"Tramvaj zvan žudnja", Tennessee Williamsa, u režiji Valentine Turcu, nova je velika predstava Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Na premijeri, 10. svibnja, napetost je vladala od početka pa sve do kraja predstave, publika je ostala bez daha jer radnja, iako iznimno slojevita, ispričana je suptilno i nenametljivo i teče poput nekog sna koji, na trenutke prerasta u stravu, ali nekako podnošljiviju i za gledatelje manje mučnu od stvarnosti koju prikazuje. To je i svrha kazališne umjetnosti, jer predstava nije i ne smije biti zrcalni odraz života. Ona postaje umjetničko djelo tek kada se ideja priče primakne gledatelju, usiječe mu se u podsvijest i on je ponese kao duboki trag i katarzu u svoje vlastite životne drame i iskušenja.
A upravo to postigla je redateljica Valentina Turcu, s odabranom glumačkom ekipom, prije svega sjajnima Hanom Hegedušić kao Blanche DuBois i Ivicom Pucarom, u ulozi Stanleya Kowalskog, ali i darovitima Dorom Fišter (Stella, njegova žena), Ivanom Glowatzkym (Harold Mitchell, zvan Mitch), Bernardom Tomićem (Steve Hubbel), Katarinom Arbanas (Eunice, njegova žena), Nikšom Eldanom (Mladić), Filipom Eldanom (Smrt) te svojim već iskušanim kreativnim timom u varaždinskoj izvedbi “Tramvaja zvanog žudnja”. U tumačenju uloge Blanche, Hana Hegedušić je naprosto briljirala, a iznimne glumačke kreacije ostvarili su i Ivica Pucar, Dora Fišter, Katarina Arbanas i Ivan Glowatzky.
Djelo Tennessee Williamsa, koje je od svog nastanka do danas doživjelo nebrojene kazališne interpretacije, dok je najpoznatija filmska adaptacija u zvjezdane sfere izbacila Marlona Branda i postala filmski klasik koji do današnjih dana nije nadmašen s ovom je adaptacijom dostiglo također nevjerojatnu umjetničku razinu.
U varaždinsku inačicu predstave uvodi nas glazba i ples, dok sama priča teče suptilno i nježno kao da nije riječ o tragičnim sudbinama glavnih likova, surovoj društvenoj stvarnosti, sukobima karaktera i najdubljim ljudskim emocijama. Splet društvenih promjena američkog juga, propast aristokracije i različita životna iskustava likova u djelu ponekad rezultiraju eskalacijama mržnje i bijesa ili bolne nemoći, ali svi, baš svi, bez obzira je li riječ o grubijanu Stanleyu Kowalskom ili tragičnoj sudbini ocvale učiteljice, aristokratkinje i južnjačke ljepotice Blanche ili jednako tako tragičnim sporednim likovima Stela, Mitch... u ovoj interpretaciji kod publike pobuđuju miješane emocije, počevši od strepnje, do sažaljenja pa sve do prihvaćanja i razumijevanja.
To je prije svega zasluga autora, ali i redateljice koja je vješto sublimirala radnju ne izbacivši i ne uskrativši gledatelja ni za najmanji detalj te potresne drame, koju u suradnji sa sjajnim glumcima i timom talentiranih profesionalaca počevši od izbora glazbe pa do kostima i scenografije dovodi do savršenstva. Scenografija oduševljava svojom jednostavnošću, a osobit je onaj providni valjkasti dio scene u kojem se poput holograma oslikavaju sjećanja, strahovi pa čak i nasilje nad glavnom junakinjom, dok glazbeni brojevi i kostimografija izvrsno oslikavaju vrijeme i mjesto radnje i prenose poruku svevremenosti priče.
Tragedija glavne junakinje Blanche proizlazi iz promjene društvenog okruženja i propasti aristokracije ali i okoštalih svjetonazorskih okvira izvan kojih ideje o ženinoj slobodi izbora, snatrenje o idiličnom životu iz djetinjstva i čistoj ljubavi ostaju tek žudnja. Blanche je ujedno i junakinja čija je žudnja personifikacija žudnje čovjeka za nepatvorenom slobodom i čistom ljubavlju, tom zamišljenom utočištu duše i emociji koja ga kao biće prvobitno i određuje. Iz te iste žudnje proizlazi i sav smisao života za Blanche, dok neostvarena žudnja prerasta u emocionalni krah i smrt.
Zaslužni za varaždinsku adaptaciju su prevoditelj Ivo Juriša, redateljica, dramaturginja i autorica glazbenog koncepta: Valentina Turcu, scenograf: Marko Japelj,kostimograf: Alan Hranitelj, dizajner rasvjete: Aleksandar Čavlek, dizajner zvuka: Gorazd Vever, video: Matjaž Mrak, te fotograf: Tiberiu Marta.
