Zamislite generaciju koja je radila u jednoj, dvije ili tri tvrtke, odrađivala smjene, odricala se svega i jedva čekala zasluženu mirovinu. Maštali su o tome kako će napokon odmoriti, provoditi vrijeme s unucima, otići na more ili barem bez grča u želucu kupiti namirnice za nedjeljni ručak. Umjesto zasluženog mira, ljetovanja i zimovanja dočekala ih je stvarnost u kojoj je mirovina postala sinonim za preživljavanje.
A tko danas uživa u plodovima njihova rada? Oni su se odricali „sad ovoga, sad onoga“, dok su njihove tvornice u mutnim vremenima preuzimali takozvani „iskusni menadžeri“ i podobni bogataši. Preko noći stvarni stvaratelji vrijednosti postali su nevidljivi, zaboravljeni i otpisani kao višak iz prošlosti. Sustav ih se sjeti samo uoči izbora ili kada im treba udijeliti milostinju koja ne može pokriti ni polovicu mjesečnih režija.
U cijeloj toj priči posebno bode u oči sudbina onih koji su nakon rata, bez ijedne ogrebotine i bez traženja povlastica, pošteno skinuli odoru i vratili se na svoja radna mjesta. Ti ljudi nisu tražili ništa osim prava na rad i dostojanstvenu starost. Međutim, danas su prisiljeni gledati kako se kapital stvoren njihovim rukama prelijeva u privatne džepove, dok im država nudi tek mrvice.
Velike tvrtke, poput koprivničke Podravke i drugih poduzeća koja su izrasla na radu generacija lokalnih radnika, imaju moralnu i društvenu obvezu prema svojim umirovljenim bivšim zaposlenicima. Sramotno je da se tvrtke hvale rekordnim zaradama i velikim nagradama za uprave, dok ljudi koji su stvarali njihove brendove jedva spajaju kraj s krajem. Svaka velika tvrtka trebala bi svake godine izdvojiti značajan dio svojih prihoda za izravnu pomoć bivšim radnicima. To nije milostinja, nego povrat duga.
Najava isplate od šest eura po godini staža predstavlja vrhunac drskosti. Što bi čovjek koji je radio 35 ili 40 godina trebao učiniti s tim „bogatstvom“? Kupiti dostojanstvo? Platiti lijekove koje zdravstveni sustav ne pokriva?
Takav odnos prema umirovljenicima nije samo gospodarski problem, nego i znak dubokoga moralnog posrnuća društva. Država i tvrtke koje zaboravljaju one koji su ih izgradili nemaju pravo govoriti o uspjehu. Vrijeme je da se prestane s prividnim mjerama i socijalnom milostinjom. Hrvatski umirovljenici nisu tražili milost. Svoje su mirovine zaradili, a zauzvrat su dobili jad, neizvjesnost i zaborav.
Mladen Pavković
Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata '91. (UHBDR91.)
