Ante Gavranović
Nijedna država nije „jaka” ili „slaba” samo po jednom kriteriju — stvarna slika nastaje tek kada se promatraju proizvodnja, standard stanovništva, tehnološka snaga, financijska stabilnost i geopolitički utjecaj zajedno.
Najvažniji kriteriji su veličina gospodarstva – BDP i izvoz roba i usluga. Najčešće se promatra ukupni BDP države, BDP po stanovniku kao i odnos izvoza i uvoza. Rast BDP-a pokazuje koliko gospodarstvo ukupno proizvodi roba i usluga. BDP po stanovniku važan je jer bolje pokazuje životni standard.
Drugi važan kriterij je produktivnost rada. Važno je koliko vrijednosti stvara jedan radnik ili jedan sat rada. Država može imati mnogo zaposlenih, ali nisku produktivnost. To je ključna razlika između ekonomija temeljenih na znanju i tehnologiji, i ekonomija temeljenih na jeftinoj radnoj snazi. Produktivnost je danas možda i najvažniji pokazatelj dugoročne snage.
Jasno je da oba spomenuta kriterija ovise o strukturi gospodarstva. Nije isto proizvodi li država mikroprocesore ili uglavnom izvozi sirovine i turizam. Više se vrednuju države koje imaju jaku industriju, visoku tehnologiju, snažan oslonac u istraživanju i razvoju. Posebno je važno imati vlastite globalne kompanije.
Važnu ulogu ima izvozna snaga.Gleda se koliko država izvozi, što izvozi, koliko je konkurentna. Posebno se cijeni izvoz proizvoda visoke dodane vrijednosti, tehnologije, industrijske opreme, farmaceutike i softvera. Države koje više uvoze nego izvoze često postaju ovisne o vanjskom kapitalu. To je važno pitanje i za Hrvatsku, gdje je trgovinski deficit dugotrajan problem i rak-rana hrvatskoga gospodarstva.
Među relevantne kriterije gospodarske snage države svakako još pripadaju financijska stabilnost, životni standard stanovništva, tehnološka i inovacijska snaga, energetska i resursna sigurnost te demografija. Država koja stari i gubi stanovništvo teže održava gospodarski rast.To je jedan od najvećih izazova za veći dio Europe, uključujući i Hrvatsku.
Gospodarska snaga danas je povezana i s geopolitičkim položajem, političkim savezima, vojnom sigurnošću, kontrolom trgovačkih pravaca, međunarodnim utjecajem.
Ako sve spomenute komponente svedemo na suštinu proizlazi da stvarni gospodarski položaj države danas određuje odgovor na nekoliko ključnih pitanja: Može li sama stvarati visoku vrijednost? Ima li znanje, tehnologiju i industriju? Koliko je ovisna o drugima? Može li zadržati stanovništvo? Ima li vlastitu razvojnu strategiju? Koliko je otporna na globalne krize?
U suvremenom svijetu najviše se vrednuje kombinacija produktivnosti, tehnologije, izvozne konkurentnosti, energetske sigurnosti i sposobnosti prilagodbe globalnim promjenama.
Gdje je Hrvatska?
Hrvatska po izvozu po glavi stanovnika zaostaje za većinom razvijenijih članica EU, ali nije na samom dnu — nalazi se otprilike u donjoj polovici EU ljestvice. Hrvatska: ostvaruje otprilike 8–12 tisuća € izvoza po stanovniku dok razvijene izvozne ekonomije često ostvaruju 20–50 tisuća €+ po stanovniku. Odmah se nameće pitanje zašto Hrvatska ima veliki jaz između izvoza i uvoza? To nije slučajnost — to je strukturalni problem ekonomije.
Evo ključnih razloga: Slaba industrijska baza. Hrvatska nema snažan industrijski sektor, manje proizvodimo robu visoke dodane vrijednosti, izvozimo relativno malo kompleksnih proizvoda, prisutna je snažna oslonjenost na turizam koji je za Hrvatsku izuzetno važan izvor prihoda, ali se vodi kao izvoz usluga, a ne robe. Ujedno ne generira isti lanac industrijske proizvodnje. Dodamo li tome visoku uvoznu ovisnost (Hrvatska uvozi puno toga što troši: hranu, industrijske proizvode, energente) znači da čak i kad ekonomija raste → uvoz raste brže od izvoza.
Tome svakako pridonosi mala i fragmentirana proizvodnja s puno malih firmi imalo globalno konkurentnih kompanija (za razliku od npr. Slovenija koja ima jače izvozne brendove i industriju). Prvenstveno se to odnosi ma nedostatak kompleksnih izvoznih proizvoda. Hrvatska pretežito izvozi sirovine, poluproizvode, osnovne industrijske proizvode. Ukratko, suština problema leži u činjenici da Hrvatska više troši nego proizvodi za izvoz, nema dovoljno industrije visoke vrijednosti i ima ekonomiju baziranu na uslugama (turizam). Zato je rezultat kronični deficit robne razmjene (uvoz > izvoz).
Zanimljivo je sagledati ZAŠTO je razlika, na primjer između Hrvatske, Slovenije i Češke tolika. Ključne razlike su:
Češku mnogi doživljavaju kao “tvornicu Europe”. To zahvaljuje snažnoj autoindustriji (Škoda, dijelovi za VW itd.), duboko integrirana u njemačke dobavne lance, masovnoj industrijskoj proizvodnji što rezultira snažnim volumenom izvoza
Slovenija je “mala ali sofisticirana” država, koja svoju izvoznu poziciju zasniva na farmaciji (Krka, Lek), proizvodnji auto-komponenti, specijaliziranoj industrija visoke dodane vrijednosti. Stručnjaci smatraju da je jedna od najkompleksnijih ekonomija svijeta.
Hrvatsku označava “turističko-uslužni model”. To se odražava kroz slabije učešće industrije, nedostatak globalnih kompanija, više oslonjena na turizam nego izvoz robe. Rezultat: nizak robni izvoz. Pritom Hrvatska – to treba naglasiti - ima snažan suficit u uslugama.
Produktivnost i kompleksnost
Hrvatska ima strukturalni deficit robne razmjene jer je njezin gospodarski model dominantno uslužan, dok usporedive zemlje srednje Europe ostvaruju izvoz kroz industrijsku proizvodnju visoke dodane vrijednosti. Zaključno, Hrvatski vanjskotrgovinski deficit nije posljedica kratkoročnih neravnoteža, već dugoročne strukture gospodarstva koje se oslanja na usluge umjesto na industrijski izvoz. Sustizanje usporedivih srednjoeuropskih ekonomija moguće je jedino kroz prijelaz prema proizvodnji veće dodane vrijednosti, jačanje izvozne orijentacije poduzeća i integraciju u europske industrijske lance. Zašto Hrvatska ima veći vanjskotrgovinski deficit? Ključna razlika: Češka ii Slovenija proizvode za izvoz; Hrvatska uvozi za potrošnju.
Postavlja se pitanje što bi Hrvatska trebala promijeniti da sustigne Sloveniju i Češku? Ovdje je ključ — ne radi se o jednoj mjeri, nego o promjeni modela. Produktivnost je pri tome najneugodnija, ali svakako ključna istina). Bez povećane produktivnosti (koja pretpostavlja bolju organizacija rada, tehnološka ulaganja i obrazovanje prilagođeno industriji), Hrvatska ne može kopirati Češku (prekasno za masovnu industriju) ali može kopirati Sloveniju. Realan put za postizanje toga cilja: fokus na kvalitetu, industrijska proizvodnja visoke dodane vrijednosti. To, uostalom, posebno naglašava najnovija Deklaracija izvoznika. Strategija industrijskog razvoja morala bi te elemente staviti u fokus ekonomskih i društvenih ciljeva i interesa. O takvoj orijentaciji uvelike ovisi ukupan gospodarski i socijalno položaj Hrvatske u međunarodnim okvirima.
Valja još nešto naglasiti. U suvremenom gospodarstvu pažnja postaje resurs gotovo jednak kapitalu, energiji ili sirovinama. Nekada su poduzeća djelovala u ekonomiji oskudice proizvoda; danas djeluju u ekonomiji oskudice pažnje. Informacija ima previše, sadržaja ima previše, ponude ima previše – ono čega nedostaje jest ljudska sposobnost da nešto primijeti, zadrži i zapamti.
Pojam attention economy (ekonomija pažnje) polazi od ideje da je ljudska pažnja ograničena, dok je količina informacija praktički neograničena. U takvom okruženju ne pobjeđuje nužno onaj tko ima najbolji proizvod, nego često onaj tko uspije privući i zadržati pozornost. To u suvremenoj poslovnoj komunikaciji podrazumijeva nekoliko velikih promjena. Suštinsko je pitanje jesmo li spremni da ih zaista provedemo.
U kolopletu svih tih promjena ne bi se smjelo zaboraviti da su se u 20. stoljeću države natjecale za teritorij, industriju i resurse; u 21. stoljeću sve se više natječu i za pažnju. Tko upravlja pozornošću, djelomično upravlja i percepcijom stvarnosti. To je nova geostrategija digitalnog doba.
