Mons. Bože Radoš predslavio je svečano euharistijsko slavlje na Nedjelju uskrsnuća Gospodinova, 4. travnja, u katedrali Uznesenja Blažene djevice Marije na Nebo, u Varaždinu. Na početku euharistijskog slavlja podsjetio je kako je uskrsli Krist svoje učenike pozdravio riječima koje čujemo i na početku mise „Mir vama“ te poželio da Kristov mir, pozdrav, navještaj dođe do svakoga tko sudjeluje u ovom slavlju: kako onih okupljenih u katedrali, tako i onih koji ovo slavlje prate putem HKR-a, Vtv-a ili web portala Varaždinske biskupije. „Želimo da svatko osjeti u svojoj duši mir koji donosi Krist Gospodin“, poručio je na početku biskup Radoš.
„Duša kršćanske vjere je Uskrs – uskrsnuće – i živimo dok vjerujemo u Kristovo uskrsnuće, dok vjerujemo u uskrsnuće mrtvih, dok vjerujemo da smo ljudi uskrsnuća. Danas smo ovdje da nas Gospodin obnovi svojim duhom kako bi rasla i snažila vjera u uskrsnuće." riječi su kojima je mons. Radoš otpočeo svoju homiliju.
U navještaju iz evanđelja spominjane su tri osobe kroz koje je biskup Radoš tumačio događaj uskrsnuća Gospodnjeg. Najprije spominje žene, odnosno Mariju Magdalenu i naglašava kako svi evanđelisti govore o tome da su žene one koje prve trče na grob. One mu žele iskazati posljednju počast i žele se isplakati, što su dva znaka ljubavi.
"Žene imaju osjećaj za ljubav, to nije nešto što se može uzeti u ruke. To je nešto što se diše, s čime se živi, jedna atmosfera koja je neopisiva, ali se može osjetiti u tom mirisu, može se osjetiti u ljubavi, slobodi, atmosferi u kojoj jesu.", istaknuo je biskup Radoš.
Žene ne dopuštaju da grob daje miris, nego da život daje miris - miomiris je izričaj želje za životom. Osim što ga žele pomazati, žele se i isplakati, poručuje mons. Radoš i dodaje: „Plač je autentičan govor ljubavi, to je govor života. Plače se nad dragim osobama, nad onima koje najviše volimo, ljubimo. Suze kao da žele zaustaviti put prema smrti. Suze kažu 'ne' smrti...Žene žele kazati: ne, smrt nema zadnju riječ u ljudskom životu. I premda možda ne znaju to adekvatno formulirati, svojim stavom, ove žene to jasno kažu."
Između ovih žena izdvaja se Marija Magdalena - žena koja je čula glas Učitelja koji je zove. Ona se približila Isusu toliko da je On postao središte njezina života. "Bez Njega ne može živjeti, On je njezin život." ističe biskup Radoš te dodaje kao je Marija Magdalena žena koja je stajala pod križem, promatrala Krista i zato ga traži. "Onaj tko stoji pred Kristovim križem, vidi njegovo umiranje, vidi ga tamo gdje se predaje u ruke Očeve, u ruke ljudi, tamo gdje se potpuno predaje nama. Taj ima potrebu da ga ponovno traži. Križ izaziva nemir u čovjeku. Ne da mu da se smiri. Mora ići korak dalje. I što ona čini? potražit će još dvojicu: one koje Isus posebno ima u svojoj duši.“
To su Petar i Ivan, oni koji su na posljednjoj večeri bili jako blizu Isusa. Nisu ga doduše razumjeli na posljednjoj večeri, Petar ga nije razumio ni kasnije, izdao ga je. Kako je objasnio biskup Radoš, Marija Magdalena traži njih, jer zna da ni oni ne spavaju. „Ne da im duša spavati, nemirni su, ne mogu se pomiriti. Trči, i javlja njima, i tu započinje njihov hod. Još jedna lijepa uskrsna slika." Svi će trčati - najprije na grob, a onda s groba u dvoranu posljednje večere.
" Simboličan je to znak. Imaju snage. Netko im je dao snagu. Bol s kojom se ne mire dala im je snagu. Naslućivanje da se nešto mora dogoditi daje im snagu da idu dalje. Trče na grob i vide ono što je vidjela i Marija - otvoreni grob.", pojašnjava biskup Radoš.
Primijetio je i kako ljudi kroz ove dane traže znak da je Isus uskrsnuo. Nekih znakova Isusova uskrsnuća ima, ali oni su samo znakovi za oko: poput kamena odvaljenog s groba, ili ubrusa koji su ostali u grobu uredno složeni na jednome mjestu. Kao i činjenica da je Ivan, koji je prvi došao na grob, Petru dao prednost da prvi uđe u grob. Jer Ivan je Isusa ljubio, a ljubav zna respektirati i vidjeti tko treba biti prvi. Bez obzira na sve, Petar je bio prvi među apostolima, što je Kristova volja. Zato Ivan dopušta Petru da prvi uđe u grob. A Ivan, on vidje i povjerova.
"Vjera u uskrsnuće ne može se samo prenijeti, pročitati u knjigama, ona se mora doživjeti. U trenutku u kojem Isus otvara sebe, događa se čudo vjere. Vjerovati u Kristovo uskrsnuće je uvijek čudo. Sto puta mogu to pročitati, mogu čuti iz usta ljudi, ali vjerovati mogu samo onda, ako mi Krist da dar vjere u uskrsnuće." naglasio je mons. Radoš i potaknuo na molitvu da Gospodin svakome udahne u dušu vjeru u Njegovo uskrsnuće i u naše uskrsnuće.
Biskup Radoš zaključio je svoju homiliju molitvom da Gospodin uskrsli dodirne svakog kako je dodirnuo i apostole.
„Neka zaviri u našu dušu. Neka nas povede kod svoga groba i tamo učini čudo uskrsnuća. Neka nam da milost da i kroz naš život tako snažno izbija ta toplina, radost koju nose apostoli. Ma mi smo apostoli današnjega dana, ovoga vremena. Kroz nas želi progovoriti. Mi smo Marija, mi smo Ivan, mi smo Petar. Gospodine učini nas spremnima da i tebe vidimo, susretnemo i navijestimo.“ zaključio je svoju homiliju na Nedjelju uskrsnuća Gospodinova varaždinski biskup Bože Radoš.
Uz mons. Radoša na misi su koncelebrirali generalni vikar varaždinske biskupije mons. Antun Perčić, zatim preč. Josip Koprek, kanonik lektor Stolnog kaptola te vlč. Marko Domiter, biskupov tajnik.
Na kraju euharistijskog slavlja biskup Radoš još jednom je uputiokratku uskrsnu čestitku poželjevši svima da, Krist koji je uskrsnuo, „donese onaj mir koji samo Bog može dati. To je mir života, mir slobode, radosti. I sve nas šalje da idemo i taj mir nosimo dalje. Neka svatko od nas bude glasnik Kristovoga mira. Sretan vam i blagoslovljen Uskrs.“
Fotografije: Anita Treščec
