Razmišljajući o Noći knjige koja evo večeras, ove godine, zbog Covita19, mora zapravo biti virtualna, mota mi se po glavi misao, kao i svima nama koji malo dulje pamtimo, kako smo se, osim televiziji, ovih dana više vratili i radiju. Pa su tako jutros rekli na Radio Sljemenu, nakon izvještaja iz jedne knjižnice (koja je naravno, na žalost, za sada, zatvorena) o tome što nude svojim čitateljima on line. Pa time dolazimo i do toga da smo se možda više vratili i knjizi, tj sjetimo je se češće nego u ono užurbano vrijeme kad smo slobodno i bez ograničenja (koja svakako valja uvažavati) mogli posvetiti se više i dulje nekim drugim aktivnostima. A na Radio Sljemenu su veselo i poticajno rekli: - Čitajte, čitajte, čitajte! - I u pravu su jer čovjek i jest čovjek po tome što je u stanju napisati nešto pametno i zanatski kvalitetno (oni koji imaju taj talent), ali i kao čitatelj upiti poruke, misli, dileme, razmišljanja, najvećih književnika bez obzira u kojem žanru.
Tim razmišljanjem dolazimo do povezanosti korona virusa s knjigom – jer kad čitamo zaboravimo na pandemiju koja nam stalno ugrožava život, koja je nepoznati neprijatelj i ne znaš odakle vreba. Ima književnika koji su takve ugroze opisali, a među ponajboljima je svakako uvijek aktualni i s pravom poštovani Albert Camus, koji u svom romanu Kuga donosi jednu takvu pandemiju te kaže npr. jedan od likova tog psihološki jakog i filozofski složenog romana, starac Tarrou o vlastitoj borbi protiv epidemije kuge i o poukama koje je iz nje izvukao kaže i sljedeće riječi: „Ta me epidemija nije naučila ničemu novom: naučila me je samo to da mi je dužnost boriti se na vašoj strani. Znam sasvim sigurno da svaki nosi u sebi kugu, jer nitko na svijetu, ama baš nitko, nije lišen kuge. Znam da se čovjek mora neprekidno nadzirati da ne bi, u času rastresenosti, dunuo bližnjemu u lice i prilijepio mu infekciju. Prirodan je mikrob. Ostalo: zdravlje, poštenje, čistoća, ako hoćete, sve je to učinak volje, i to volje koja ne smije nikada stati. Pošten je čovjek onaj koji nikoga ne inficira ...“
Što nam poručuje Camus? Ne samo kako moramo biti odgovorni, nego kako moramo biti dobri, milosrdni, misliti na drugoga, ujediniti se u borbi da nitko ne bude bolestan. Ne smije se dakle, misliti samo na sebe ili najbliže, svi su u takvoj ugrozi bliski i moraju to biti. Po tome je Camus velik, isto kao što na kraju romana nudi katarzu, ali i sumnju: što poslije, kad opasnost prođe, a o tome se kod nas ovih dana podosta govori i, s pravom, raspravlja. Camus na žalost zaključuje kako u početku vlada veselje, sreća, ushićenost, ali kasnije to čovjek zaboravi i vrati se onome što je u njemu zlo, što ne daje nadu, što ga čini agresivnim i sklonim onome što njemu i nisu najbolje osobine. Kuga je bila na neki način odraz Drugog svjetskog rata, a već Stranac kao da govori o totalitarnim režimima nakon tog rata. To je naravno dosta općenita analiza Camusovog djela, ne usko književno-stručna, iako bi je i takva potvrdila u cjelini. Naime, opredijelivši se u početku kao lijevi intelektualac, kasnije je počeo sumnjati u postulate takve opredijeljenosti, u one koji provode ideje u koje je vjerovao. Bio je, riječju, kao stariji i iskusniji, protiv svakog totalitarizma, najprije desnoga, a zatim lijevoga.
Nije on jedini razočarani književnik, na žalost, nije jedini koji je od neke vrsti idealista postao skeptik, ali nikad nije posumnjao u svoje poslanje kao književnika. On je djelovao kao svi najveći književnici: oni su senzibilizirani za promjene u društvu, pa i u svome promišljanju, a to se sve odražava u njihovim djelima. Pa su tu zato i Stranac i Pad i Mit o Sizifu i Opsadno stanje i filozofski eseji, da sve ne nabrajam, kompleksna slika svijeta kakvoga ga je promišljao veliki francuski književnik alžirskoga podrijetla.
Jedna lijepa priča povezana je s Nobelovom nagradom, koju je Camus dobio, pa poručio da ju je morao dobiti veliki Marlaux, a ovaj mu uzvratio da oni koji odlučuju nisu pogriješili. Naravno, ne citiram ih, nego pišem po sjećanju, važna je poruka, važna je ta lojalnost među njima, poštovanje. Takvim riječima dokazuju svoju veličinu ali i skromnost.
Nije manje važno apsurdna smrt Camusa (u prometnoj nesreći), jer pokazuje kako onaj koji apsurdne situacije opisuje u svojim djelima tako život i završava. Takav je bio i naš Pupačić koji je, uz ostalo (a antologijsko je njegovo „More“, to će svatko priznati), piše i ovo
Evo me, moj svijete, na raskršću / I tvome i mome. / Oprostimo se. – Ti plačeš. / Moj križ svejedno gori. / Udaljuješ se; bez pozdrava, / bez riječi, bez Boga. / I odlazim prema istoj / nepoznatoj zvijezdi. (…)
Što reći – nego stih je tom pjesniku ( koji bi ove godine u rujnu slavio 92. godinu da nije, također apsurdno, poginuo mlad u avionskoj nesreći) toliko izbrušen da čitatelja prođu trnci. I ovo njegovo raskršće mi danas doživljavamo, i mi smo na neki način, moramo biti, spremni oprostiti se od svijeta, samo njegov križ sigurno gori i dalje, a ovo njegovo „bez Boga“ rečeno je, vjerujem, na katarzični način - kao ono Isusovo „Bože, Bože, zašto si me ostavio“, da bi kasnije predao Duh svoj upravo Njemu – bez suze, bez žala, spreman na odlazak u neki bolji svijet. Ovim smo primjerom došli (ne)posredno i do Biblije koja nam na početku kaže „Na početku bijaše Riječ“, koja nam u ovo vrijeme može zamijeniti neodlazak (radi pandemije naravno uslijedila je zabrana okupljanja, pa i vjerskih) u crkve. A i kad se ukine ta mjera uvijek je (Bibliju) moramo imati blizu – jer nam može samo dobro dati. Uostalom, to je Knjiga nad knjigama i uvijek ju je dobro uzeti u ruke. Isto kao Marinkovićeva djela u kojima promišlja o ratu kao ugrozi koja je neminovno teška, oterećujuća, zbunjujuća, strašna – riječju nagoni čovjeka da stane na prugu i čeka tramvaj ili se čak izgladnjuje da ga izbjegne- naravno rat ( i naravno o Kiklopu je riječ).
Dvojbe i nepoćudnosti postoje i drugim njegovim djelima (posebno kad je ironičan i sarkastičan), pa se tako ljepotica s tri imena penje na trapez riskirajući pad, a onda „pušta“ suze, glumeći svetost kao metaforu društvenih situacija prepunih apsurda, jer je u pitanju i neprimjerena ljubav (naravno o Gloriji je riječ). Svi ti apsurdi različitih oblika ugroze (vanjske i unutrašnje) dakle postoje i kod naših književnika, uzmimo tu npr. Ujevića. Asocijacija tu može biti i Mediteran, koji je Camusu, da ga se opet sjetimo, bio pandan svemu zlom (jer je toliko plav i sunčan i lijep), a Ujević kaže: „Tamo, tamo da putujem ...“ Zna se gdje – na more.
Naravno da ima u Camusovom djelu i ciklus pobune i ciklus apsurda, a to isto vrijedi i za spomenute Pupačića, Marinkovića, Ujevića, a mogli bi ih nabrajati još podosta, ali zapravo se djela ne mogu sasvim decidirano tako podijeliti, mnoga imaju u sebi i jedno i drugo. To je ona magija života koji nudi mogućnost dobra i za. Koji put je izabrati dobro teže, koji put lakše, ali moramo znati da knjigu uzimamo u ruke uvijek kada smo okrenuti dobru i kada nam pisanje o zlu može poslužiti samo kao katarza. Isto vrijedi i za film i za kazalište i za druge umjetnosti. Uvijek biti u službi dobra i ljepote poslanje je svake umjetnosti kao najviše u kreativnom izražavanju što neki talentirani pojedinac može ponuditi svijetu.
I zato se u potpunosti slažem s porukom ovogodišnje, današnje Noći knjige: S knjigom nisi izoliran.“ Takva pozitiva ono je što očekujemo od Ministarstva kulture RH, od svih knjižnica, svih drama, svih kazališta, svih filmova, svih književnika, slikara, pjevača klasične glazbe, plesača ... Zloća, strahote, podcjenjivanje, torture, ali ili npr. preskromno plaćanje intelektualnog rada (ali to je zapravo posebna tema) i slične nedaće tu mogu postojati samo da bi se prevladale. Isto kao što e-čitanje može biti dobro, ali samo donekle. Kad se okreću stranice ništa to ne može zamijeniti – nikakav ekran, nikakav tablet. Trenutno nam upravo knjige trebaju, a nećemo ih se odreći niti u budućnosti, kada sve bude u redu s virusima (tj. kad se nađe lijek). Da, „stara dobra knjiga“ neka nam bude putokaz u životu.
Ili, da se vratimo Camusu, kroz riječi koje prekrasno o njemu izrekao veliki američki književnik Faulkner (njegova Buka i bijes na početku romana, odmah s asocijacijom na velikoga Shakespearea - koji je također znao što su dvoboji, spletke, pa i ubojstva!!! - nam je uvijek u srcu. To su,riječi koje su „zakučaste“, ali vrijedi ih „dešifrirati„ Zato, potrudimo se zajedno za kraj ove kolumne koja će nadam se, dobro“sjesti“ na plodno tlo ovoga s posebnom pozornošću uređivanog portala HIA:
Kaže dakle Faulkner o Camusu: „Put kojim se Camus kretao vodio je sunčevoj svjetlosti: naše krhke moći i apsurdni materijali dobivali su na tom putu nešto što u životu nije postojalo prije nego mi to stvorimo.“
