U ranim sedamdesetim godinama prošloga stoljeća u sjevernom bastionu Staroga grada u Čakovcu službeno je otvoren Klub mladih. Istodobno s Klubom, koji je imao nešto širi kulturni doseg, u tom je prostoru otvoren i disko klub, kasnije nazvan jednostavno – Rupa. Na slici: Bend TABLETE PROTIV STIDA.
Premda je kontinentalni dio Hrvatske u tom smislu pomalo kaskao za jadranskim turističkim gradovima (Rijeka, Jelsa, Opatija), ipak je taj raskorak bio kratka vijeka. Čim je u Zagrebu 1970. godine otvoren prvi veći disko-klub, Saloon, cijela se Hrvatska u hipu našla u svojevrsnom disko „ludilu“. Ta pomodnost zapljusnula je i Međimurje, pa je bilo samo pitanje dana kad će se pojaviti prvi međimurski diskać, a s njim i neka domaća varijanta Tratinčice, iliti legendarnog zagrebačkog disc jockeya – rodom iz našeg Goričana – Ivana Balenta. I doista, 1972. godine, nakon što su se uz ploče i gramofone već mjesecima okupljali kojekuda po Čakovcu, izazivajući bijes i podozrenje okolnih stanara, čakovečka mladež je, zalaganjem omladinskih rukovodioca Franje Hertelendija, Dragutina Palašeka, Milivoja Kossija, Stjepana Okuna i drugih, konačno dobila stalni prostor u dotad praznom i zapuštenom prizemlju sjevernog bastiona fortifikacije Staroga grada.Klub mladih držao se ozbiljnim projektom, što pokazuje i činjenica da su prigodom otvorenja čakovečki gimnazijalci izveli recital „Mladost Titu“, no čim su otrpjeli za to vrijeme uobičajen ideološko-politički ritual, mladi su odmahnuli rukom i krenuli po svome. Bili su to cure i dečki čiji se glazbeni ukus podudarao sa svjetskim trendovima i poprilično je odskakao od ostatka društva, pa su rhythm&blues, rock i nešto kasnije disko-glazba u hipu nadvladali zatvorenost, sumnjičavost i nepovjerenje tradicionalno konzervativne sredine te za nekoliko sljedećih desetljeća čvrsto odredili pravac razvoja zabavnoga života Međimurja.
Tako je u zapuštenoj i poluruševnoj fortifikaciji Staroga grada započela era međimurskih diskaća, kao logičan nastavak već udomaćene rock-kulture u Hrvatskoj. Ubrzo je, međutim, ta kultura u ovom dijelu Lijepe Naše dramatično nadmašila hrvatski prosjek. Kako bi ovodobni klinci lakše locirali Rupu u Starom gradu, kažimo da se na tom mjestu danas nalazi muzejski postav „Stoljeća utvrde“ s hologramom Nikole Šubića Zrinskog.
Svaki put kad se prisjetimo mladosti nametne nam se bolno pitanje o nemilom tijeku vremena i prolaznosti života. Gledajući s poveće distance doista je nevjerojatno kako vrijeme leti, a još je nevjerojatnije kakve promjene sa sobom donosi. Nije riječ samo o tehnološkom napretku, jer on i ne bi bio tako sveobuhvatan i utjecajan da ga u stopu ne prate previranja u načinu života, zabave, običaja, mode, glazbe, svjetonazora... Stoga se starijim ljudima ponekad čini da se svijet u kratkom vremenu potpuno izokrenuo. Taj privid nije obilježje samo našeg vremena, od pamtivijeka je tako. Starogrčki filozof Diogen poželio je na samrti da ga pokopaju licem prema dolje. Kad ga začuđeni prijatelji upitaše zašto, on im posve ravnodušno odgovori: „Zato što će se jednoga dana ionako sve okrenuti naglavačke“. Svijet se u međuvremenu u mnogočemu doista prevrnuo, čak toliko da nam se čini kao da se više uvrnuo, nego prevrnuo. Ubrzana tehnološka i druga globalna previranja međusobno se već sustižu takoreći svakodnevno. Jedan muzejski vodič pitao je vrtićku djecu čega sve nije bilo prije sto godina. Djeca su iznenađujuće znalački odgovarala, ali nitko nije spomenuo mobitel. Tada je vodič iz džepa izvadio svoj pomalo već zastarjeli uređaj: „Mobitela djeco, mobitela nije bilo“, na što mu je neki malac iz prvoga reda s jedva prikrivenim podsmijehom dobacio: „Striček, pa takvih više niti nema“. Eto, čak se i kustosi, koji se profesionalno bave protekom vremena, nenadano mogu naći pod parnim valjkom galopirajuće prolaznosti.Ubrzani hod života možemo promatrati s mnoštva gledišta, no djetinjstvo i mladost najčešća su mjerila njegova nepodnošljiva tempa. To je zacijelo zato što bi po prirodi stvari čitav ljudski vijek trebao biti igra i zabava, ali nažalost nije, čak ni u vicu. Čim uđemo u zrelo doba život nam na lice nakalemi masku smrtne ozbiljnosti pa se u mislima rado osvrćemo na vedru, bezbrižnu i razigranu mladost. Ako je, dakle, dječja igra mjerilo djetinjstva, uspjeh u karijeri mjerilo zrele dobi, a mudrost mjerilo starosti, onda su sloboda, zabava i otkačenost prikladna mjerila mladosti. Zato nam je ona prva na pameti kad razmišljamo o ljepoti i radosti življenja. Ali upravo nas to životno doba najboln je podsjeća na okrutnu realnost prolaznosti – mladost naprosto preleti.Upravo je tako preletjela i mladost današnjih, pomalo već vremešnih Čakovčanki i Čakovčanaca. U ovom kratkom osvrtu govorit ćemo o tome kako se ta mlađarija svojedobno zabavljala. Riječ je o ranim sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, u vrijeme kad je u sjevernom bastionu Staroga grada u Čakovcu službeno otvoren Klub mladih. Istodobno s Klubom, koji je imao nešto širi kulturni doseg, u tom je prostoru otvoren i disko klub, kasnije nazvan jednostavno – Rupa. Dakle, život tog naraštaja vječito nemirne i „razuzdane“ mladeži, sklone glazbenim i modnim novotarijama, obilježili su – diskaći.Premda je kontinentalni dio Hrvatske u tom smislu pomalo kaskao za jadranskim turističkim gradovima (Rijeka, Jelsa, Opatija), ipak je taj raskorak bio kratka vijeka. Čim je u Zagrebu 1970. godine otvoren prvi veći disko-klub, Saloon, cijela se Hrvatska u hipu našla u svojevrsnom disko „ludilu“. Ta pomodnost zapljusnula je i Međimurje, pa je bilo samo pitanje dana kad će se pojaviti prvi međimurski diskać, a s njim i neka domaća varijanta Tratinčice, iliti legendarnog zagrebačkog disc jockeya – rodom iz našeg Goričana – Ivana Balenta. I doista, 1972. godine, nakon što su se uz ploče i gramofone već mjesecima okupljali kojekuda po Čakovcu, izazivajući bijes i podozrenje okolnih stanara, čakovečka mladež je, zalaganjem omladinskih rukovodioca Franje Hertelendija, Dragutina Palašeka, Milivoja Kossija, Stjepana Okuna i drugih, konačno dobila stalni prostor u dotad praznom i zapuštenom prizemlju sjevernog bastiona fortifikacije Staroga grada.Klub mladih držao se ozbiljnim projektom, što pokazuje i činjenica da su prigodom otvorenja čakovečki gimnazijalci izveli recital „Mladost Titu“, no čim su otrpjeli za to vrijeme uobičajen ideološko-politički ritual, mladi su odmahnuli rukom i krenuli po svome. Bili su to cure i dečki čiji se glazbeni ukus podudarao sa svjetskim trendovima i poprilično je odskakao od ostatka društva, pa su rhythm&blues, rock i nešto kasnije disko-glazba u hipu nadvladali zatvorenost, sumnjičavost i nepovjerenje tradicionalno konzervativne sredine te za nekoliko sljedećih desetljeća čvrsto odredili pravac razvoja zabavnoga života Međimurja.Tako je u zapuštenoj i poluruševnoj fortifikaciji Staroga grada započela era međimurskih diskaća, kao logičan nastavak već udomaćene rock-kulture u Hrvatskoj. Ubrzo je, međutim, ta kultura u ovom dijelu Lijepe Naše dramatično nadmašila hrvatski prosjek. Kako bi ovodobni klinci lakše locirali Rupu u Starom gradu, kažimo da se na tom mjestu danas nalazi muzejski postav „Stoljeća utvrde“ s hologramom Nikole Šubića Zrinskog.No, vratimo se na trenutak vremenu prije otvorenja. Prizemlje sjevernoga bastiona, koji su mladi dobili na korištenje, zahtijevalo je ozbiljno preuređenje kako bi se prilagodilo novoj namjeni. Unutra se nalazilo smeće i starudija. Pod je bio zemljan, vlaga nepodnošljiva, akustika nikakva, grijanje bože oslobodi, klimatizacija bože sačuvaj, a sanitarni čvor žalibože spominjati... uglavnom totalni rusvaj, a računalo se na hrpu ljudi, možda i nekoliko stotina, koji će se tu stiskati subotom navečer. Financijski izvori preuređenja bili su općinski fondovi, Ekonomska škola, Gimnazija i Građevinski školski centar. Najzahtjevnije stručne radove obavio je GK Međimurje, no veliki doprinos dali su i sami mladi dobrovoljnim radom. I premda je za ondašnje pojmove u konačnici to ispao posve solidan i moderan klupski prostor, najveći problem bili su ljudi koji će ga voditi, oni koji se razumiju u pojačala, zvučnike, rasvjetu, akustiku, koji dobro poznaju svjetske glazbene trendove, najpoznatije i najizvođenije bendove i suvremenu glazbu općenito.Takvih je u to vrijeme bilo malo, u samom Čakovcu tek nekolicina, a među ponajboljima su bili Miljenko Milović Miloje i Dragutin Molnar Čarli. Diskać Kluba mladih preuzeo je Miloje, dok je Čarli stao za pult diskaća varaždinske gimnazije i tamo ostao sljedećih petnaest godina. No, Čarli će postati legenda po nečem drugom, po dugovječnosti i popularnosti glazbene emisije Radio Čakovca „Formula 13“, domaće varijante tada iznimno slušanog Radio Luxemburga i svojevrsnog okulara u svijet zapadne glazbene produkcije.Tako se dogodilo da je u prastarom zdanju Staroga grada Miloje sa svojim pločama „zagrmio” snagom od 2x15 wata. Nešto kasnije, povećavši snagu na gromoglasnih 2x200 wata, probudio je i samog Pozoja, kao svojevrsnog simbola onoga što je omladinska avangarda tog vremena pokrenula – disko revoluciju, neobuzdanu želju za glazbenim povezivanjem s ostatkom svijeta, praćenjem svjetske rock-scene i najpopularnijih bendova na čije su ploče hrvatski rockeri nerijetko čekali s više mjeseci zakašnjenja, a katkada i s kojom godinom. Međutim upravo se u tom ubitačnom iščekivanju krio diskofilski gušt, onakav kakvog više nema jer je s pojavom pametnih telefona svjetska glazbena produkcija postala lako dostupna, svakom nadohvat ruke.Službeno otvorenje Kluba zbilo se u subotu, 27. svibnja 1972. godine, prethodno već spomenutim recitalom „Mladost Titu“, ali i nastupom domaćeg rock benda Novi Fosili. To je bio početak, a ono što je slijedilo bilo je još kudikamo zanimljivije i uzbudljivije. Svu potrebnu tehniku, od ploča, gramofona, pojačala i ozvučenja do improviziranog light showa, u cijelosti je osigurao, osmislio, izradio, montirao i održavao popularni Miloje, koji se i privatno bavio elektronikom i ozvučenjima. Disko-čage održavale su se subotom, dok je ostatak tjedna bio ispunjen svirkom domaćih sastava i kantautora (Demoni, Drago Mlinarec, Zdenka Kovačiček....), plesnom školom Matije Grabrovića i druženjima s poznatim glumcima i umjetnicima. Miloje je, među ostalim, osmislio i „špicu“ plesnjaka – „Jig-a-Jig“, britanskog jazz-rock benda East of Eden s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Tako su plesnjaci u Rupi počinjali u poprilično ekstatičnom škotskom country rock ritmu s električnom violinom, basgitarom i bubnjevima, što se pokazalo posve prikladnim za inicijalno zagrijavanje čakovečke „socijalističke omladine“. Dalje je išlo lakše: red Beatlesa, pa malo Rolling Stonesa, Creama, Bee Geesa, Deep Purplea, The Doorsa.... i tako sve redom, od 17 do razlaza u 22 sata.„Kaaaj?”, začudili bi se današnji klinci, „u deset su se već razišli? Hahaha... ” Da, razišli su se već u deset, ali ne uz cajkopojke, kao dobar dio današnje mladeži, nego uz svjetsku glazbenu produkciju, što je za jedan provincijski gradić bio svojevrsni fenomen. A tek pojava glazbenog menadžera Tonija Sabola?! Čakovec je s njim i njegovim glazbeno-menadžerskim alpinizmom, osamdesetih godina dostigao vrhunac i postao grad rocka u međunarodnim okvirima. Tada se govorilo: Varaždin je grad baroka, a Čakovec grad rocka. Samo jedan primjer: najmanji grad u svijetu, u kojem je Saga, kanadski megapopularni hard-rock sastav osamdesetih održao koncert bio je upravo Čakovec. Teško da bi se nešto slično moglo ikada ponoviti. Veličine tog događaja bio je svjestan i tadašnji suradnik lokalnoga lista Nenad Kipke koji je, najavljujući koncert zabilježio: „Predstoji nam jedan krupan rock zalogaj“. Baš tako, bio je to naizgled prekrupan „zalogaj“ za jedan Čakovec, ali ga je čakovečka publika progutala otprve, s guštom.Na primjedbu Republičkoga zavoda za zaštitu spomenika kulture da se zbog snažnih vibracija plesnjaci više ne mogu održavati na postojećoj lokaciji, disko u Starom gradu zatvoren je odlukom Nadzorne komisije 11. veljače 1979. godine i potom preseljen u športsku dvoranu tadašnjeg Doma partizana. Nakon izgradnje Centra za kulturu Čakovec, 1981. godine, djelovao je duže vrijeme u njegovom podrumskom prostoru. Krajem osamdesetih, a posebice početkom devedesetih, diskaći niču kao gljive poslije kiše, no unatoč najsuvremenijoj tehnici, to je bila tek sjena njihova prvotnoga sjaja – labuđi pjev disko klubova, ali i nekad čuvenog rockerskog Čakovca. Potiho je dolazilo vrijeme cajki. Kakav je to pad bio!Kao što ni glazba više nije ono što je nekad bila, tako je u nepovrat otišlo i zasljepljujuće blještavilo i svjetlucavost nekadašnjih diskaća. Nepokolebljiv i neiscrpan entuzijazam mladih s vremenom se ispuhao i smežurao poput probušenog balona, pa danas lutaju tražeći nešto što im duhom onemoćali svijet više ne može dati.I tako, o svemu rečenom dala bi se napisati dobra knjiga, postaviti zanimljiva izložba ili čak snimiti dokumentarni film. Vrijedilo bi truda.Na kraju, vratimo se na početak: vrijeme doista nesmiljeno prolazi mijenjajući svijet do neprepoznatljivosti. Dok kažeš keks pojedu te godine. I onda, poput onog kustosa s početka teksta, značajno staneš pred djecu: Djeco, što je bilo mlado, lijepo i moderno prije pedesetak godina, a danas je zastarjelo i zaboravljeno? A djeca će uglas: „Vi, striček, vi!“Ali, stari čakovečki rockeri su poput Rolling Stonesa – kotrljaju se po vremenskoj skali kao kamenje. Tu i tamo poneki se razbije, no duša rockerska ostat će zlatnim slovima upisana negdje u vječnosti. A cajke? Proći će. Poslije kiše uvijek dolazi sunce.
Premda je kontinentalni dio Hrvatske u tom smislu pomalo kaskao za jadranskim turističkim gradovima (Rijeka, Jelsa, Opatija), ipak je taj raskorak bio kratka vijeka. Čim je u Zagrebu 1970. godine otvoren prvi veći disko-klub, Saloon, cijela se Hrvatska u hipu našla u svojevrsnom disko „ludilu“. Ta pomodnost zapljusnula je i Međimurje, pa je bilo samo pitanje dana kad će se pojaviti prvi međimurski diskać, a s njim i neka domaća varijanta Tratinčice, iliti legendarnog zagrebačkog disc jockeya – rodom iz našeg Goričana – Ivana Balenta. I doista, 1972. godine, nakon što su se uz ploče i gramofone već mjesecima okupljali kojekuda po Čakovcu, izazivajući bijes i podozrenje okolnih stanara, čakovečka mladež je, zalaganjem omladinskih rukovodioca Franje Hertelendija, Dragutina Palašeka, Milivoja Kossija, Stjepana Okuna i drugih, konačno dobila stalni prostor u dotad praznom i zapuštenom prizemlju sjevernog bastiona fortifikacije Staroga grada.Klub mladih držao se ozbiljnim projektom, što pokazuje i činjenica da su prigodom otvorenja čakovečki gimnazijalci izveli recital „Mladost Titu“, no čim su otrpjeli za to vrijeme uobičajen ideološko-politički ritual, mladi su odmahnuli rukom i krenuli po svome. Bili su to cure i dečki čiji se glazbeni ukus podudarao sa svjetskim trendovima i poprilično je odskakao od ostatka društva, pa su rhythm&blues, rock i nešto kasnije disko-glazba u hipu nadvladali zatvorenost, sumnjičavost i nepovjerenje tradicionalno konzervativne sredine te za nekoliko sljedećih desetljeća čvrsto odredili pravac razvoja zabavnoga života Međimurja.
Tako je u zapuštenoj i poluruševnoj fortifikaciji Staroga grada započela era međimurskih diskaća, kao logičan nastavak već udomaćene rock-kulture u Hrvatskoj. Ubrzo je, međutim, ta kultura u ovom dijelu Lijepe Naše dramatično nadmašila hrvatski prosjek. Kako bi ovodobni klinci lakše locirali Rupu u Starom gradu, kažimo da se na tom mjestu danas nalazi muzejski postav „Stoljeća utvrde“ s hologramom Nikole Šubića Zrinskog.
Svaki put kad se prisjetimo mladosti nametne nam se bolno pitanje o nemilom tijeku vremena i prolaznosti života. Gledajući s poveće distance doista je nevjerojatno kako vrijeme leti, a još je nevjerojatnije kakve promjene sa sobom donosi. Nije riječ samo o tehnološkom napretku, jer on i ne bi bio tako sveobuhvatan i utjecajan da ga u stopu ne prate previranja u načinu života, zabave, običaja, mode, glazbe, svjetonazora... Stoga se starijim ljudima ponekad čini da se svijet u kratkom vremenu potpuno izokrenuo. Taj privid nije obilježje samo našeg vremena, od pamtivijeka je tako. Starogrčki filozof Diogen poželio je na samrti da ga pokopaju licem prema dolje. Kad ga začuđeni prijatelji upitaše zašto, on im posve ravnodušno odgovori: „Zato što će se jednoga dana ionako sve okrenuti naglavačke“. Svijet se u međuvremenu u mnogočemu doista prevrnuo, čak toliko da nam se čini kao da se više uvrnuo, nego prevrnuo. Ubrzana tehnološka i druga globalna previranja međusobno se već sustižu takoreći svakodnevno. Jedan muzejski vodič pitao je vrtićku djecu čega sve nije bilo prije sto godina. Djeca su iznenađujuće znalački odgovarala, ali nitko nije spomenuo mobitel. Tada je vodič iz džepa izvadio svoj pomalo već zastarjeli uređaj: „Mobitela djeco, mobitela nije bilo“, na što mu je neki malac iz prvoga reda s jedva prikrivenim podsmijehom dobacio: „Striček, pa takvih više niti nema“. Eto, čak se i kustosi, koji se profesionalno bave protekom vremena, nenadano mogu naći pod parnim valjkom galopirajuće prolaznosti.Ubrzani hod života možemo promatrati s mnoštva gledišta, no djetinjstvo i mladost najčešća su mjerila njegova nepodnošljiva tempa. To je zacijelo zato što bi po prirodi stvari čitav ljudski vijek trebao biti igra i zabava, ali nažalost nije, čak ni u vicu. Čim uđemo u zrelo doba život nam na lice nakalemi masku smrtne ozbiljnosti pa se u mislima rado osvrćemo na vedru, bezbrižnu i razigranu mladost. Ako je, dakle, dječja igra mjerilo djetinjstva, uspjeh u karijeri mjerilo zrele dobi, a mudrost mjerilo starosti, onda su sloboda, zabava i otkačenost prikladna mjerila mladosti. Zato nam je ona prva na pameti kad razmišljamo o ljepoti i radosti življenja. Ali upravo nas to životno doba najboln je podsjeća na okrutnu realnost prolaznosti – mladost naprosto preleti.Upravo je tako preletjela i mladost današnjih, pomalo već vremešnih Čakovčanki i Čakovčanaca. U ovom kratkom osvrtu govorit ćemo o tome kako se ta mlađarija svojedobno zabavljala. Riječ je o ranim sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, u vrijeme kad je u sjevernom bastionu Staroga grada u Čakovcu službeno otvoren Klub mladih. Istodobno s Klubom, koji je imao nešto širi kulturni doseg, u tom je prostoru otvoren i disko klub, kasnije nazvan jednostavno – Rupa. Dakle, život tog naraštaja vječito nemirne i „razuzdane“ mladeži, sklone glazbenim i modnim novotarijama, obilježili su – diskaći.Premda je kontinentalni dio Hrvatske u tom smislu pomalo kaskao za jadranskim turističkim gradovima (Rijeka, Jelsa, Opatija), ipak je taj raskorak bio kratka vijeka. Čim je u Zagrebu 1970. godine otvoren prvi veći disko-klub, Saloon, cijela se Hrvatska u hipu našla u svojevrsnom disko „ludilu“. Ta pomodnost zapljusnula je i Međimurje, pa je bilo samo pitanje dana kad će se pojaviti prvi međimurski diskać, a s njim i neka domaća varijanta Tratinčice, iliti legendarnog zagrebačkog disc jockeya – rodom iz našeg Goričana – Ivana Balenta. I doista, 1972. godine, nakon što su se uz ploče i gramofone već mjesecima okupljali kojekuda po Čakovcu, izazivajući bijes i podozrenje okolnih stanara, čakovečka mladež je, zalaganjem omladinskih rukovodioca Franje Hertelendija, Dragutina Palašeka, Milivoja Kossija, Stjepana Okuna i drugih, konačno dobila stalni prostor u dotad praznom i zapuštenom prizemlju sjevernog bastiona fortifikacije Staroga grada.Klub mladih držao se ozbiljnim projektom, što pokazuje i činjenica da su prigodom otvorenja čakovečki gimnazijalci izveli recital „Mladost Titu“, no čim su otrpjeli za to vrijeme uobičajen ideološko-politički ritual, mladi su odmahnuli rukom i krenuli po svome. Bili su to cure i dečki čiji se glazbeni ukus podudarao sa svjetskim trendovima i poprilično je odskakao od ostatka društva, pa su rhythm&blues, rock i nešto kasnije disko-glazba u hipu nadvladali zatvorenost, sumnjičavost i nepovjerenje tradicionalno konzervativne sredine te za nekoliko sljedećih desetljeća čvrsto odredili pravac razvoja zabavnoga života Međimurja.Tako je u zapuštenoj i poluruševnoj fortifikaciji Staroga grada započela era međimurskih diskaća, kao logičan nastavak već udomaćene rock-kulture u Hrvatskoj. Ubrzo je, međutim, ta kultura u ovom dijelu Lijepe Naše dramatično nadmašila hrvatski prosjek. Kako bi ovodobni klinci lakše locirali Rupu u Starom gradu, kažimo da se na tom mjestu danas nalazi muzejski postav „Stoljeća utvrde“ s hologramom Nikole Šubića Zrinskog.No, vratimo se na trenutak vremenu prije otvorenja. Prizemlje sjevernoga bastiona, koji su mladi dobili na korištenje, zahtijevalo je ozbiljno preuređenje kako bi se prilagodilo novoj namjeni. Unutra se nalazilo smeće i starudija. Pod je bio zemljan, vlaga nepodnošljiva, akustika nikakva, grijanje bože oslobodi, klimatizacija bože sačuvaj, a sanitarni čvor žalibože spominjati... uglavnom totalni rusvaj, a računalo se na hrpu ljudi, možda i nekoliko stotina, koji će se tu stiskati subotom navečer. Financijski izvori preuređenja bili su općinski fondovi, Ekonomska škola, Gimnazija i Građevinski školski centar. Najzahtjevnije stručne radove obavio je GK Međimurje, no veliki doprinos dali su i sami mladi dobrovoljnim radom. I premda je za ondašnje pojmove u konačnici to ispao posve solidan i moderan klupski prostor, najveći problem bili su ljudi koji će ga voditi, oni koji se razumiju u pojačala, zvučnike, rasvjetu, akustiku, koji dobro poznaju svjetske glazbene trendove, najpoznatije i najizvođenije bendove i suvremenu glazbu općenito.Takvih je u to vrijeme bilo malo, u samom Čakovcu tek nekolicina, a među ponajboljima su bili Miljenko Milović Miloje i Dragutin Molnar Čarli. Diskać Kluba mladih preuzeo je Miloje, dok je Čarli stao za pult diskaća varaždinske gimnazije i tamo ostao sljedećih petnaest godina. No, Čarli će postati legenda po nečem drugom, po dugovječnosti i popularnosti glazbene emisije Radio Čakovca „Formula 13“, domaće varijante tada iznimno slušanog Radio Luxemburga i svojevrsnog okulara u svijet zapadne glazbene produkcije.Tako se dogodilo da je u prastarom zdanju Staroga grada Miloje sa svojim pločama „zagrmio” snagom od 2x15 wata. Nešto kasnije, povećavši snagu na gromoglasnih 2x200 wata, probudio je i samog Pozoja, kao svojevrsnog simbola onoga što je omladinska avangarda tog vremena pokrenula – disko revoluciju, neobuzdanu želju za glazbenim povezivanjem s ostatkom svijeta, praćenjem svjetske rock-scene i najpopularnijih bendova na čije su ploče hrvatski rockeri nerijetko čekali s više mjeseci zakašnjenja, a katkada i s kojom godinom. Međutim upravo se u tom ubitačnom iščekivanju krio diskofilski gušt, onakav kakvog više nema jer je s pojavom pametnih telefona svjetska glazbena produkcija postala lako dostupna, svakom nadohvat ruke.Službeno otvorenje Kluba zbilo se u subotu, 27. svibnja 1972. godine, prethodno već spomenutim recitalom „Mladost Titu“, ali i nastupom domaćeg rock benda Novi Fosili. To je bio početak, a ono što je slijedilo bilo je još kudikamo zanimljivije i uzbudljivije. Svu potrebnu tehniku, od ploča, gramofona, pojačala i ozvučenja do improviziranog light showa, u cijelosti je osigurao, osmislio, izradio, montirao i održavao popularni Miloje, koji se i privatno bavio elektronikom i ozvučenjima. Disko-čage održavale su se subotom, dok je ostatak tjedna bio ispunjen svirkom domaćih sastava i kantautora (Demoni, Drago Mlinarec, Zdenka Kovačiček....), plesnom školom Matije Grabrovića i druženjima s poznatim glumcima i umjetnicima. Miloje je, među ostalim, osmislio i „špicu“ plesnjaka – „Jig-a-Jig“, britanskog jazz-rock benda East of Eden s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Tako su plesnjaci u Rupi počinjali u poprilično ekstatičnom škotskom country rock ritmu s električnom violinom, basgitarom i bubnjevima, što se pokazalo posve prikladnim za inicijalno zagrijavanje čakovečke „socijalističke omladine“. Dalje je išlo lakše: red Beatlesa, pa malo Rolling Stonesa, Creama, Bee Geesa, Deep Purplea, The Doorsa.... i tako sve redom, od 17 do razlaza u 22 sata.„Kaaaj?”, začudili bi se današnji klinci, „u deset su se već razišli? Hahaha... ” Da, razišli su se već u deset, ali ne uz cajkopojke, kao dobar dio današnje mladeži, nego uz svjetsku glazbenu produkciju, što je za jedan provincijski gradić bio svojevrsni fenomen. A tek pojava glazbenog menadžera Tonija Sabola?! Čakovec je s njim i njegovim glazbeno-menadžerskim alpinizmom, osamdesetih godina dostigao vrhunac i postao grad rocka u međunarodnim okvirima. Tada se govorilo: Varaždin je grad baroka, a Čakovec grad rocka. Samo jedan primjer: najmanji grad u svijetu, u kojem je Saga, kanadski megapopularni hard-rock sastav osamdesetih održao koncert bio je upravo Čakovec. Teško da bi se nešto slično moglo ikada ponoviti. Veličine tog događaja bio je svjestan i tadašnji suradnik lokalnoga lista Nenad Kipke koji je, najavljujući koncert zabilježio: „Predstoji nam jedan krupan rock zalogaj“. Baš tako, bio je to naizgled prekrupan „zalogaj“ za jedan Čakovec, ali ga je čakovečka publika progutala otprve, s guštom.Na primjedbu Republičkoga zavoda za zaštitu spomenika kulture da se zbog snažnih vibracija plesnjaci više ne mogu održavati na postojećoj lokaciji, disko u Starom gradu zatvoren je odlukom Nadzorne komisije 11. veljače 1979. godine i potom preseljen u športsku dvoranu tadašnjeg Doma partizana. Nakon izgradnje Centra za kulturu Čakovec, 1981. godine, djelovao je duže vrijeme u njegovom podrumskom prostoru. Krajem osamdesetih, a posebice početkom devedesetih, diskaći niču kao gljive poslije kiše, no unatoč najsuvremenijoj tehnici, to je bila tek sjena njihova prvotnoga sjaja – labuđi pjev disko klubova, ali i nekad čuvenog rockerskog Čakovca. Potiho je dolazilo vrijeme cajki. Kakav je to pad bio!Kao što ni glazba više nije ono što je nekad bila, tako je u nepovrat otišlo i zasljepljujuće blještavilo i svjetlucavost nekadašnjih diskaća. Nepokolebljiv i neiscrpan entuzijazam mladih s vremenom se ispuhao i smežurao poput probušenog balona, pa danas lutaju tražeći nešto što im duhom onemoćali svijet više ne može dati.I tako, o svemu rečenom dala bi se napisati dobra knjiga, postaviti zanimljiva izložba ili čak snimiti dokumentarni film. Vrijedilo bi truda.Na kraju, vratimo se na početak: vrijeme doista nesmiljeno prolazi mijenjajući svijet do neprepoznatljivosti. Dok kažeš keks pojedu te godine. I onda, poput onog kustosa s početka teksta, značajno staneš pred djecu: Djeco, što je bilo mlado, lijepo i moderno prije pedesetak godina, a danas je zastarjelo i zaboravljeno? A djeca će uglas: „Vi, striček, vi!“Ali, stari čakovečki rockeri su poput Rolling Stonesa – kotrljaju se po vremenskoj skali kao kamenje. Tu i tamo poneki se razbije, no duša rockerska ostat će zlatnim slovima upisana negdje u vječnosti. A cajke? Proći će. Poslije kiše uvijek dolazi sunce.
