„Poetski tren“ predstavljen na prvom digitalnom sajmu poezije u svijetu „Poetry Expo 23“ u organizaciji europske pjesničke platforme Versopolis

Situacija s poezijom podsjeća na situaciju s jazzom

- Kako ste došli na ideju da pokrenete Youtube kanal, naravno i prateći FBook „Poetski tren“? Zašto nema Instagrama?

- Korona je pokrenula čitavu stvar. Ono prvo zatvaranje u proljeće prošle godine. Vrlo dobro se sjećam ranojutarnje šihte na radiju, početkom travnja, kad mi je sinula ideja o svemu tome. Znate, radio je u vremenu od pola šest do pola sedam vrlo mirno mjesto. Ogroman prostor zjapi prazan. Još nema ljudi pa nema ni žamora na hodnicima. Nema raje, nema ni graje. Uvjeti za kontemplaciju idealni. Uglavnom, između dva angažmana čitala sam na portalu besplatnih elektroničkih knjiga pjesme Monike Herceg iz zbirke Početne koordinate. I jedna me baš jako dirnula – „Ptičje smrti“. Kao obožavatelj malih ptica shvatila sam je i doslovno i u prenesenom značenju. Kak’ je to dobro! – pomislila sam i sjetila se onako, malo nostalgično vremena kada sam na radiju priređivala glazbeno-poetske emisije nadajući se da ću nekoga uvući u svijet poezije, a i dobrog jazza.

Činjenica je da poezija ima malobrojnu publiku i da zavređuje biti vidljivija. Uvjerena sam da je poetska publika malobrojna zato što ljudi nisu poeziji izloženi, ili možda bolje – poezija ljudima nije izložena, osobito suvremena poezija. Kako da ljudi onda uopće znaju što propuštaju? Znate, situacija s poezijom dosta me podsjeća na situaciju s jazzom. Kad ga spomenete ljudima, često odmahnu glavom i kažu da to ne razumiju, nisu baš u tom filmu, ne kuže ga… a onda kad ih upitate što su od jazza slušali, nastane tajac. I tu nastupam ja (smijeh). Lijepo im priredim CD sa svojim izborom jazza u širokom luku. Tako sam mnoge razuvjerila od toga da ne kuže jazz, da nisu u tom filmu. Štoviše, neki od njih postali su pravi fanovi jazza, zanesenjaci, posjetitelji jazz-koncerata… Nekima je jazz postao bitna stvar u životu, glavni začin. Pa nije li to divno?! I mene je jazzu dovela slučajnost, ne ovakva, ali bila je slučajnost, izrečena mi sitnica. No da se vratim onom ranom jutru s početka priče. Kako se svi dobro sjećamo, zbog korone je sve stalo, kulturni događaji su otkazani. Ljudi su počeli više nego ikad boraviti doma. Mnoge su stvari počele seliti na Internet, održavati se online. Osjetila sam potrebu da i ja dam mali doprinos kulturnoj ponudi. Inače me u životu nosi ideja solidarnosti. Svijet bi bio fenomenalan kad bi svatko od nas pokatkad poklonio društvu nešto što radi dobro, a svi smo u nečemu dobri. Govorim dakle o društveno korisnom radu, - dobrovoljnom i srčanom angažmanu, a ne onom umjesto služenja zatvorske kazne poznatom nam iz američkih filmova. I volim to povezivanje ljudi u činjenju i širenju nečega dobroga, lijepoga, korisnoga. A što ponuditi? Nisam dugo razmišljala. Pa poeziju! Upravo ovu divotu koju čitam. Dobro i smislaški priređene suvremene poezije naših pjesnika zasigurno nedostaje. Ljudi su sada doma, zatvoreni, ispred zaslona računala ili mobitela, gladni događaja, otvoreni za nešto novo, ovdje ciljam na publiku poetski neosviještenu. Priredit ću „Ptičje smrti“ Monike Herceg i još nekoliko naslova drugih autora pa neka ljudi čuju. Ali kako to plasirati, tu zvučnu snimku? Na Facebooku i svim tim čudima aktivna nisam. YouTube bi bio izvrstan, ali tad to mora biti u formi videa i moram otvoriti kanal. Aufff, a ništa, bit će tako.

- „Poetski tren“ je nenametljiv i sporovozan

- Konzultirala sam prijatelja koji me u sve uputio, preporučio besplatan program za izradu videa, pomogao mi izraditi prvih četiri-pet videa korištenjem fotografija iz javne domene, i otvoriti kanal na YouTubeu. Nazvala sam ga „Poetski tren“ jer sam htjela da odmah bude jasno da se bavi poezijom i da se nudi nešto što ne iziskuje odviše vremena. Svjesna sam da živimo brzo i u sveopćoj nestašici vremena. Ljudi imaju sve manje strpljenja pogledati snimku koja traje više od minutu i pol, dvije. A zašto nema Instagrama, pitate. Za nekoga tko nije aktivan na društvenim mrežama, vjerujte, i ovo je već nevjerojatan pothvat – YouTube kanal i Facebook kao i dalje najpopularnija mreža, dobra za objavljivanje i dijeljenje sadržaja kakav sam zamislila. Čini mi se da Instagram voli snažne vizualne sadržaje, i da je dobar za one koji učestalo objavljuju, draškaju… „Poetski tren“ traži drugačiju vrstu pažnje. Nenametljiv je i sporovozan. Na početku su objave bile u ritmu dva-tri puta na tjedan, zatim se prešlo na jedanput na tjedan, a sada od srpnja svaki drugi tjedan. Početni entuzijazam prerastao je u zahtjevan angažman i dalje entuzijastičan, no koji iziskuje sve više vremena. Bez brige, odustajanja nema jer vjerujem, sada još i više nego na početku, da čitava stvar vrijedi i ima smisla. Promovira poeziju. Promovira pjesnike. Kako zbirka raste, nudi sve bolji pogled u suvremeno hrvatsko pjesništvo. Potiče zanimanje za poeziju, a nadam se i za druge umjetnosti. Sadržaj u obliku novog umjetničkog djela ima trajnu vrijednost. Trajno je i besplatno dostupan svima koji su bilo kojim uređajem priključeni na Internet. Lako se i brzo dijeli u svakom trenutku. Može imati i edukativnu funkciju. To je čitav niz dobrih stvari.

Poezija i glazba su dvije snažne stvari koje treba sljubiti

- Odakle vaš interes za poeziju i kako birate autore?

- U najširem smislu – od malena. Ovdje mislim na ranu školsku dob i satove hrvatskosrpskog jezika kada sam često bila ona koja je u razredu čitala naglas, ne samo poeziju. To je tako ostalo do kraja srednje škole. Ali ne, to bi bila izvedba. Pitate me za poeziju. Teško je to točno odrediti jer užitak u čitanju pjesama oduvijek je bio prisutan. Sjećam se ranih studentskih dana i, to mi je tak’ slatko, čestog svraćanja u knjižare, pregledavanja naslova, želje da si kupim neku knjigu. No kako je u džepu bilo malo nofčeka, kopala bih po kutijama s knjigama na sniženju, a tu su mahom bile knjige s poezijom, već lagano nikotinski žutih rubova, katkad prašnjave, ili malo oštećene, valjda od silnog premještanja s atraktivnih polica na teže dostupne sve dok na kraju ne bi završile u nekom zapećku, u razlohanim kutijama. Poezija. Vječita marginalka. Nekad bih u knjižarama provodila dosta vremena u kopanju. I danas volim kopati i otkrivati. Uvijek me zanima ono što drugi zaobilaze jer im se ne da saginjati i kopati, udahnuti malo prašine… Ali da, kopajući bih otkrila zbilja zanimljive knjige. Uvjerena sam da je poetska publika malobrojna zato što ljudi nisu poeziji izloženi, ili možda bolje – poezija ljudima nije izložena, osobito suvremena poezija. Kako da ljudi onda uopće znaju što propuštaju?

One s poezijom sam najprije brzo prelistala, zakonom slučajnosti odabrala jednu-dvije pjesme koje bih odmah pročitala, a ako bi me zdrmale, ako se pogled vraćao na stihove, a misao počela vijugati, onda bih čitala još. Nekad je džep bio prazan pa ništa ne bih kupila. Katkad bih si prepisala neku pjesmu na papir koji se nađe pri ruci, ili u bilježnicu, u nadi da kemijska neće prestati raditi. Nije to bilo k’o danas kad samo škljocneš mobitelom i sve je tu. Slatka i topla analogna vremena… A kako biram autore? Posve vođena trenutkom doživljaja, kao što mi se onog ranog jutra dogodio susret s pjesmom „Ptičje smrti“. Ili se sjetim neke zbirke koju sam čitala i koja me se dojmila pa je opet uzmem u ruke. Mislim da se iz objava jasno vidi da ne postoji pravilo, princip izbora. Katkad me netko priupita hoću li objaviti tog-i-tog autora ili doznam da će uskoro biti objavljena nova knjiga nekog autora pa me i to zagolica, još i više ako mi se rad te osobe i inače dopada. Pokatkad nekoga tko je upućen pitam što mu se jako sviđa, što bi mi preporučio za čitanje. Imamo izvrsnih autora tako da nema bojazni da će „Poetski tren“ presušiti. Baš nam je jaka pjesnička scena! I to treba obznaniti. Zato je čitava stvar i pokrenuta. Aha, ima nešto na što pazim pri izboru pjesama, a to je da su knjiški objavljene.

Kadkad se osjećam k’o urar ili pak majstor filigrana

- Video radovi koje objavljujete su izrazito sinergijski: spoj poezije, njezine izvedbe (glasa), likovnosti i glazbe. Gdje i kako nabavljate likovne i glazbene priloge?

- S glazbeničkim iskustvom jazz-pjevačice i dugogodišnjim slušanjem umjetnički vrijedne glazbe, izbor glazbe za poetske trenove uvijek je užitak, no prije svega izazov. Nekada budem na muci jer glazbu ne shvaćam kao puku podlogu, tek toliko da nešto malo svira. To je za mene ozbiljna stvar. To su dvije snažne stvari koje treba sljubiti. Zaista je nevjerojatno koliko glazba i popratni zvuk, jer ne koristim samo glazbu nego i organske zvukove, može promijeniti čitavu atmosferu pjesme i njen doživljaj. Znam, zvuči kao fraza, ali ta me činjenica ne prestaje iznenađivati i svako malo se tome čudim k’o dijete. Najlakše bi bilo odabrati nešto neutralno, nevidljivo, neupadljivo, ali to ne želim. Glazba svojom poetikom treba podcrtavati poetiku pjesme. No istina, krajnji učinak treba biti takav da glazba djeluje neupadljivo, da ne satre pjesmu i govornu izvedbu. Zato je bitan savjestan i brižan odabir glazbe što podrazumijeva upućenost i naslušanost. Često već snimajući govornu izvedbu pjesme zamišljam koji bi instrumenti bili prikladni, koja boja zvuka. Tu sam si onda već suzila izbor pa biram između majstora za koje znam na tim instrumentima, biram iz diskografije koju poznajem. Vjerojatno ste primijetili da sve češće uvodim originalnu glazbu, pisanu i izvedenu baš prema poetskom predlošku koji pripremam, a rezultat je nov, originalan umjetnički sadržaj, nova kompozicija, recitativ. Pomislim na glazbenike koje znam, mahom jazziste, velike kreativce i improvizatore, za čija sam glazbena razmišljanja uvjerena da pogađaju frekvencije odabranih pjesama, i kontaktiram ih. Te su se suradnje, eksperimenti, do sada pokazali uspješnima. Dopustite da im se svima poimenice zahvalim jer su nesebično poklonili svoj talent i vrijeme poeziji – Miron Hauser, Bojan Z, Saša Nestorović, Miro Kadoić, Viktor Lipić, Adrian Oproiu, Maro Market, Zoran Puljek, a tu je i dvoje pjesnika – Ana Brnardić i Davor Šalat! Lista se širi.

Likovne priloge biram iz postojećih umjetničkih djela – slika, grafika, ilustracija, fotografija. Na početku sam koristila fotografije iz javne domene, no ubrzo sam i to odlučila zamijeniti autorskim radovima vizualnih umjetnika uz njihovo dopuštenje. Time sam otvorila prostor za poetske video-izložbe. Do sada su tako izlagali Predrag Todorović, Vatroslav Kuliš, Saša Jantolek, Maja Strgar Kurečić, Maja Gjajić, Monika Meglić, Kaja Kajfež, Klasja Habjan, Sebastijan Dračić, Max Juhasz, Anto Magzan, Vlatko Čerić, Maja Bachler… Veliki sam poklonik likovne umjetnosti. Smisao za likovnost pokazivala sam još od ranog djetinjstva. U vrtićkoj dobi bio je uočen moj likovni talent, još i više u osnovnoj školi. Podrazumijevalo se da ću krenuti tim putem, ali nisam. Kad sam u 17-oj godini otkrila jazz, rukica je sve manje crtala i slikala sve dok na kraju nije prestala jer umjesto olovaka i kistova u njoj je sve češće bio mikrofon. Počela sam pjevati. Ali u jedan poetski tren „podmetnula“ sam jednu svoju minijaturu u kombiniranoj tehnici. Nisam mogla izdržati! Likovne radove i fotografije pretražujem i pregledavam na Internetu. Nastojim uključiti nove, mlade autore koji zavređuju veću vidljivost. I eto, opet kopanje! Ne mogu ja bez toga. A tu su i drugi izvori i načini nalaženja radova – od poznatih mi imena autora čiji mi se rad sviđa, kataloga izložbi, uočenih uličnih ili online plakata, izložbi, napisa i objava u medijima, preporuka… I eto, tako je „Poetski tren“ izrastao u mjesto virtualne suradnje pjesnika, glazbenih i vizualnih umjetnika, izdavača, urednika pa i prevoditelja – onda kada se objavi pjesma stranog autora. Time je otvorena mogućnost unakrsne promocije svih sudionika. A sve je usmjereno istom cilju. I sve je namijenjeno publici, dopiranju do što većeg broja svih onih koji bi uživali u takvom sadržaju. Ima ih, ali teško je do njih doprijeti jer Internet je ogromna robna kuća sa svim i svačim. Poezija je tu kao pikula. Kako je pronaći i uopće primijetiti u moru artikala, većih i upadljivijih, s boljom i glasnom reklamom? Potrebno je vrijeme za obilaženje polica, traženje, pregledavanje. Preporuke svakako pomažu. I ovaj razgovor je jedna od njih. Hvala. 

- Druga važna stvar u sinergiji je balans. Kako ga uspostavljate, da jedan element ne preuzme ulogu drugih, a ne dominira, da sve skupa bude, zapravo, dobro usklađen band, ali i prostirka na čijem uzorku se poezija bolje, dalje i drugačije čuje?

- To ste tak’ lijepo rekli – prostirka. Samo bih dodala – fina, meka, podatna prostirka. Jer poezija je tako krhka, iako i snažna. A morate za to, za tu sintezu, imati kliker. Svakako je potrebna naklonost prema poeziji, glazbi i likovnom. Morate moći vidjeti njihovu kompoziciju prije nego li je materijalizirate. Budući da se radi o proizvodnji novog sadržaja nastalog povezivanjem različitih umjetnosti i medija, očito je nužna inovativnost, kreativnost i umjetnički duh. Morate biti i detaljist jer je materija, materijal koji vam je u rukama, vrlo nježan i krhak. Katkad se osjećam k’o urar ili pak majstor filigrana. Mislim na proizvodni dio, osobito na onaj koji se tiče govorne izvedbe i svih slojeva – disanja, glasa, dikcije, prozodije, ritma, ekspresije… Sve to posjeduje i glazba. I likovno djelo. I sve to mora sinkronizirano disati.

Digitalni aktivizam očito je vrlo važan

- Video s haiku poezijom Gorana Gatalice je još kompleksniji: osim što ste po tri haikua vivaldijevski rasporedili po godišnjim dobima, dodali ste i japansko čitanje Keiko Uchidae. Je li to budući smjer, da se poezija čuje i na originalnom jeziku ili je ovo iznimka?

- To je bila iznimka. Budući da se haiku izgovara dva puta, odmah mi je palo na pamet da ono drugo iznošenje bude na japanskom, ali da to učini izvorni govornik japanskog. Predložila sam to Gatalici koji je uzvratio da ima prijevode pjesama na japanski i da zna osobu koja to može pročitati. Dala sam mu jednostavne upute u pogledu snimanja mobitelom kako bi snimka bila što kvalitetnija. Ta jeka na japanskom baš je efektna i mislim da nimalo ne opterećuje slušanje.

 Najgledaniji video-prilozi, oni s poezijom Marka Tomaša i Monike Herceg, bliže se brojci od 1000 pregleda. Čestitam. Jeste li primijetili kakvu pravilnost u gledanosti? Koji autori su najgledaniji, o čemu to ovisi, što kaže analitika?

 - Sada kada zbirka broji mnogo radova bilo bi dobro napraviti opsežniju analizu. Znanstvenik sam i volim analizirati podatke, tražiti korelacije, otkrivati trendove… Ali ovoga časa znam samo temeljne podatke. Na Facebooku je trenutno oko 950 pratitelja. Zdrav razum govori da je aktivnost veća oko onih pjesama čiji su autori popularni. Ne volim riječ „popularnost“ i ne ide mi uz poeziju, ali… Da, Herceg i Tomaš, skoro po 1000 pregleda! U prilog im ide i to što su među najdulje izloženima, no i drugi su pa nemaju toliko pregleda. Znači, ipak su popularni! I YouTube ih na početnoj stranici „Poetskog trena“ ističe kao najpopularnije. Mislim da je veći broj pregleda vezan za pjesme autora ili njihovih veza aktivnih na Facebooku koji podijele sadržaj svojim publikama. To i jest smisao društvenih mreža. Komunikacija. Povezivanje. E sad, netko bi možda raspravljao o vezi popularnosti i vlastite digitalne aktivnosti pjesnika koja generira popularnost, ali to je pak opsežna tema za neki drugi razgovor. Katkad se osjećam k’o urar ili pak majstor filigrana. Mislim na proizvodni dio, osobito na onaj koji se tiče govorne izvedbe i svih slojeva – disanja, glasa, dikcije, prozodije, ritma, ekspresije… Sve to posjeduje i glazba. I likovno djelo. I sve to mora sinkronizirano disati

Broj pratitelja „Poetskog trena“ konstantno lagano raste. U bespućima Interneta ljudi ipak nalaze ovaj mali izlog. Jedanput se krajem lipnja prošle godine dogodio drastičan porast pratitelja, gotovo dvostruk, u samo jednom danu, što nije bilo povezano s nekom mojom objavom tog dana, ali u to sam vrijeme gostovala na 1. i 2. programu Hrvatskoga radija, predstavljala „Poetski tren“ i u eter se puštalo po pjesmu-dvije s kanala. Nažalost, nisam zabilježila datume tih gostovanja. Moguće je da je to imalo utjecaj. U svakom slučaju pokazalo se da se radio sluša i da je njegov utjecaj značajan, ali i to da su “Poetski trenovi” radiofonični i poticajni slušateljima. Jer zamjetljivi skokovi porasta broja pratitelja dogodili su se još nekoliko puta narednih mjeseci neposredno nakon emitiranja “Poetskih trenova” u radijskom programu. Zaključak je jasan. Što se YouTubea tiče, do sad je na kanalu registrirano oko 22.500, a u posljednja tri mjeseca oko 5.000. Pretplatnika je oko 260 iako glavninu prometa konstantno ostvaruju nepretplatnici. Također je konstantna čak četvrtina prometa koja se ostvaruje izvan Hrvatske – u regiji i u drugim stranim zemljama. Znam da je podjednak broj žena i muškaraca, a ponekad bude nešto više muškaraca. Što se tiče broja pregleda pojedinačnih videa, čini mi se da pjesme autora koji su i sami aktivni na društvenim mrežama imaju i veći broj pregleda.

Kao suprotnost tome strše pjesme Sonje Manojlović, Miroslava Mićanovića, Delimira Rešickog i još nekih velikih pjesničkih imena, na društvenim mrežama čini se neaktivnih. Njihovi “Poetski trenovi” objavljeni prije otprilike godinu dana imaju manji broj pregleda, otprilike kao pjesme drugih autora objavljene relativno nedavno. Digitalni aktivizam očito je vrlo važan. I sam „Poetski tren“ dio je tog sustava. Sveprisutno digitalno okruženje promijenilo je mnoge životne navike pa i način čitanja. „Poetski tren“ može se promatrati i s te strane – kao literatura koja se sluša, uz mogućnost gledanja. I kao preporuka za ono stvarno, tradicionalno čitanje knjiga pjesama jer uz svaki video stoje detaljne bibliografske informacije vezane za objavljenu pjesmu, a i one o glazbenom i likovnom prilogu.

- Unatoč originalnoj ideji, do sada objavljenih 90 videa, velikom angažmanu autorskom i radnom, uključivanju golemog broja autora-suradnika, značajnom medijskom otisku koji se širi, „Poetski tren“ je čisti voluntarizam. Do kada i, naravno, zašto?

- Da, sve je čista dobra volja, ljubav, posvećenost. Vrijeme kao važna varijabla sve više postaje problem. Znate, ima tu dosta posla. Recikliranja i repriziranja sadržaja nema. Angažman je narastao uključivanjem glazbenih i likovnih umjetnika. Uz onaj kreativni i proizvodni dio, mnogo je tu pripreme, pretraživanja, komunikacije, administracije. Zato od ovog mjeseca usporavam tempo objava na svaki drugi tjedan. Do sada je to bilo svakoga tjedna četvrtkom. Prije toga sam pak, na samom početku, nekih pola godine objavljivala po dva do tri puta na tjedan jer sam željela što prije stvoriti zbirku pristojne veličine tako da posjetitelji mogu birati između autora i naslova. Vjerujem u originalnost koncepta „Poetskog trena“ koji počiva na povezivanju različitih umjetnosti i medija, i na inovativnom oblikovanju prezentacije poezije koji je, uvjerena sam, privlačan i poticajan ne samo poklonicima poezije nego i onima koji će to tek postati jer uz ostalo „olakšava“ komunikaciju sa suvremenim pjesništvom koje je katkad teže prohodno. Veseli me da projekt ima dobar odjek i među umjetnicima pa se dogodi da mi se netko i sam javi i ponudi suradnju. Projekt ostvaruje i sve ciljeve aktualne „Godine čitanja u Hrvatskoj“. Iskreno, strah me razmišljati o tome koliko ljudi čitaju poeziju. Mislim da bi svaki čovjek trebao imati vremena pročitati jednu zbirku pjesama na mjesec. Samo jednu. Zamislite to! Zamislite koje bi se promjene u ljudima i u društvu počele događati! Inače, imam nekoliko ideja razvoja i proširenja „Poetskog trena“, ali to je posao za više ljudi. Nadam se da će se u bližoj budućnosti nešto od toga ostvariti. I inače imam košnicu ideja u glavi.

- Forma „Poetskog trena“, čini mi se, usporava hektičnost i brzinu života. Što mislite o „usporavanju“ i koliko biste ga dugo mogli gledati u nekoj formi binge-watchinga?

- Meni je to usporavanje super! Štoviše, ono nam je prijeko potrebno. Pa već smo zaboravili opušteno i duboko disati. Ljudi i za to moraju uzimati tečajeve. Drago mi je kad mi netko pošalje poruku da je slušajući poetski tren odletio ili da ga to smiruje. Nekoliko sam puta u brzom, dnevnom radijskom programu čula neke “Poetske trenove” i zvučalo je baš dobro to umirenje. Posve neočekivana i ugodna promjena u eteru, usporenje i decrescendo što morate zamijetiti i poslušati. Hvala 2. programu Hrvatskog radija na podršci poeziji, i Radiju Sljeme! A tu je i Ivica Prtenjača koji povremeno zasvira neki “Poetski tren” u emisiji „Metafora“ petkom navečer na 1. programu Hrvatskoga radija. A binge-watching… je l’ to ono kad se nešto jako dugo gleda u jednom dahu, maratonski, po nekoliko nastavaka neke serije? „Poetski tren“ se može i tako konzumirati. Barem vam neće oduzeti sate i sate vremena kao serije i filmovi, a ipak ćete odletjeti, oplemeniti se. Možete uključiti automatsku playlistu na kanalu ili sami odabrati naslove pa uživati uz kavicu, čaj, sok, a može i vino, slušati dok se odmarate na kauču, u vrtu, u prirodi, ili dok lješkarite uz more, na plaži. Čista uživancija. Dobila sam i takve dojave. Znači, funkcionira! Ajd’ probajte i vi pa mi dojavite!

O autorici

Gordana Kovačić doktorirala je logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s užim zanimanjem za glas vokalnih profesionalaca – govornika i pjevača. Autorica je sveučilišnog udžbenika o ljudskom glasu i tridesetak izvornih znanstvenih radova. Temeljem akademske izvrsnosti nagrađivana je domaćim i stranim stipendijama. Tri godine boravila je u Nizozemskoj kao gostujući znanstvenik na Sveučilištu u Amsterdamu. Glasom se bavi i umjetnički. Od sredine 1990-ih pjeva jazz. Nastupala je s brojnim hrvatskim jazzistima, a ponajviše s malim ansamblima Mire Kadoića, Ladislava Fidrija i Damira Dičića, te snimala s Big Bandom HRT-a. Godine 2014. oformila je s Lukom Žužićem duo DuArte. Dugo godina, od polovice 1990-ih, vodila je autorske jazz-emisije na radiju, pisala o jazzu i vodila TV-emisiju „Vrijeme je za jazz“ na HRT-u. Kao poklonica poezije producirala je autorske poetsko-glazbene emisije „Stihovi i glazba“ i „Poetska četvrt“ na Hrvatskom radiju. U travnju 2020. pokrenula je digitalnu pjesničku platformu Poetski tren na kojoj objavljuje multimedijski sadržaj nastao povezivanjem različitih umjetnosti. Živi u Zagrebu, slušatelji radija poznaju je kao spikericu.