Gradovi imaju svoje pisce. I pisci imaju njih. Znam koliko je Nedjeljko Fabrio volio Rijeku. Grad mu je uzvraćao zahvalnost. Razumjela sam njihov razgovor o međusobnim dugovima. Pisac je dužan zavičaju, a zavičaj je dužan prepoznati svoga pisca.
Kako bi se samo njih dvoje zajedno radovali da je On, Nedjeljko, mogao svjedočiti Njoj, prijestolnici kulture, i kako bi Ona, prijestolnica kulture, uzdignute glave predstavila Europi – kojoj je Fabrio pripadao daleko više nego mnogi od nas – autora koji je svoje tekstove locirao na njezine ulice, trgove, željezničke kolodvore i groblja. Rijeka! Možda bi se, da nas Nedjeljko nije napustio, za tu prigodu uprizorio i neki njegov riječki tekst, možda bi se da su obojica još s nama (Darko Gašparović i on) ponovno, za oči Europe, postavilo „Vježbanje života“. Jer, tada bi oni koji su sumnjičavi prema nama razumjeli razloge zbog kojih su se na našim kućama često mijenjale zastave i zbog čega je dio iste obitelji tajio neke svoje članove i od očiju potomaka sakrivao njihove uniforme. Ne smijemo zaboraviti da je u eseju pod naslovom „Fusnote uz moju dramatiku“, napisanom za prigodu Riječkih filoloških dana 2006. godine, Fabrio zabilježio koliko je njegova biografija vezana uz kazalište, i to baš riječko. Kao gimnazijalac postaje njegov posjetilac, prva njegova objavljena knjiga je o kazalištu, jedno od njegovih prvih radnih mjesta bilo je ono dramaturga u istom kazalištu. Da bismo odgovorili na pitanje čiji je, dovoljno je samo citirati snažnu prvu rečenicu spomenutog eseja. Ona glasi: „Ja sam dijete Riječkoga kazališta“.
Kada se nakon književne prakse stečene u prostorima esejistike, dramskih i kraćih proznih oblika, okušao i kao romanopisac, Fabrio je u tom prostoru tretiranja povijesti nastavio liniju započetu u Nehajevljevu romanu Vuci (1928.), u romanu na koji je sam upozorio još 1977., u godinama u kojima su književni povjesničari o tom tekstu dogovorno šutjeli. Podnaslovi njegovih romana dodatno će opisivati žanr. Tako će u podnaslovu prvog, romana Vježbanja života (1985.) stajati generička oznaka kronisterija. Ona će upozoravati na naslov iz hrvatske književne tradicije, na Danuncijadu (1946) Viktora Cara Emina. Podnaslov romana, podsjetimo, Danuncijada u cijelosti glasi Romansirana kronisterija riječke tragikomedije 1919-1921. Želimo li biti još precizniji i ući još dublje u povijest nastanka podnaslova, onda se ne bismo smjeli zadržati samo na formulaciji Fabrijeva preuzimanja Cara Eminova podnaslova. Vjerojatno su obojica posegli za velikim tršćanskim pjesnikom Umbertom Sabom koji je između 1944 – 1947, pod naslovom Storia e cronistoria del Canzoniere, časopisno objavljivao autorske komentare vlastitoj zbirci pjesama Il Canzoniere iz 1921. godine. Sabina kronistorija se na našim prostorima premetnula u dramatičnu kronisteriju. Danuncijada i Vježbanje života dijele neka zajednička mjesta tematskoga sustava, ali je njihova cjelokupna „bliskost“ u našoj kritici uveliko prenaglašena. Ono što mi se za Fabrija čini najvažnije, a to je odnos prema Povijesti, u njima je bitno različit. Osim proučavanja književne baštine i tekstova čiji su autori središnju priču osiguravali vjerodostojnim arhivskim dokumentom, a za potrebe publike nadograđivali je sekundarnim romantičnim slojem, Fabrio je radom na građi i objavljivanjem brojnih eseja uvjerio čitatelja svojih romana u ozbiljnost spisateljskih predradnji. Unatoč činjenici što je njegov pripovjedač preplavljen sumnjom, što sumnju poput zaraze prenosi i na svoje likove i svoje čitatelje, i što više vjeruje izrazu lica na obiteljskoj fotografiji nego državnoj povelji, to u isto vrijeme ne znači da autor nije pregledao stare listine, dokumente, prepiske, neobjavljene rukopise, slabo poznate časopise. Velik dio obavljena istraživanja otkriven je tek naknadno; u knjigama Fabrijevih eseja što su uslijedile poslije romana (primjerice u knjizi Ruža vjetrova, 2003.). Upozorit ću ovom prigodom samo na raspravu D’ Annunzio, Mussolini, Lenjin, Krleža i intrigantno podnaslovljenu Građa i bilješke za nenapisano poglavlje romana „Vježbanje života“: Tijekom pisanja „Vježbanja života“ i rada po arhivima i knjižnicama stizao je do mene – bilježi autor – dobronamjeran, ali upozoravajući glas Partije kako u socijalističkoj Hrvatskoj nije poželjno baviti se temom velikoga sjevernojadranskog eksodusa (1945-1955). Iako me taj glas nije paralizirao, ipak me obeshrabrio da skupljenu građu (koju ovdje dajem na uvid znatiželjnicima i nevjernim Tomama), građu kadšto senzacionalnu kadšto nevjerojatnu u nas nepoznatu ili zataškavanu, također preoblikujem u beletrističko ruho i ugradim u kronisteriju.
Udaljujući se od zakona uzročno-posljedičnog razvoja priče i odabirući preskoke omeđene vremenskim rasponom od dvjesto godina, autor vježba biografije izdanaka dviju, imenima nepoznatih, posvema malih i nekima od nas sličnih, obitelji (hrvatske i talijanske, u čijoj razlici i leži smisao pripovijedanja). Citirat ću odmah jedno mjesto iz romana Vježbanje života, trenutak u kojem pripovjedač dolazi, i to u drugoj trećini teksta, do svog središnjeg junaka. Vjerujem da citatu nije potrebno posebno objašnjenje, jer se u njemu kroz autotematički iskaz ne opisuje samo poetika Fabrijeva romana, nego se jasno i naznačuje način na koji suvremeni pripovjedač demonstrira svoju dvojbu proizašlu iz susreta bezimenog pojedinca s političkom poviješću, poviješću koja je prema takvim likovima uvijek bila jednako opora: Mogao sam priču o tebi, Lucijane, i o tvojoj nježnoj, gotovo dječačkoj ljubavi započeti odmah, ali sam radije izabrao duži, mnogo duži put, smatrajući da sam kao pričalo dužan ispovjediti sve što znam o biologiji obitelji u koju ćeš se, Lucijane, igrom slučaja uplesti… Još ćeš mi više zamjeriti što posižem za poviješću. Ah, kako je priča bez nje zabavna, a pričanje lako i neobavezno. Ali nisam ja zvao povijest, nisam ja izmislio povijest! Pa ona se sama kao suh čičak, nametljivo i do krvi ranjivo lijepila o moje pripovijedanje! Kad god sam započinjao priču, a kroz nju je, kao onaj grad iz bajke, brže-bolje prorastao drač i korov povijesti: jalovost, ludost, smrt. Fabrio, dakle, prati genealogiju dviju obitelji (hrvatsku uvodi u četvrtom poglavlju romana), od trenutka kada Carlo (rođen negdje 1800.) iz Italije dolazi u Rijeku, u taj grad bez oca i majke i u njoj nastavlja osobnu vožnju poviješću, poviješću u koju od toga trenutka biva utkana i povijest civilizacije (izgradnja rafinerije nafte, izgradnja željeznice, izum parobroda…) kao gotovo prosvjetiteljska ideja napretka. Kroz dvije obitelji, toliko različite i slične u isto vrijeme, kroz ta dva, samo površnim čitanjem, antitetička para, Fabrio pokazuje kako povijest vježba živote pojedinaca neovisno kada su, gdje su, pa čak i od koga su rođeni. Zbog toga su upravo godine u kojima se pojedini segment priče odvija, taj prvi rekvizit klasičnoga povijesnog romana ovdje sad gotovo neprimjetno utkane. Godine su u Fabrija, u osnovnom tekstu, napisane kao riječi. Uostalom, Fabrio će na tu povijesnu relativnost, stalnu ponovljivost u kojoj se godine bitaka, osvajanja i potpadanja pod nečiju drugu, a uvijek tuđu, vlast utapaju u živote pojedinaca ostavljajući identične čičke na njihovoj odjeći i identične ožiljke na njihovu tijelu, izravno i upozoriti riječima: U ljeto te, ili svejedno koje od tih godina. Za sudbinu njegovih junaka, osoba o čijim imenima šute velike povijesti i čiji se životi odvijaju „između“, nisu bitne godine i prostori povijesnih poprišta: Četrdeset i osme, u ime jedinstva države, Beč je ucjenjivao Peštu – i zakinuo svoje saveznike Hrvate. – Sada četrdeset i sedme, u ime jedinstvene države Pešta ucjenjuje Beč – i zakida svoje saveznike Hrvate. Milo za drago. A račun će u ime jedinstva platiti saveznici Hrvati” sad i vazda i u vik vika”, rekao je Jožić. Fabrio ne ispisuje ni predgovorne, ni pogovorne bilješke, ni priopćenja štiocu na početku ili kraju romana, ne osigurava prostore izvan središnje priče u kojima bi čitatelju otkrio razloge svom pripovijedanju. Njegov se pripovjedač, sumnjajući u povijest (kako onu dalju, tako i onu njemu bližu) i dijeleći sa svojim primateljem isti košmarni okvir (to će ga uvesti u našu kronisteriju), o razlozima koji su ga “nagovorili” na odabir teme ispovijeda unutar samog osnovnog teksta, nikada izvan njega: Naprotiv na satovima povijesti, svi su knezovi i kraljevi hrvatski bili su nedvojbeno domaći izdajnici i sluge stranih zavojevača što su živjeli na grbači radničkoga naroda.
Fabrijev pripovjedač “uvjeravačke prostore” umeće između pojedinih pripovjednih dijelova. Dva su načina na koje Fabrio unosi dokumente u svoju priču. U prvom ih grafički odvaja od osnovne priče: (citat iz “Slavenskog juga” od 3.IX.1848., pismo Ivana Kukuljevića Josipu Jelačiću od 9.VIII. 1849., “Pozor” od 4.IX. 1861., stenogram s izvanredne sjednice Gradskog vijeća od 28.V.1867, stenogram izlaganja Gabriela Varadyja na Ugarskom saboru u Budimpešti sredinom rujna 1868., “Obzor” od 7.IX. 1877….). Drugi način unošenja citata je način uobičajenoga citiranja; citat se nadovezuje, kao potvrda prije izrečene tvrdnje, ili izgovorenoga događaja (Mafalda u vrtu glasno čita uvodnik novoga gradskog dnevnika: Mi hoćemo aneksiju Italiji…
Već je naglašeno da su u Fabrijevoj priči svoje mjesto našli slabi junaci, oni na kojima drugi, točnije pobjednici, svojim terorom pišu povijest. Njegov će pripovjedač kroz metatekstualne dijelove romana jasno izreći što misli o ponašanju znanstvene povijesti i navesti čitatelja na razmišljanje o razlozima zbog kojih piše roman o povijesti a ne povijesni roman: O toj ženski, po Jakova kobnoj, neće povijest ništa zabilježiti, čak joj ni imena nećemo saznati u toj ulici u kojoj je, bezimena, živjela dvadeset, trideset godina. Ali ta je ženska pripadala onom golemom dijelu zalupanih bezimenjaka koji državu u kojoj žive i politiku što je ta država vodi, shvaćaju vazda kao Državu i kao Politiku: dive im se i misle da bi, iako siromasi i polupismeni, bez Njih Dvije bili siromasi i polupismeni. Jake se povijesne osobe u Vježbanju života zadržavaju kratko, ali dovoljno da bi svojom nazočnošću poboljšale rast povijesnoga drača, pokrenule ludilo i navijestili smrt, ukratko da bi obnovile povijest. Povijesna ponovljivost nad životima predaka i potomaka (vječiti krug) iza koje teče tehnološki napredak (od parobroda, preko jedrenjaka do brodova kao uzlazna linija) stvaraju slikovitu predodžbu povijesti. Mogli bismo je imenovati spiralnim viđenjem. Krugovi koji idu kroz vrijeme i koji su tjerani silom jakih, ponovljiva istost tematizira se u Vježbanju života izravnim komentarima pripovjedača i manjim narativnim sličicama koje se unose kao kompozicijski opravdani motivi. Primjerice, uz dolazak Frana Kurelca u rijeku stoji: U gradu će ostati još osam godina. Kao privatni učitelj jezika. Koji vjeruje u ludost nade da postoji mogućnost pravljenja povijesti koja ne bi bila to. Ali svako htijenje započinje bezazlenom sličicom a završava ludilom. Ponekad i terorom. Tako se jedino piše povijest. Osim što izravno tematizira nemogućnost bijega od povijesti i bolnu povijesnu ponovljivost, nešto čemu se na ovim prostorima ne može umaći, Fabrio tu svoju središnju temu obogaćuje i nizom detalja. Izdvojit ću, a brojni su, samo neke. Kada Fumulo, Carlov od njega toliko različit sin, a Amadejev otac, nalazi u sinovljevoj sobi desetak primjeraka novina “Il Popolo d’Italia” u kojima uvodničar lista, tada još neki Mussolini zagovara rat Italije s Austro-Ugarskom, Fumulo odluči novine spaliti. Ali, nalet vjetra kroz dimnjak, kao znak moći pred našim odlukama da stvar preuzmemo u svoje ruke, podiže uvis poklopac peći i rasipa pepeo tih istih novina u toj istoj sobi. Ili, prisjetimo se scene kada Carlo prenoseći kosti svoje žene Fanice (povijest dotiče i mrtve dok god žive njihovi), skida joj s ruke prsten s glavom morčića, potom taj prsten na svadbi poklanja svojoj snahi, da bi se na kraju romana, kada talijanska obitelj odlazi u Italiju, prsten čuvan generacijama, našao na Lucijanovim rukama (najmlađi član talijanske obitelji Emilija poklanja Hrvatu Lucijanu). Morčić čija je priča krenula s Hrvaticom Fanicom ostaje na svom izvornom prostoru. Nije čudno ni što Carlo jedinu razonodu nalazi baš u igri domina, u tom slaganju pločica, u igri čiji rezultat, baš kao i u povijesti samoj, ne ovisi samo o tvojim koracima i u kojoj svojim potezima i te kako možeš omogućiti protivniku da te nadigra. Kao što nije neobično što mala Emilija odnosi kutijicu s dominama sa sobom u Italiju, u zemlju iz koje je Carlo došao (Nikad se ne osvrći, zapovijedao mu je otac dok ga je vodio. Vjerojatno je pri tome mislio njihovih da se tako može umaći lošoj Povijesti) i u kojoj će vjerojatno vježbanje života biti nastavljeno.
Vlak kojim su otputovali akteri romana Vježbanja života možda je ona ista kompozicija u kojoj će se na početku romana Berenikina kosa (1989.) naći novi likovi čije su biografije vrlo slične biografijama protagonista Vježbanja života. Drugi je roman podnaslovljen kao familienfuge. Indikatorski termin upućuje na obiteljsku priču, na malu zajednicu koja se može okupiti u jednoj sobi, za jednim stolom, na jednoj sofi. Upravo je obitelj ona skupina na kojoj se oslikavaju sva zbivanja vanjskoga svijeta. Udari velike povijesti ispražnjuju sjedalice za svečanim obiteljskim stolovima. Podnaslov se može čitati i kao još jedan oblik autorove fascinacije glazbom. Pomni Fabrijev život s glazbom reflektira se i na pitanje romaneskne kompozicije. Način na koji se tema izvodi, kako se elaborira i kako se poentira usporediv je s pravom pravcatom glazbenom fugom. I u ovom drugom romanu nailazimo ponovno na dvije obitelji različitih nacionalnih predznaka, pratimo muku najmlađih imena s obiteljskog stabla opterećenog ideologijama predaka. Tekst koji je napisan po zahtjevno postavljenim linijama prethodnoga, doima se poput bojanke koja nam se nudi osnovnim sadržajem i od nas traži da prazninu popunimo različitim bojama koje će svjedočiti o našoj, ali i tuđim sudbinama. Priča o njih dvoje, Ivanu Matiji Gormi i Luciji, najmlađim pripadnicima dvaju nemoguće spojivih socioloških nizova zaprljanih i opterećenih velikom poviješću i osobnim pripovijestima, uvučena je iznova u klupko namatano politikom, toliko zapetljano da je svaki pokušaj bijega iz njega unaprijed osuđen na neuspjeh: Pružam ruku naslijepo, kao da je oprezno turam u čahuru od svilenih niti sitnih, svemirskih razmjera, obasjanu mjesečinom u vječnoj tišini zvjezdanih prostora, ne bih li vas dodirnuo, vas nevoljnike u najdonjem sloju priče, koju tka geometrija obitelji, ne bih li barem dodirnuo ono što je od vas ostalo, u mraku vremena, nakon ludila povijesti, učiteljice života i života. Učiteljici se, ponavljanjem dugog genitiva, oduzima i ovdje laskavi nominativ o kojem su, s toliko uvažavanja, brinuli Šenoa i svi oni koji su ga, pretvarajući historiografsku nacionalnu građu u književni tekst, u tom poslu slijedili.
I u Berenici se veliki zapleti razrješuju uz pomoć ranije uvedenog detalja smještenog u narativni blok koji se u premijernom nastupu u prostoru teksta čitao isključivo kao zagovornik atmosfere jednoga vremena. O biografiji odlučuje sitnica. Od brojnih primjera, izdvajam jednu fotografiju u izlogu. Podsjetimo, Ivan Matej Gorma i Lucija ne saznavši ništa jedno o drugome, a duboko zbliživši tijela u strahu i mraku teretnog vagona (prvo poglavlje romana) rastaju se na željezničkoj stanici u Rijeci i isti trenutak počinju čeznuti jedno za drugim. Lucijin susjed odnosi obiteljsku fotografiju, na kojoj se smiješe Lucija i njezini bližnji, u staretinarnicu. Želi prodati okvir, ali ne oslobađa ga fotografije. Godine su to neimaštine i gladi. Vlasnik staretinarnice stavlja fotografiju u izlog, na vidno mjesto, kako bi oni koji prolaze mogli primijetiti ljepotu dvije vodoravne i dvije okomite letvice što snimljena lica odvajaju od svijeta. A onda će ispred izloga proći Ivan Matej Gorma, muškarac koji Luciju nije vidio pune četiri godine. Srećom, susjed Aldo zaboravio je, kao što smo istaknuli, iz okvira izvaditi prodajno nevažnu fotografiju na čijoj je poleđini stajala čak i adresa vlasnice Lucije. Aldov previd, primijetili bi naratolozi, funkcionalno je opravdan. Kad bi se ovdje radilo o bajci, mogli bismo priču o njih dvoje okončati formulom: I tako je Ivan pronašao Luciju.
Pisanje godina slovima, upućivanje na vjerodostojne dokumente i na ponovljivost muke osobne i obiteljske povijesti, izostavljanje predgovornih i pogovornih bilježaka, isticanje novina kao najrelevantnijeg povijesnog zapisa, sve su to mjesta koja podsjećaju na Vježbanje života. Velika je važnost i u Berenici, dana događajima o kojima se saznalo usmenom predajom. Nerijetko ćemo tako naići na izraze poput pričalo se, priča se, ako je vjerovati dokumentima. Poziva se, uz fotografije, i na snimljene govore. Unosi letke i recepte. Želeći, primjerice, progovoriti o poslijeratnim gladnim godinama, Fabrio donosi najobičniji, ali istovremeno i jedan od najpotresnijih, recepata za spravljanje juhe. Recept je prenesen iz Danice zagrebačke, iz godine 1834 i glasi: Juha tečna bez začina. Za porciju juhe uzmi tri ili dvije orahove jezgre. Ako je za više ljudi, dosta je na jednoga dva oraha uzeti. Ove jezgre u čistu krpu zavezane, kada vruća voda počne kipiti, u lonac stavi, i neka se pjeni dok se pjeniti hoće (da juha ne bi pocrnjela), potom stavi unutra kakvoga korijena ili zelenja, ako imaš posoli, paprike i crvena luka pridodaj, i ovakva juha malo će koštati, a bit će jaka i tečna. Ponovno se naglašava zanimanje za slabe junake povijesti, što će metatekstualno, jezikom rasprave, najizraženije biti naznačeno u Triemeronu.
Cijelo jedno stoljeće, na složenom zemljopisnom prostoru u kojem svaki novi događaj počinje odmatati klupko povijesti postalo je temom romana Triemeron (2002.). Narativni paragraf iz kojeg probija pravi puls romana, iz kojeg se vidi tko ga, kada, i zašto piše te koji prostor i koje vrijeme priča obuhvaća, naslućuje se iz pripovjedačeva obraćanja središnjem ženskom liku: Tonija Grimani, tko si ti? Od žena koje žive na stranicama ove knjige ti mi zadaješ najviše generativnih muka, jer kroz prosutu mrežu priče koju sam razapeo da u njoj ulovim posljednja sjećanja na svijećnjake i svjetiljke s trešnjevih komoda, na oslikane čajnike što su s trojarbolnim hvarskim škunerima stigle s istočnih mora u gradsku luku i smirile se na policama klasicističkoga bečkog pokućstva s utaknutom vrećicom ljubičastoga mirisa lavande.
Roman Triemeron, za razliku od Vježbanja života i Berenikine kose, prati sudbinu samo jedne obitelji i u svoje središte stavlja odnos oca i sina (Ecije i Andrej). Velika tema dosadašnjih romana (očevi i sinovi na suprotnim stranama; Carlo i Fumulo; Jožić i Jovanin) izdvojena je u prvi plan. Priča iznova započinje vlakom i bjelinom. I ulaskom vlaka u Rijeku! Rečenice podsjećaju na kraj Vježbanja života, samo što je onu jesen i onaj vlak zamijenilo ovo kasno proljeće i ovaj nešto moderniji vlak. Životi pojedinaca nisu dani u kronologijskom slijedu biografija. Fabrio je i sada ponovno siguran da se naši životi odvijaju u međuvremenima i ne inzistira na povijesnom bilježenju datuma. Godine, mjesece i dane i u Triemeronu, ponovno, ne ispisuje brojkama, nego ih kao riječi utapa u ostali dio teksta. Sve se zbiva, i naslov sugerira, u tri dana; za vrijeme jednoga vikenda u bijelo i kasno, kasno proljeće 1996. godine. Međutim, danima raspleta prethodilo je stoljeće pogrešnih političkih koraka i procjena, stoljeće nesretnih ljubavi okončavanih tuđim odlukama. Ne mogu se ponovno ne prisjetiti romana Vježbanje života i mjesta na kojem se pripovjedač prvi puta, negdje na drugoj trećini teksta, obraća svom glavnom junaku (Mogao sam priču o tebi, Lucijane, i o tvojoj nježnoj, gotovo dječačkoj ljubavi započeti odmah…). Iste te rečenice sada vape za promjenom imena. Umjesto Lucijana moglo se naći ime Andrejevo, ime dvadeset osmogodišnjeg mladića koji se u švedskoj bolnici, nakon što je svojim očima svjedočio zlo Pakračke poljane, ubija. Da bi ga doveo do tog čina, Fabrio je i pred nama, i pred svojim likovima morao iznijeti genezu problema, morao je progovoriti o ponašanju muškaraca iz loze kojoj je mladić pripadao, morao je povući međusobne sličnosti i razlike, osuditi ili pohvaliti njihovo ponašanje izazvano političkim preokretima i povijesnim vjetrovima, morao je unijeti nekoliko ljubavnih priča da bi pokazao složenost ljudskih odnosa te nas iznova uvjerio kako sve što postoji, postoji u priči i kako se jedino pričom, poput proslavljene Šeherezade, možemo spasiti. Sve je to trebalo obaviti prije nego što se dođe do središnjega događaja romana. Uostalom, neće li liječnik švedske psihijatrijske klinike sasuti Andrejevu ocu Eciju u lice sljedeću rečenicu: Iz Zagreba je stigla povijest bolesti Vašega sina koja je ujedno bolest povijesti Vaše stare obitelji. Svjestan da čitatelj radi stotinu poslova u isto vrijeme, da razgovara nezavršenim rečenicama i olako vjeruje kritičarima naviklima na krnje rečenice i skromni prikaz ulice, autor i sam nudi objašnjenje svoga naslova. Negdje na polovici romana, on ne samo da upozorava na realno trajanje priče, nego i imenicu triemeron prati pravom znanstvenom bilješkom. Tri dana (grč.). Aluzija na Boccacciov Il Decameron, na Heptameron Margarete Navarske i na niz djela istovrsnoga modela naslova. Ispod naslova, baš kao i u prethodnim romanima čitamo podnaslov. Dok je u prvom romanu to kronisterija, u drugom familienfuge, ovdje je to roman einer kroatischen Passion. Složit ćemo se da je podnaslov Triemerona mogao stajati i kao podnaslov Vježbanja života i Berenikine kose, kao što su Kronisterija ili Familienfuge mogli biti ispisani ispod naslova Triemeron. To samo svjedoči o još jednoj povezanosti Fabrijevih „riječkih“ romana. Uostalom, na str. 63. čitamo:„Ecije Grimani, jedini koji je još mogao pamtiti kuće u kronisteriji svoje obitelji. Triemeron još očitije rasvjetljava zlo povijesti. Ne samo zbog autorova uzastopnoga ponavljanja onoga što je na ovim prostorima i u literaturi već rečeno (… a ne hoteći znati da je povijest, stalno to govorimo, jalovost, ludilo i smrt) nego i zbog činjenice da je povijest razvučena do naših dana, i da u sudbinama svojih suvremenika, a one i te kako podsjećaju na neke tuđe i davne, uspijevamo vidjeli i svoja lica. Pripovjedač je, za razliku od svojih likova, svjestan zavodljivosti i privlačnosti koju širi prošlost, poznat mu je neosporni njezin šarm kojim osvaja i jasna su mu spretna lukavstava kojima autoritativna magistra lakovjerne uvlači u nesreću pred kojom više ne mogu pobjeći niti oni niti njihovi potomci. Tko da je od njih ikada makar samo i puhnuo u trubu povijesti – podvlači „pričin povjerenik“ – počinio je zločin, dvostruki: prvo prema sebi, jer je odabrao stranu jalovosti, ludila i smrti, potom prema onima koje je opčarao svirkom, jer ih je nakon toga vlastita opčaranost upropastila. Povijesna ponovljivost nije samo tematizirana u izravnim pripovjedačevim komentarima. Razmišljanje o povijesnoj vrtnji nije, dakle, ostalo samo na razini komentara. Ponavljanjem istih rečenica te ponavljanjem istih odlomaka, priključenih različitim godinama i drukčijim likovima, autor dodatno naglašava svoj odnos prema povijesti. I sada nam se iznova potvrđuje ono što smo osjećali čitajući Vježbanje života i Berenikinu kosu. Ionako nije važno kada se što dogodilo, godine se mogu premještati, preskakati, zaboravljati i izostavljati. Inkorporiranje odlomaka vezanih uz Krbavsku bitku, jednu od najvećih pogibija hrvatskoga naroda, prebacivanje priče u san, još je samo jedan prilog raspravi o ponovljivosti u povijesti, tom znaku, koliko je puta Fabrio ponovio, jalovosti, ludila i smrti. Fabrio, na našu veliku radost, u posljednji roman unosi i rečenice kojima ukazuje na razliku između povijesnoga romana i romana o povijesti. Sljedeće rečenice podsjećaju na poetiziranu književnoteorijsku raspravu: Povijesni roman s prijetećim kažiprstom u zraku uči o okrunjenim glavama koje se nose s poviješću, roman o povijesti pak priča o slabim ljudima kojih ime i prezime, čak i kad ga imaju, ne izlaze iz apsolutne bezimenosti, i koji su mali, zbunjeni, pojavom povijesti, i u njoj, uz našu potpunu samilost, ambiciozni, bivaju nedorečeni, nedosljedni, uglavnom malo pa nikakvi. Ova je knjiga o njima.
A da smo svi mi samo bezimene lutke u nečijoj igraonici, svjedoči i najbolji ženski lik romana, Ivanova supruga Bore. Kada je njezin ljubavnik Aldo upita: A tko je sretan muž? Un Slavo? Un Croato. Partigiano? Ustascia?, ona odgovara: Nije. Bez posla je. I to bez posla je jedino je značajno.
Na Jadransku duologiju podsjećaju i pripovjedačeva obraćanja čitatelju. Ona nisu samo metatekstualni objasnidbeni pasaži nego i prostor kroz čije se pukotine uvlači primatelj teksta spreman da svojim iskustvima „odobri“ ponašanje Fabrijevih junaka. Sam pripovjedač naziva se povjerenikom za priču. Priča je stoga naša zajednička. Autor je samo nadgleda. Iskazi poput za potrebe naše priče, naš je muškarac, o našem junaku, pozornica naše priče, krvotok naše priče približavaju je čitatelju, koji na neki način postaje i sudionik, i vlasnik. Dakle, priča se sama po sebi, neovisno o nama događa. Život, veličanstven i zastrašiv u svojim pojavnim oblicima, potrebno je samo skinuti sa zbiljske trake i pretvoriti u slova u kojima će se netko prepoznati i ponovno sve citatno vratiti u život. Unutar priče asocira se na brojna mjesta svjetske i domaće literature, unose se izvorni a potom prijevodni tekstovi. I kada bi se svi oni iz bilježaka premjestili u osnovni tekst, ili kada bi se neka mjesta glavnoga toka prebacila u bilješke, roman ne bi izgubio na vrijednosti.
Sličnosti s Jadranskom duologijom mogu se pronaći i na razini stila, na bogatom motivskom planu prepunom detalja. Opisujući, primjerice, izlazak Tonije Grimani na balkon opatijskog hotela Ambasador, autor u sliku ubacuje i jednu dodatnu indiciju preko koje čitatelj ima pravo olako prijeći, ali na kojoj je, ipak, ljepše zadržati se. Prvi dio opisa: Pustila je da joj vjetar na mahove vitla haljinom i mrsi pramenove kose, da joj struji uz tijelo koje je bridjelo, uza noge i leđa i – kako je od balkonske slane studeni sve više otvrdnjivala, nastavljen je sljedećom asocijacijom: ona se odnekuda sjeti one žene iz biblijske priče koja da se bila pretvorila u kip od soli. Ali niti se mogla sjetiti njena imena, niti razloga njenoj nesreći“. Sumnjam da je Fabrio posegnuo za biblijskom ženom samo zbog dovođena u vezu sa slanom studeni. Biblijska žena i nije imala imena, bila je jednostavno nečija, bila je ž kao ž u uvodnoj napomeni na početku Triemerona, bila je Lotova žena. I kad se sa svojim mužem i kćerima, pomilovana od Jahve, sklanjala prema gradu Soaru, okrenula se. U tom je trenutku bila pretvorena u stup solim (Carlov otac u Vježbanju savjetuje sinu Nikad se ne okreći. U svom posljednjem pogledu vidjela je kako Sodoma i Gomora nestaju u sumpornom ognju. Iako izabrana za spasenje, nije mogla ni svojom bezimenosti pobjeći, na sličan način na koji Tonija nije mogla izbjeći posljedice bolesti obitelji s kojom je, udajom za Ecija, počela dijeliti njihov zajednički usud. Istovremeno, spominjanjem Starog zavjeta, širi se vremenska granica romana. Radnje u tri dana zahtijevala je objašnjenje kroz cijelo XX. stoljeće, ali i to nije dovoljno da bi se objasnila trajnost ljudske nesreće.
Ne znam je li Nedjeljko Fabrio, taj put kad se odlučio zauvijek vratiti u svoju Rijeku, otputovao vlakom. Možda jest, a možda i nije. Znam samo da je volio vlakove. I da je volio Rijeku. Čak i onda kad ju je opisivao kao grad bez oca i majke. Rijeci je povjerio svoje najveće priče. I dok dijete Riječkog kazališta leži na groblju opisanom u vlastitim romanima, ludilo povijesti i politike još uvijek traje. I prijeti. Nadam se da se na Korzu ipak, i danas, može susresti netko tko pamti nježnog Lucijana, mladića koji je vjerovao da nas umjetnost jedino može spasiti od velikog zla.
6+
