Akademski slikar iz Dubrovnika, Josip Ivanović, kontinuirano radi na novim slikama iz ciklusa vozila, ciklusa kojem je u središtu pozornosti metalno vozilo, automobil u različitim situacijama, posve sam, izoliran ili u grupi, u jatu, poput precizno položenih riba u konzervama, a koji se postupno kreću u jednom, jasno određenom pravcu.
Ivanović zdušno produbljuje svoje istraživanje pojavnosti automobila, važne tehnologije dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, sadržavajući u sebi svu ključnu tehnologiju najviših dometa, uzimajući ga kao simplificirani motiv,ponegdje se ti automobili gube u izmaglici boje, navješćujući dramatične ili nepoznate promjene.Gledajući simpatične kockolike, pravokutne oblike Ivanovićevih automobile, doživljavam ih kao ljude, kao skupine ljude, pojedince u novom svijetu u kojem je jedini vladalac visoka razine tehnologije, njegovi automobili imaju čisto ljudska svojstva.
Ivanović se koristi, blagim, odmjerenim, tihim kolorom, bojom, s kojom ne želi remetiti uspostavljene odnose, na platnu, ulje, akril.Naravno, također se ne mogu oteti dojmu kako je novi opus posve pesimističan, upozoravajući, atmosfera apsolutno ne obećava ništa dobro, posvemašnje otuđenje metalnih stvorenja s ljudskim značajkama.Svakako, pojednostavljeni oblik stvari bez koje se danas ne može nigdje, prikladna je metafora za čovjeka, za sliku o čovjeku u današnjem vremenu, za koje taj isti čovjek i dalje misli kako ga u cijelosti kontrolira i kako ništa ne može izmaknuti nadzoru.Ivanović postavlja samo jedno pitanje, je li ovaj današnji automobil tehnologija koje nestaje, odlazi, je li čovjek, pojavnost koja nestaje, odlazi?Gube li se polako u dobro uhodanom i organiziranom nestajanju mnogobrojne nevažne stvari i pojave, važne za prosječnog čovjeka, uzmičući pred naletima novih, nastupajućih tehnologija?Ivanović je kreirao snažni, angažirani ciklus o mijenama, o nestancima, o skupinama automobila koji nose ljudska obilježja, uvijek u pokretu, u kretanju jer ni tehnologija, a niti svijet ne mogu stajati.
