Otvoreno pismo ministrici kulture - neodgovorno postupanje Havc-a u slučaju projekta Mladena Jurana tj. filma Gift to America

Mladen Juran, revoltiran politikom financiranja i podjele novca za filmove u Hrvatskom audiovizalnom centru dostavio nam je svoje "Otvoreno pismo ministrici kulture - neodgovorno postupanje Havc-a u slučaju projekta filma Gift to America i kulturne politike umjetničkih savjetnika koji raspolažu javnim sredstvima", koje u cijelosti objavljujemo.

Poštovana gospođo ministrice Obuljen Koržinek,

obraćam Vam se s konstruktivnom namjerom kao autor međunarodnog filmskog projekta, koji je u prethodnoj fazi već djelomično realiziran uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske te potporu institucije hrvatske dijaspore Croatian Fraternal Union of America iz Pittsburgha i pensilvanijske nadbiskupije Diocese of Pittsburgh. Radi se o dugometražnom igranom filmu “Gift to America”, koji govori o stvaranju svjetskog remek djela zagrebačkog profesora i slikara Maxa Vanke u Pittsburghu “najboljih crkvenih fresaka Sjeverne Amerike”, izuzetnog protesta zbog rata i straha fascinantne traume tajanstvenog zagorskog fačuka visoke europske aristokracije, iznimno aktualnog u trenutku kada Svijetu prijeti nuklearni pakao. Zar nije još najveći ministar francuske kulturne politike Andre Malraux predvidio:"Dvadeset i prvo stoljeće bit će duhovno, ili ga neće biti."
Moje iskustvo mi dalje govori da je hrvatski igrani film u dvadeset i prvom stoljeću veoma skupa stvar i da već stoga nije za sufinanciranje iz javnih sredstava poreznih obveznika lokalna provokativna zabava od interesa privatnog komercijalnog kapitala koji je u olovnom vremenu sve više u fokusu javnosti - već za međunarodno gledateljstvo, da njegova duhovnost nije proporcionalna utrošenim sredstvima, te da su najveći filmski pravci kao primjerice Neorealizam i Novi val nastali upravo poradi neimaštine.
Zato smatram svojom profesionalnom i građanskom obvezom skrenuti javnu pozornost, jer ovdje nije pitanje samo jednog filma nego institucionalne odgovornosti od javnog interesa na način na koji su umjetnički savjetnici Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) na zadnjem natječaju (2. rok 11. rujna 2025.) odbili navedeni projekt, budući da su njihova odluka i obrazloženje nisu u duhu članka 9. Pravilnika HAVC-a, koji podrazumijeva stručno, argumentirano i nepristrano vrednovanje a ne formulaciju koja ostavlja prostor za proizvoljnost, budući da ne definira koji su točno elementi scenarija ocijenjeni niti prema kojim stručnim parametrima, načelima transparentnosti te odgovornog upravljanja javnim sredstvima, bez jasnog navođenja umjetničkih, produkcijskih ili sadržajnih razloga koji bi opravdali odbijanje projekta, osobito s obzirom na to da je projekt kao međunarodna kulturna suradnja već bio djelomično realiziran uz korištenje javnih sredstava, te se time šalje poruka koja šteti ugledu hrvatske kulture u inozemstvu.
Posebno zabrinjava činjenica da je projekt, zamišljen da predstavlja hrvatsku baštinu i doprinos hrvatske dijaspore SAD-u (Meštrović, Vanka) – uključuje sudjelovanje svjetski priznatog glumca Johna Malkovicha, čije bi ime i ugled zasigurno pridonijeli međunarodnoj vidljivosti hrvatskog filma i kulture. HAVC odbija minimalni inicijalna budžet za domovinsko snimanje s glumcima, koji je jedini uvjet za potvrđenu suradnju s Malkovichem (za ulogu koprotagoniste, karizmatske američke ikone Louisa Adamiča), svjetskim mega glumcem i producentom, što već samim tim činom garantira produkciju i distribuciju vrhunskog svjetskog standarda! I, to nije prvi put da “Biti John Malkovich” svoju intelektualnost i karizmu stavlja u humanu funkciju. Još usred Domovinskog rata recitirao je hrvatsku himnu i song filma “Transatlantic”, njujorškog Hrvata mirotvorca Nenada Bacha.

Očito se nije ništa promijenilo od konstatacije američkog studenta, mog vrlog vođe snimanja, pomoćnika, producenta (u 3 filma) i uspješnog redatelja Arsena Antona Ostojića ,iz 2019. godine, u kojoj konstatira poštovanje prema divnim zaposlenicima i administratorima koji predano rade u Havc-u, u sustavu koji je neprofesionalno postavljen u kome umjetnički savjetnici imaju apsolutnu moć bez odgovornosti uz permanentnu manipulaciju kriterijem kvalitete scenarija koja se godinama koristi kao pretekst za odbijanje, budući da je jedini od kriterija prepušten proizvoljnoj subjektivnoj procjeni, postupku koji se provodi arbitrarno, protivno važećim pravilima, a to znači da se neodgovorno troši novac poreznih obveznika koji iz svojih plaća izdvajaju za sufinanciranje hrvatskog filma i koji nisu svjesni da se novac ne dijeli po kriteriju kvalitete, relevantnosti i izvrsnosti projekta.. Pri tome radi se protivno Pravilniku Havc-a u kojem se u članku 9. jasno navode kriteriji za izbor filmova, od kojih je jedan od najvažnijih: “Uspjesi redateljeva/redateljičina posljednjeg filma, kao i cjelokupni opus redatelja/ice” iz čega proizlazi da natječaj postoji za najbolji projekt, a najvažniji dio projekta je uspješni redatelj za čija se mjerila literalni predložak scenarij i piše, koji je u slučaju “Gift to America” višekratno i uspješno prošao službene Havcove faze razvoja scenarija i razvoja projekta, također bio pred formalnom preporukom za sufinanciranje u nekoliko naprasito prekinutih mandata za sufinanciranje, i tako, konačno usklađen s potrebama redatelja da stvara novi živi kohezivni organizam, sukladan njegovom autorskom redateljskom rukopisu, ne mrtvom slovu literalnog predloška. Dakle, ne radi se o natječaju za najsimpatičniji scenarij po mjerilima raznoraznih savjetnika kratkih mandata i s velikim preporukama prije odlaska. Od 20-ak verzija scenarija “Gift to America” (Vanka) definitivno se kvalitetom redatelju izdvajala prva (!), po kojoj je i bila potvrđena suradnja s hrvatskom dijasporom i Johnom Malkovichem, koji je godinama čekao projekt i koji je bio upoznat s radom redatelja kao i njegovim školovanjem u pariškom studiju u francuskom teatru TNP koje je nosilo ime Charles Dullin kao i teatar u Parizu u kojem je on režirao. O toj najboljoj prvoj verziji savjetnik Ministarstva kulture RH Krsto Papić pisao je panegirike, ali i odbio zbog preskupog cjelokupnog snimanja u Americi. koje danas više ni nije potrebno s obzirom na cjelovito i složeno namjensko snimanje Amerike, po dorađenoj prvoj verziji scenarija i uz spomenutu svekoliku potporu domovine i dijaspore za dokumentarni i za igrani film - svih “establishing shot-ova”, crkve i fresaka (uz veliku rasvjetu Performance Lighting Company Pittsburgh), te industrijskih postrojenja najvećeg svjetskog smoga, koja su još tada (2007.) bila u funkciji iz Vankinog vremenu stvaranja (1937.) kada je u Pittsburghu prebivalo 50.000 hrvatskih žitelja a u SAD-u 200.000. Nevjerojatna sretna okolnost uštede i slučaja (!), jer danas je grad prerastao u centar sofisticirane tehnologije gdje se slaže Space Shuttle i divovska zastrašujuća postrojenja su “zamrznuta” i izvan funkcije za sva vremena. Sveukupno trajanje od cca 200 minuta američke građe stoje na raspolaganju, uz suglasnost producenta Ivana Maloče iz Inter filma (danas financijskog savjetnika Havca !) – sasvim dovoljno da se igrani dio filma snima s Malkovichem i hrvatskim glumcima poliglotskom braćom Mejovšek, u Hrvatskoj, u studiju i na domovinskim lokacijama, koristeći VFX tehniku Green Screena – dobrim dijelom na engleskom jeziku svjetskog filmskog tržišta.

Utrošena energija i pozamašna financijskih sredstva mogu se iskazati u današnjoj realnoj vrijednosti od više od četvrt milijuna eura (!) za: - pripreme, razvoj scenarija i razvoj projekta, istraživanje i snimanja u Americi, logistike, dozvola i sortiranja snimljene građe u montaži. Bio je to specifični nastavak suradnje s dijasporom po uzoru na iskustvo stečeno za studiranja u Parizu - od tradicionalne talijanske, grčke i izraelske kinematografije.i predstavljao je presudni neprocjenjivi benefit koji omogućuje prekomorsku realizaciju u našim uvjetima. Postavljaju se pitanja - tko ima razloga “ne preporučiti za realizaciju” tim više ako je na natječaju redateljskom postupku priznat status izvrsnosti kao najbolje pripremljen redateljski postupak, storyboardom razrađen na tisuću kadrova?
O mom autorskom potencijalu mislim da dovoljno govori 200-tinjak filmova nastalih na potražnji zbog gledanosti, od velikana kao što su Angel Miladinov i hrvatski film. Primjerice ovjenčan Zlatnim medaljama na državnom festivalu u Beogradu (serija filmova o prapovijesti hrvatskog filma i kratkim igranim “Transatlanticom”), nominacijom za najbolji europski film fantastike, u Bruxellesu, 2003. (“Potonulo groblje”)), te “Transatlanticom”, vrlo rodnom filmu “Gift to America, koji je bio svjetski prihvaćen kao rijetko koji hrvatski film: dobitnik 4 Zlatne arene na festivalu u Puli 1998. i nagrade Kodak - obišao Svijet (od Australije, Moskve do Hollywooda), kandidiran za Oscara, nominiran za latinskoameričkog Oscara, prvi film samostalne Hrvatske u službenoj konkurenciji jednog od sedam tada priznatih svjetskih festivala "A" kategorije (Mar del Plata 1999.), u selekciji za drugi festival "A" kategorije (Moskva 1999.), zatim rekordna televizijska gledanost od preko 6 i pol milijuna gledatelja u Hrvatskoj, te zapažena distribucija na VHS-u/DVD-u i u dijaspori.
Radikalna generacijska smjena vođena nepoštivanjem utemeljenih postulata institucije ne dovodi neki
novi umjetnički pokret poput francuskog Novog vala, kojem sam osobno u Parizu pripadao (film “Soleil O”), prepuštajući Svijet mladima.
Nepostojanje Kinoteke i nezainteresiranost javne televizije za hrvatski film i vlastitu baštinu (jedinstvena zemlja!)) dovodi do nepoznavanja filmova ponajboljih autora od strane pretežito neiskusnih savjetnika koji administrativnim manevrom, izborom savjetnika učenika koji sude profesorima, uz pasivni blagoslov Hrvatskog audiovizualnog vijeća, tako da se napustio postulat utemeljenja Havc-a, transparentne arbitraže istinskih i zrelih autoriteta hrvatske kulture, koji znaju što je nacionalni filmski interes - jedini razlog državnog stimuliranja realizacije filmova, koji poznaju djela većine autora, a koji bi teško doveli u pitanje svoj visoki status, autoritet i ugled zbog sukoba interesa ili svjetonazora. Takvih autoriteta imamo. Da spomenem samo neke profile mojih suradnika: Ranko Marinković, Mate Matišić, Božidar Violić, Nino Škrabe, Nedjeljko Fabrio, Goran Tribuson, Ivo Brešan, Miro Gavran, Pavao Pavličić. Arsen Anton Ostojić navodi da je odbijen zbog ljudi “koji čak nisu nikada ni režirali ni kadar igranog filma”. “Struka” protiv struke, redatelj presuđuje redatelju čije se konkurencije oslobađa ili ga veže za protuuslugu, plus poslušni arbitri koji promoviraju nedokazane susjede iz susjedstva.
I, onda se nižu politička prepucavanja, afere i negodovanja bez pitanja tko imenuje te arbitre koji zapravo vode kulturnu filmsku politiku!? Karavane prolaze, a institucija radi uspješno punom parom, bar u dokumentarnom i kratkom igranom filmu, što potvrđuju i nedavne riječi dobronamjernog “Čovjeka koji zna šutjeti”, ravnatelja Havca, hrvatskog Amerikanca Chrisa Marcicha, inače pouzdanog znalca svjetskog filmskog tržišta, koji prešućuje debakl dugometražnog igranog filma, još uvijek najmoćnijeg svjetskog medija, što vrijedi i za njemu “nepoznatu malu hrvatsku sredinu ” u kojoj on po dužnosti predlaže imena savjetnika!?

Čitav niz ponajboljih hrvatskih filmskih redatelja izbrisan je naprosto iz hrvatske kulture, iz onog što se danas naziva arhaičnim terminom filmska industrija iako je svedena na sjenu prethodne autorskog filma, kućnu radinost nekolicine gospodara nekolicine dugometražnih igranih filmova godišnje, skrpanih amaterski pošto je država izgubila Jadran film, koji se jedino mogao tako zvati i u kojem sam imao počasno mjesto u posljednjem podvigu te industrije, s filmom Krste Papića “Kad mrtvi zapjevaju”, kada sam “Transatlanticom” otplovio u ovo 21. stoljeće u kojem odbijaju film djelomično snimljen u Americi i jednog Malkovicha. Hrvatska kinematografija teško da će ikada više imati sličnu priliku ili uopće ulogu za ikonu koja je naše gore list (Žumberak, Malkovići).
Tko treba uputiti ispriku Malkovichu i svim suradnicima i institucijama zaslužnim za snimanje Amerike kakvu projekt treba!? Nije li totalni besmisao dalje prijavljivati takav projekt takvim savjetnicima Havca!? Bez obzira na moju volju i snagu koja ima granicu - pred izvanserijskim nedovršenim djelom? Prije će biti da je to njegov kraj u jednoj igri u kojoj se ruleta unaprijed vrti za neznanog croupiera!
Pa, na zdravlje Johnu Malkovichu, Meštrovićevim Indijancima u Chichagou i Vankinoj američkoj kapeli Sikstini! Nije začudo u zemlji u kojoj je još uvijek teško i zamisliti “domaći” božićni film. A nekmoli ratni s hrvatskom pobjedom! Pardon, tijekom domovinskog rata snimio sam jedan takav - “Kositreno srce”, psihološku ratnu dramu Slavka Jurage, invalida domovinskog rata i Filipa Šovagovića, poslovnog čovjeka u punini ikonografije ratnog profitera. Prikazan je tada premijerno na HRT-u i onda bunkeriran, kao uostalom i svi moji dvije stotine filmova i serija – od “ "Sindrom Halla, začetak hrvatskog profesionalnog filma – rođenog da umre," “I dok je srca, bit će i Kroacije”, “Trideset konja”, “Transatlantica”, “Potonulog groblja” – sve do prvog dokumentarnog serijala “Zadnja pošta Zagreb”, po Zvonimiru Milčecu i uz glazbu Boška Petrovića.

Smatram da ovakav način odlučivanja ne šteti samo pojedinim autorima, nego i sustavu hrvatske kulture u cjelini. Nepredvidivost, nedostatak transparentnosti i neujednačena primjena kriterija obeshrabruju kreativne profesionalce, otežavaju međunarodnu suradnju te slabe povjerenje u institucije koje bi trebale biti nositelji kulturne politike Republike Hrvatske. Naglašavam da ovo pismo ne pišem s namjerom konfrontacije, već s ciljem poticanja konstruktivnog dijaloga i unapređenja sustava. Želim vjerovati da Ministarstvo kulture ima ključnu ulogu u osiguravanju pravednog, transparentnog i stručnog vrednovanja projekata, kao i u nadzoru nad radom tijela koja raspolažu javnim sredstvima.
Stoga Vas ovim putem ljubazno, ali odlučno, pozivam da razmotrite sljedeće:
1. Pokretanje revizije postupka odlučivanja u slučaju projekta Gift to America
2. Provjeru poštivanja Pravilnika HAVC-a, osobito članka 9.
3. Unapređenje transparentnosti rada umjetničkih savjetnika
4. Uspostavljanje jasnih mehanizama odgovornosti za projekte u koje su već uložena javna sredstva
Vjerujem da je u interesu Ministarstva kulture, kulturne zajednice i javnosti da se ovakvi slučajevi rješavaju otvoreno, stručno i odgovorno, kako bi se očuvalo povjerenje u institucije te potaknula kvalitetna i međunarodno relevantna kulturna produkcija.
Ovo pismo upućujem i hrvatskim medijima jer smatram da je riječ o temi od javnog interesa, vezanoj uz transparentnost rada javnih institucija i upravljanje sredstvima poreznih obveznika.
Zahvaljujem Vam na vremenu i pažnji te se nadam da će ovo obraćanje potaknuti konstruktivan institucionalni odgovor.
S poštovanjem,
MLADEN JURAN
Autor projekta Gift to America
[Zagreb]
[juranmladen@gmail. com]
NAPOMENA: Dokumentacija s argumentima iznesenim u ovom pismu pohranjeni u arhivima Ministarstva kulture RH i Havca.
(u privitku slike M. Jurana i nekoliko plakata – kao ilustracija).
Izvor/Copyright
u.o. Adriatic Art Media Film
Lovćenska 9a, 10000 Zagreb