tekstove za novi broj izlektorirala još sinoć i što ih je poslala u redakciju tjednika. Možda otvori i bolovanje, jer ako mala to primi onako kako ona misli da hoće, morat će brinuti o njoj, maziti je, udovoljavati joj, dopuštati sjedenje pred računalom i pretraživanje tko zna čega.  Pristajat će na sve, samo da vrati njezino povjerenje. Tako se nije bojala ni onda kad joj je majka ponavljala rečenice što ih je  trgovkinji upućivala profesorica kemije.

Stavlja devetu višnju, a kći joj prislanja dlanove na oči.

„Pogodi tko je? E, mljac. Ženi iz biologije pozlilo na satu pa nas pustila petnaest minuta ranije. Baš dobro. Moram ponoviti vjeronauk. Znaš da imamo generalku pred dolazak biskupa. Al sam gladna.“ Nela je nizala rečenicu za rečenicom.

Vida je šutjela.

„Ti si dobro, ili nisi dobro. Halo, mama, tu sam.“. Prišla joj je i zabuljila joj se u lice. Štipnula ju je za obraz.

„Halo, mama“, ponovila je.

„Joj“, zacvili Vida.

„Pa, što je stara? Nije te valjda zaboljelo?“, Nela je izgledala pomalo zabrinuto.

Nije ju zaboljelo, samo ju je podsjetilo.

„Jasno mi je, jasno, ko dan, kako ti kažeš… Znam, moju pravednu mamu opet je iznervirao novinarski pristup nečijoj intimi“, ponavljala je mala.

„da, kaži nešto“, bila je uporna. „Kako sam ja glupa. Debilka. Znam, ne mogu bilivit kak se nisam sjetila prije, čovječe. Ti si zaboravila otići po moj krsni list. Znam te ja“, pokušavala je dalje.

„Nisam“, uzvratila je Vida.

„Hvala na odgovoru“, sjedi pet, klanjam se“, nasmiješila se Nela. „A gdje je?“

„Tamo na stolici, u dnevnoj sobi“, zastala je mama i nastavila: „Pogledaj ga.“

Kći je otišla, uzela ga, pa doviknula: „Šta je to, čovječe? Vidi, nezakonita, nepoznat. Nisi tak rekla, stara, čuješ me?“

Vida drhti, rukama se drži za rub stola. Nela ulazi u kuhinju. Mašući, nekako slavljenički, papirom u ruci. „Šta je tebi, stara moja. Šta si se ukipila? Nezakonita, nepoznat otac, baš cool! Nepoznat otac isto kao  i onaj kojeg nisi vidjela. Ima razlike? Nema razlike, čovječe.“

Vida je  pogledava. Ne vjeruje da samo ponavlja cool, baš cool.“

Kako to misliš?“, uspijeva promrsiti Vida.

„Kako mislim? Tako, čovječe. Pa curama iz razreda roditelji su najčešće razvedeni. Onoj seljančici, kako se ono zove, ma nije važno, koga briga, stari je umro od raka. Onoj šminkerici iz centra, stari je strpan u zatvor. Shvaćaš., sve već viđeno, jasno ti je. Ovo je jedinstven slučaj. Cool, nezakonita, stari nepoznat. Cure će otkačit. Stara, ti ne shvaćaš da danas treba imat dobru spiku, jedinstvenu. Spika prodaje sve. Čovječe, što se treseš? Daj taj puding.“

„Izvoli“, stavlja zdjelicu pred nju.

„E, stara, idem ja sad malo spikat s curama. U svoju sobu“, dovikuje.

„Hm? Naravno, naravno, samo ti idi…“, odgovara Vida.

„E, stara, to znači da ja ipak nisam Hercegovka?“, dobacuje cerekajući se glasno.

„Nisi, nisi“, Vida je sve tiša.

„Znaš, i bolje je. Tko se još fura na Hercegovce.  Čovječe, ni velečasni ne vjeruje u Međugorje.“, dovikuje Nela.

Poslije nekoliko minuta Vida se došuljava do kćerine sobe.

„Kak je to super, nezakonita“, čula je Nelin glas. „Ma, kakva trauma, čovječe, o, ne, tko se fura na traumu?“.

Vida je, ne pokucavši, otvorila vrata.

„Stara, ti ne znaš čitati? Šta je sad? Trebaš nešt? Čovječe, ne mogu bilivit. Upadaš samo tako.  Zaboravila čitati?“ 

Na vratima je pisalo „Zabranjeno bez kucanja“. I bio je stavljen uskličnik. Crveni, nekoliko puta podebljan.

„Htjela sam te pitati hoćeš li da razgovaramo o tome?“, mucala je Vida.

„Ma, daj, vidiš da razgovaram. Ima vremena, daj ne navaljuj, neće razgovor pobjeć, čovječe“,  odgovorila joj je Nela pomalo drsko.

„U redu“, izgovorila je Vida, izašla i tiho zatvorila vrata.

Uskličnik je crvenio još jače. ali ne dovoljno da Vida ne čuje: „Sorry, stara upala, ona bi sad pričala, čovječe. Jedva čekam da ti pokažem. Ma čovječe, ajd mi reci kog ti još znaš da je nezakonit ko ja. Koja dobra fora. A zamisli facu one štreberice iz be razreda. Puknut će od ljubomore.“ Vida je otišla u kupaonicu. Zaključala je vrata, skinula znojnu odjeću sa sebe, ušla pod tuš i otvorila sve slavine.