Recentni projekt suvremenog splitskog umjetnika Viktora Popovića Bez naziva (Arhiv palače Vranyczany-Dobrinović) bit će prezentiran na istoimenoj izložbi, koju Nacionalni muzej moderne umjetnosti od 7. studenoga do 3. prosinca, predstavlja u Galeriji Josip Račić. Projekt je umjetnikov osvrt na složenu povijest Nacionalnog muzeje moderne umjetnosti u palači Vranyczany-Dobrinović od 1934. godine do trenutne post-potresne cjelovite obnove. Prema riječima Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i kustosa izložbe, Viktor Popović na izložbi predstavlja dvije teme. Prva je zasnovana na fotodokumentaciji interijera palače iz zlatnih dana njezinih financijera, obitelji Vranyczany-Dobrinović, koja je više dekada u njoj imala svoj reprezentativni dom. Popović ih tehnikom serigrafije prenosi na grafički papir, koristeći kao pigment prašinu prikupljenu na lokaciji tijekom redovitih čišćenja posljedica građevinskih radova rekonstrukcije. Rezultat su već spomenute blijede paslike slavne prošlosti.
Dok je unutrašnji prostor Galerije Račić posvećen temi trenutnog stanja Palače, predstavljenog snimkama improvizirane čuvaonice u kojoj je pohranjena zbirka od 12.000 umjetnina. Tema je obrađena fotografijama koje je snimio sâm Popović u namjeri da ih izvede kao samostojeće dvostrane svjetlosne kutije, objedinjene u instalaciju s postamentima preuzetima iz Muzeja. Postamenti koji su pored funkcije oslonaca umjetnina sada i sami postali umjetnički objekt, možda najbolje demonstriraju osjećaj apsurda, pred treću selidbu Muzeja u dvije godine, onu koja će ga u potpunosti izmjestiti izvan njegova sjedišta, navdeno je u najavi izložbe NMMU-a.
Zima našeg nezadovoljstva (tekst iz kataloga ravnatelja NMMU i kustosa izložbe Branka Franceschija)
Ništa ne može bolje predočiti zimu našeg nezadovoljstva[1] od sablasnih reinterpretacija povijesne fotodokumentacije velebnih dana sjedišta Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti dok je bio dom obitelji Vranyczany. Ogledalo naših frustracija postavio je Viktor Popović u uvodnom, grafičkom dijelu izložbe Bez naziva (Arhiv palače Vranyczany-Dobrinović). Naime, iduće, 2024. godine obilježava se 90 godina djelovanja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Palači Vranyczany-Dobrinović i istovremeno započinje prva u neizvjesnom nizu godina tijekom kojih će Muzej zbog nespretne cjelovite obnove biti izmješten iz Palače. Podsjetimo da je tijekom gotovo stotinu godina dugog razdoblja Muzej izvan Palače djelovao samo tijekom Drugog svjetskog rata, izbačen na ulicu, kako bi tadašnja vlast njegovo sjedište u snishodljivoj političkoj gesti umiljavanja prenamijenila u veleposlanstvo tada fašističke Italije. Ni sljedeća se vlast neće prema Muzeju pokazati boljom. Nakon rata Muzej se vraća u Palaču kako bi političkom odlukom, a protivno volji svoje uprave, bio podveden pod zagušujuću administraciju tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, čijeg se stiska ni do danas ne može osloboditi. Promjena naziva u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti nije pomogla, dapače, danas Muzej, iako kurentni naziv naglašava njegovo poslanje nacionalne institucije, živi tek blijedu varijantu svojih potencijala i značaja zbirke kojom upravlja. Toliko o kulturi u Hrvata. Ohrabruje to da se za razliku od administriranja kulturom njezina snaga sada, kao i uvijek, nalazi u izvedbama umjetnika i njihovom umijeću predstavljanja apsurda vlastitog okruženja.
Umjetnost je simbolički govor. Popovićevo korištenje prašine prikupljene u NMMU-u kao materijala izvedbe grafičkog otiska, odnosno simboličkog prikaza ciljanog motiva, ne može do li naglasiti razloge višestruke zabrinutosti za njegovu funkciju. Taj efekt ne izaziva samo ukorijenjena primisao da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti, već još više činjenica da je prašina, zajedno s procesom svojeg stvaranja i nakupljanja, simbol trajnih, erodirajućih silnica koje neprekidno i postupno u jedva zamjetnoj progresiji erodiraju ono što Muzej jest i još više ono što bi trebao biti. Osjećamo i da simbolizira pasivnu agresiju društvenog nemara i nepromišljanja koji doprinose prigušivanju, uspavljivanju, zaboravu i naposljetku postupnom dokidanju smislene uloge, aktivnosti i svrhe Muzeja. Naravno, ti procesi jačaju onda kada im se istom upornošću, trajno i svakodnevno ne suprotstavljamo. U ovim se trenucima aktualizira ona prosvjećujuća zadaća žive, uistinu aktivističke umjetnosti, zadaća buđenja i ohrabrivanja, poziva na djelovanje koje prvenstveno znači stvaranje nove misaone paradigme što će promijeniti stvarnost.
Problem s aktivizmom u umjetnosti danas je što mahom degradira prema akademizmu, pukom zadovoljavanju trendovske stvaralačke formule i forme predstavljanja, bez veće ambicije od poguravanja vlastitih interesa i karijere. Umjetnici poput Popovića od halabuke društvenog angažmana, njegove šablonske retorike i isprazne deklarativnosti, održavaju distancu utječući se samoj osnovi vizualne umjetnosti, uvjerenju da slika filtrirana kroz naš perceptivni aparat govori tisuće riječi ne progovorivši niti jednu.
Viktor Popović afirmirao se savršeno izvedenim i produciranim objektima i instalacijama u kojima je koristeći leksik postkonceptualne i postmodernističke umjetničke prakse citirao i osuvremenjivao obrasce i strategije razvijene u danas povijesnom pokretu pop-arta, u umjetnosti instalacije ili metodi aproprijacije, povezujući ih istovremeno sa suvremenom multidisciplinarnom stvaralačkom paradigmom. Paket suvremene izvedbene otvorenosti prema materijalu, mediju i disciplini, u njegovoj generaciji već uključuje i komponentu nadahnuća u neposrednom društvenom okruženju. Referencijalnost koja je u međuvremenu u dobru i zlu postala sine qua non suvremene umjetničke prakse, u Popovićevu radu postaje očitija od 2017. godine kad započinje opus nadahnut lokalnom sredinom. Riječ je o amblematskom kvartu Split III u kojem je odrastao i danas živi. Za Split III projektirani su i u njemu izvedeni ponajbolji primjeri arhitekture i urbanizma socijalističkog razdoblja, da bi se u konačnici isprepleli sa spontano (ne)razvijenim privatnim inicijativama i preostalim džepovima ranije izgrađenih naselja. Središnja tema Popovićeva stvaralaštva postaje degradacija socijalističke, nikad dovršene utopije o humanijem i naprednijem društvu, koja u kurentnom stanju kontinuirane tranzicije doživljava propadanje i proživljava reviziju. Kompleksnu temu lokalne tranzicije Popović je elaborirao u nizu tema provodeći ambiciozne i složene postupke koji povezuju više izvedbenih faza i disciplina, uvijek na razini njegova poznatog produkcijskog perfekcionizma. Ciljana instalacija tako u različitim kombinacijama i međuodnosima predstavlja spoj predmeta prisvojenih na referentnoj lokaciji, grafičkih otisaka zasnovanih na fotografskoj dokumentaciji pronađenoj istraživanjem arhiva, te za tu priliku produciranih objekata koji podjednako dobro funkcioniraju i kao dio instalacije i kao nezavisni umjetnički objekti. Važno je naglasiti da je upravo potreba stvaranja umjetničkog objekta snažnih formalnih obilježja ono što Popovićev prosede određuje kao specifičnu poveznicu dviju danas paralelnih umjetničkih tendencija, one tradicionalne, fokusirane na produkciju objekta, s onom avangardnom koja svrhu umjetničkog rada vidi izvan objekta, u stvarnosti na koju se umjetnik referira.
Popović u Galeriji Josip Račić predstavlja dvije grupe motiva. Prva je zasnovana na fotodokumentaciji interijera palače iz zlatnih dana njezinih financijera, obitelji Vranyczany-Dobrinović, koja je više dekada u njoj imala svoj reprezentativni dom. Popović ih tehnikom serigrafije prenosi na grafički papir, koristeći kao pigment prašinu prikupljenu na lokaciji tijekom redovitih čišćenja posljedica građevinskih radova rekonstrukcije. Rezultat su već spomenute blijede paslike slavne prošlosti. Za očekivati bi bilo da će reprezentativna palača – koja je u međuvremenu postala sjedište muzeja sa zadatkom prikupljanja, čuvanja i interpretacije vizualne umjetnosti stvarane od vremena buđenja želje za samostalnom hrvatskom državom pa sve do danas kada je Hrvatska samostalna više od trideset godina – upravo sada doživljavati svoje najveličanstvenije dane. Nažalost, navada da se traje i radi uz jalove kompromise i uz nedostojna rješenja proistekla iz nedostatka vizije, ove trenutke čini vjerojatno najdramatičnijima u skoro 120 godina dugoj povijesti Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.
Unutrašnji prostor Galerije Račić posvećen je temi trenutnog stanja Palače, predstavljenog snimkama improvizirane čuvaonice u kojoj je pohranjena zbirka od 12 000 umjetnina. Tema je obrađena fotografijama koje je snimio sâm Popović u namjeri da ih izvede kao samostojeće dvostrane svjetlosne kutije, objedinjene u instalaciju s postamentima preuzetima iz Muzeja. Postamenti koji su pored funkcije oslonaca umjetnina sada i sami postali umjetnički objekt, možda najbolje demonstriraju osjećaj apsurda, pred treću selidbu Muzeja u dvije godine, onu koja će ga u potpunosti izmjestiti izvan njegova sjedišta.
Zahvalni smo Viktoru Popoviću na brzoj reakciji kojom je status neizvjesne budućnosti Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti transformirao u umjetnički rad i tako ga zabilježio za vječnost. Vrijeme će pokazati hoće li se ova situacija jednom doimati nevjerojatnom, ili će biti zapamćena kao početak konačne dezintegracije Muzeja. Ovom se temom Popović odmaknuo od svoje poslovične ukotvljenosti u poznati, lokalni kontekst, ali njemu, kao i svakom drugom vizualnom umjetniku, muzej lijepih umjetnosti predstavlja prošireni dom i zavičaj do čije mu je sudbine osobno, kulturološki i egzistencijalno stalo. Nakon potresa, ali ponajviše uslijed nedostatka vizije i osjećaja za javnu dobrobit, oplemenjujući prostor kulture je sužen. Možda tek privremeno, možda i na duži rok, a vjerujući u svoje poslanje borimo se zajedno s umjetnicima da to nipošto ne bude zauvijek.
S formalne strane, sadržajno i prostorno specifična umjetnost pod koju se ovaj Popovićev opus može podvesti, upotrebom prašine prikupljene unutar referentnog prostora kao materijala izvedbe umjetničkog djela koji se na njega referira, cijelom konceptu daje razinu uvjerljivosti koja proizlazi iz činjenice da se materijalno i duhovno u njemu stapaju doslovno, a ne samo simbolički. Nemogućnost izlaganja na samoj lokaciji, kojom bi se u potpunosti zatvorio krug započet vizijom, nastavljen produkcijom i zaključen prezentacijom, projektu pridaje dozu dramatičnosti u potpunom raskoraku s njegovom statičnom formom, a koja je posebno bolna nama koji je znamo.
I na kraju pohvala prašini ili bolje onom koji se sjetio upotrebljavati ono što u hijerarhiji kulture ljudske vrste označava područje po kojem se gazi, kojeg se otresa, miče i baca, onog što je smetnja, za izvedbu onog što uvriježeno predstavlja sâm vrhunac ljudskog duha, onog u kojem subjektivno u doticaju s apsolutom i vječnosti nadilazi onu najtežu spoznaju o vlastitoj prolaznosti, zamjenjivosti i nevažnosti. To je, naposljetku, i stanje stvari na lokaciji s kojom smo počeli. Autor: Branko Franceschi
[1] „Now is the winter of our discontent“, uvodni stih drame Williama Shakespearea, Richard III
FOTO: Bez naziva (Arhiv palače Vranyczany-Dobrinović), 2023.II, fotografiju snimio Viktor Popović
