Sjajna scenografija, kostimografija i koreografija, izvrsni plesači, glazba nabijena emocijama, dok tišina i zaustavljeni pokret stvaraju snažnu scensku metaforu suvremenog čovjeka suočenog sa strahom, neizvjesnošću i potpunom nemoći. Predstava koja ne nudi odgovore, nego nas suočava s pitanjem imamo li još uvijek mjesto na kojem smo iole sigurni, nastala je u koprodukciji s HNK-om Ivana pl. Zajca Rijeka, u sklopu konzorcija K-HNK, a premijerno je izvedena 20. studenoga na Velikoj sceni HNK u Varaždinu.
Postoje predstave koje svoju priču pripovijedaju riječima, a postoje i one koje progovaraju tijelom, pokretom, glazbom, ali i tišinom. „Posljednje utočište“ (Last Shelter), plesna predstava koreografa i redatelja Sergea Aiméa Coulibalyja, upravo je takva. To je snažna, mjestimice uznemirujuća scenska slika svijeta u kojem se čovjek sve teže osjeća sigurnim, a utočište, čak i kada ga pronađe, ostaje tek privremena iluzija zaštite.
Već sam naslov otvara pitanje koje se tijekom predstave neprestano vraća: gdje je naše posljednje utočište? Postoji li uopće prostor u kojem se možemo skloniti od svega što nas okružuje ili smo, suočeni s prijetnjama suvremenog svijeta, osuđeni na neprestano iščekivanje onoga što dolazi?
Na sceni se oblikuje izdvojeno sklonište, prostor u kojem se skupina ljudi pokušava izolirati od svijeta koji se raspada. No vanjski svijet ne ostaje izvan njegovih zidova. Njegove prijetnje polako prodiru unutra, postaju dio svakodnevice, strahova i međusobnih odnosa. Ono što se nekoć činilo udaljenim, odjednom postaje osobno i intimno.
U toj se scenskoj slici prepoznaje stvarnost koju smo posljednjih godina i sami proživjeli. Od pandemije covida, koja je iz temelja promijenila naše osjećanje sigurnosti, do ratova u Ukrajini i Gazi, jačanja autoritarizma, ekoloških prijetnji i globalne nestabilnosti. Svijet u kojem živimo obilježen je neizvjesnošću, a osjećaj da se nešto prijeteće može dogoditi u svakom trenutku postao je gotovo trajno stanje.
Poput Damoklova mača koji visi nad našim glavama, (što je u predstavi zorno prikazanom scenografijom), prijetnja je stalno prisutna. Ne mora se dogoditi upravo sada, ne mora biti vidljiva, ali njezino postojanje određuje naše ponašanje. Upravo taj osjećaj iščekivanja, straha i nemoći Coulibaly prenosi u koreografiju, u kojoj tijela govore ono što riječi često ne mogu izraziti.
Strah, mučnina, tjeskoba, bespomoćnost, neizvjesnost i beznađe ne ostaju tek apstraktni pojmovi. Oni postaju pokret, grč, nagli trzaj, približavanje i udaljavanje, pokušaj bijega i traženje oslonca u drugome. Posebno snažno djeluju trenuci tišine i zaustavljenog pokreta. Tijela kao da ostaju zarobljena u vremenu, u trenutku u kojem više nema ni odgovora ni mogućnosti djelovanja. Ta je tišina možda i najglasniji dio predstave. Ona govori o potpunoj nemoći čovjeka koji osjeća prijetnju, ali ne može utjecati na ono što dolazi.
Suvremeni čovjek tako postaje čovjek bez pravog utočišta. Može se fizički skloniti, zatvoriti vrata, udaljiti od vijesti i pokušati sačuvati privid normalnosti, ali ne može pobjeći od svijeta koji ga sustiže. Ono što mu preostaje jesu sjećanja, osobna iskustva i uspomene na vrijeme kada je sigurnost bila nešto što se podrazumijevalo. Sjećanja postaju svojevrsno unutarnje utočište, ali ni ona ne mogu izbrisati sadašnjost.
Vizualno dojmljiva i iznimno promišljena kostimografija Manuele Paladin Šabanović jedan je od najupečatljivijih elemenata predstave. Kostimi nisu tek estetska nadogradnja koreografije, nego važan dio njezina značenja i atmosfere. Njihova likovnost, kao i način na koji se uklapaju u pokret i scenski prostor, pridonose dojmu svijeta u kojem su se izgubile uobičajene granice između pojedinca i skupine, osobnog i kolektivnog iskustva.
Glazba Yvana Talbota, nabijena emocijama, dodatno produbljuje atmosferu. Ona ne služi samo kao pratnja plesu, nego postaje njegov ravnopravni sugovornik, povremeno pojačavajući unutarnju napetost, a povremeno ostavljajući prostor tišini koja gledatelja suočava s vlastitim osjećajima. Scenografija Aleksandre Ane Buković i oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića zaokružuju tu dojmljivu scensku cjelinu.
Koreografski jezik Sergea Aiméa Coulibalyja počiva na suprotnostima i proturječjima. U njemu se susreću pojedinac i kolektiv, strah i nada, potreba za bliskošću i poriv za povlačenjem, želja za preživljavanjem i svijest o vlastitoj ranjivosti. Plesači ne prikazuju samo pojedinačne sudbine, nego stvaraju sliku čovječanstva koje se, suočeno s prijetnjama, pokušava održati na okupu.
Upravo je u tome i najvažnija poruka „Posljednjeg utočišta“. Iako je predstava prožeta tjeskobom i osjećajem nesigurnosti, ona ne govori isključivo o strahu. U njezinu je središtu i pitanje solidarnosti, ljudske bliskosti i potrebe da, unatoč svemu, sačuvamo čovječnost. Jer možda naše posljednje utočište nije prostor koji možemo sagraditi i zaštititi od svijeta, nego drugi čovjek.
„Posljednje utočište“ nije predstava koja će gledatelju ponuditi utjehu ni jednostavan odgovor. Njezina je snaga upravo u tome što nas ostavlja pred pitanjima na koja nema lakih odgovora. U svijetu u kojem prijetnje postaju dio svakodnevice, a budućnost sve neizvjesnija, ostaje nam samo pokušaj da sačuvamo ono ljudsko u sebi i jedni u drugima.
I za kraj možda da zaključimo: Kada se svijet pretvori u prostor stalne prijetnje, kad nam se nesigurnost uvuče u kosti i postane neizdrživa, kad strah nadvlada i strepnja postane dio svakodnevice tada više ne tražimo mjesto gdje ćemo se sakriti, nego razlog zbog kojeg ćemo nastaviti vjerovati u čovjeka.
Autorski tim: Skladatelj je Yvan Talbot, koreograf i redatelj Serge Aimé Coulibaly, asistent koreografa Sayouba Sigue, scenografkinja Aleksandra Ana Buković, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, a oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić.
Plesali su Yurika Kimura, Ksenija Krutova, Tea Rušin, Alessia Tacchini i Isabelle Zabot te Alessio Alfonsi, Jody Bet, Simon Boley, Benjamin Cockwell, Giovanni Liverani i Giorgio Otranto. Baletni majstori su Daniele Romeo i Paula Rus.