Medijski napisi o tome da je hrvatski general Ljubo Ćesić Rojs već više od 23 godine na američkom „popisu nepoželjnih“, u društvu s najozloglašenijim svjetskim teroristima i prijestupnicima, ponovno otvaraju bolno pitanje. Kako se Hrvatska odnosi prema ljudima koji su stvarali njezinu slobodu? Službeno objašnjenje prema kojemu je general Rojs prijetnja jer se navodno miješao u provedbu Daytonskog sporazuma graniči s besmislom. Postavlja se logično pitanje. Kakvu to stvarnu ugrozu jedan hrvatski ratni general danas predstavlja za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država?
Udarac za generala Rojsa nije samo politički i javan, nego i duboko ljudski. Posljednjih godina zadesile su ga dvije strašne obiteljske tragedije koje su ostavile neizbrisiv trag na njegovu životu, a uz sve to suočen je i s teškom bolešću. Unatoč narušenom zdravlju i obiteljskoj patnji, institucionalni pritisak ne popušta. Odgovor na pitanje zašto je to tako vjerojatno se ne krije u Washingtonu, već u Zagrebu. Sve ukazuje na to da dugogodišnji progon i osamljivanje generala Rojsa zapravo više odgovaraju pojedinim domaćim političkim krugovima nego samim Amerikancima.
Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova u ovom se slučaju drži po strani, tvrdeći da se „ne želi miješati“. Istovremeno, svjedočili smo njihovim ekspresnim i vrlo zaposlenim djelovanjima u nekim drugim prigodama, od oslobađanja sumnjivih posvojitelja djece u Africi do izvlačenja Dinamovih navijača iz grčkih zatvora. Kada su u pitanju osobne koristi ili pritisak javnosti, država pronalazi načine. Kada je u pitanju dostojanstvo bolesnog ratnog generala, nastupa muk državnih predstavnika.
Ovaj obrazac ponašanja neodoljivo podsjeća na sudbinu Veljka Marića iz Grubišnog Polja, slučaj koji su mnogi u javnosti već namjerno zaboravili. Marić je u Beogradu bez ijednog valjanog utemeljenja osuđen na dugogodišnju robiju od 12 godina zatvora zbog navodnog ubojstva srpskog civila. Istina o tom slučaju, potkrijepljena svim papirima, rješenjima i sudskim spisima, jasno je objavljena u mojim dvjema knjigama, ali domaća vlast nije mrdnula prstom sve do snažnog pritiska javnosti i pojedinaca. Jedino što je država na koncu učinila pod našim poticajem bilo je premještanje Marića iz beogradskog zatvora u zatvor u Glini. Najporaznija je činjenica da su papiri za njegovu navodnu krivnju stizali iz Bjelovara, što jasno svjedoči o tome kako pojedini domaći krugovi sami podmeću nogu vlastitim braniteljima.
Isto to opasno mirovanje i nedostatak državničke hrabrosti vidljivi su i na primjeru četvorice hrvatskih ratnih pilota kojima se u Beogradu sudi u odsutnosti. Sami piloti otvoreno upozoravaju na to da ih iz službenog Zagreba nitko nije ni pitao za mišljenje niti im pružio pravnu i tehničku pomoć. Umjesto konkretnog pravnog napada, hrvatske vlasti nude tek prešutnu utjehu i izreke kako „Hrvatska tu presudu neće priznati“. Međutim, političko nepriznavanje ne rješava stvarne, životne ishode. Ako beogradski sud donese osuđujuću presudu, a sve upućuje na to da hoće, ta četvorica pilota postat će doživotni zarobljenici unutar granica vlastite domovine, bez mogućnosti prelaska bilo koje međunarodne granice. Srbija svoje stvarne ratne zločince slavi kao nacionalne junake i postavlja ih na uzvišena mjesta; a nasuprot tome, hrvatski branitelji i piloti prepušteni su sami sebi, pod prijetnjom da ih namjerno prekrajanje povijesti kroz sumnjive sudske postupke u školskim knjigama trajno obilježi kao zločince.
Kako takve situacije rješavaju ozbiljne države? Primjeri Izraela i Sjedinjenih Američkih Država pokazuju ponor koji dijeli hrvatska državna predstavništva od onih koja beskompromisno štite svoje vojnike. Kada je izraelski general Doron Almog bio pod prijetnjom uhićenja u Londonu, Izrael je smjesta pokrenuo sve obavještajne i političke poluge, izvukao generala i prisilio britanske vlasti na izmjenu zakona. Za svako iduće putovanje svojih zapovjednika Izrael unaprijed zahtijeva službene potvrde o potpunom imunitetu. Sjedinjene Američke Države otišle su još dalje pa zakonom ovlašćuju predsjednika da upotrijebi i vojnu silu ako bilo koji sud u Haagu pokuša suditi američkom vojniku. Da je njihov general stavljen na bilo kakav crni popis savezničke zemlje, to bi se smatralo otvorenim neprijateljskim činom i riješilo bi se u roku od nekoliko dana izravnim pritiskom s najviše državne razine.
Krajnje je vrijeme da hrvatska vanjska politika prestane okretati glavu, prepuštati svoje zapovjednike tihoj izolaciji i počne raditi ono za što je plaćena, a to je da beskompromisno štiti interese i dostojanstvo vlastitih građana, a posebice onih koji su obranili zemlju.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata '91. (UHBDR91.)
