Ante Gavranović
Hrvatska još nije članica OECD-a. Ona je kandidatkinja u pristupnom procesu. OECD je 2022. otvorio pristupne pregovore s Hrvatskom i usvojio pristupnu mapu. Proces uključuje dubinske preglede hrvatskih politika kroz velik broj odbora i područja.
Najnovija OECD-ova procjena iz 2026. daje Hrvatskoj relativno povoljnu, ali ne i bezuvjetno optimističnu sliku. Važnije od samog pitanja datuma ulaska svakako je što Hrvatskoj donosi buduće članstvo u ovoj elitnoj međunarodnoj organizaciji. Jesmo li do kraja raščistili što nam je donijelo članstvo u Europskoj uniji?
Što je Hrvatskoj donijelo članstvo u EU?
Članstvo Hrvatske u Europskoj uniji (od 2013.) donijelo je sljedeće ključne koristi: pristup jedinstvenom tržištu EU-a – slobodan protok robe, usluga, kapitala i ljudi, što je povećalo mogućnosti izvoza i ulaganja; značajna sredstva iz fondova EU-a – financiranje prometne infrastrukture, vodno-komunalnih projekata, digitalizacije, poljoprivrede, poduzetništva i razvoja lokalnih zajednica; rast gospodarstva i životnog standarda – ubrzana konvergencija prema prosjeku EU-a uz gospodarski rast iznad prosjeka Unije posljednjih godina.
Dodamo li tome ulazak u Schengen (2023.) – ukidanje graničnih kontrola prema većini država EU-a, lakše putovanje i učinkovitiji promet ljudi i robe, zatim uvođenje eura (2023.) – uklanjanje valutnog rizika, niže troškove poslovanja i veću financijsku stabilnost, veću privlačnost za investitore – članstvo povećava pravnu sigurnost i povjerenje stranih ulagatelja, brojne mogućnosti za građane – lakše studiranje, zapošljavanje i poslovanje u drugim državama članicama kroz programe poput Erasmus+ te priznavanje kvalifikacija, a posebno jači međunarodni položaj – Hrvatska sudjeluje u donošenju odluka EU-a i ima veću političku težinu nego kao samostalna mala država – slika našeg članstva povoljno se zaokružuje.
Istodobno, članstvo nosi i izazove: veću konkurenciju domaćem gospodarstvu, iseljavanje dijela radne snage, obvezu usklađivanja s europskim propisima te ograničeniji prostor za samostalne gospodarske politike u pojedinim područjimaU cjelini, većina ekonomskih analiza zaključuje da su ukupne koristi članstva za Hrvatsku veće od troškova, iako konačni učinci uvelike ovise o tome koliko učinkovito država koristi mogućnosti koje članstvo pruža.Prema dostupnim službenim podacima, Hrvatska je od ulaska u Europsku uniju ostvarila pozitivan neto financijski saldo – kumulativni neto plus za Hrvatsku procjenjuje se na više od 18 milijardi eura, a nakon isplata iz NPOO-a tijekom 2026. približava se 20 milijardi eura.
Presudno – jesmo li dovoljno učinkoviti?
Ozbiljni ekonomski analitičari često naglašavaju kako članstvo u EU-u još uvijek koristimo više kao izvor sredstava nego kao prostor utjecaja. EU je golema institucionalna platforma. No, realna je opasnost da se hrvatska europska strategija svede na pitanje koliko smo povukli sredstava iz fondova EU-a umjesto na pitanje koje europske politike možemo oblikovati u skladu s vlastitim interesima. Hrvatska je, nažalost, još uvijek češće primatelj europskih politika nego njihov suoblikovatelj.
Najviše zaostajemo u pretvaranju prirodnih prednosti u tehnološku vrijednost. Imamo more – ali malo pomorske tehnologije. Imamo turizam – ali premalo globalnih turističkih tehnoloških kompanija. Imamo poljoprivredni prostor – ali nedovoljno snažan prehrambeni brend. Imamo energetsku poziciju – ali još nismo energetsko čvorište u punom smislu. Imamo obrazovane ljude – ali velik dio najvrjednijeg ljudskog kapitala stvaramo za druge ekonomije.
Sljedeći korak mora biti da hrvatske kompanije, proizvodi, tehnologije, znanje i kulturni sadržaji izlaze u svijet. Turizam bi trebao biti ulazna vrata hrvatskom gospodarstvu, a ne njegovo krajnje odredište.Zaključno, Hrvatska danas koristi možda 60 do 70 posto svojih objektivnih prednosti, ali znatno manje svojega potencijalnog strateškog utjecaja. Problem je u tome što svoje adute još uvijek ne pretvaramo dovoljno u nacionalnu strategiju. Zato je ključno pitanje za Hrvatsku u EU-u i širem svijetu: hoćemo li ostati zemlja koja drugima nudi svoj prostor, obalu, tržište i radnu snagu ili ćemo postati zemlja koja svoj geografski, ljudski i prirodni kapital pretvara u vlastitu razvojnu i pregovaračku moć?
Koje je mjesto Hrvatske u „svijetu OECD-a“?
Gdje su ključne zamjerke OECD-a pri ulasku Hrvatske u tu organizaciju? OECD-ove zamjerke Hrvatskoj nisu jedna velika prepreka, nego skup strukturnih slabosti koje se ponavljaju kroz različite evaluacije. Važno je pritom naglasiti da je Hrvatska kandidatkinja za članstvo od 2022., a pristupni proces još traje. OECD provjerava zakonodavstvo, politike i praksu u nizu područja, ne samo gospodarstva. Najozbiljniji problem nije toliko nedostatak zakona koliko pitanje njihove stvarne provedbe. OECD upozorava na političko pogodovanje, sukob interesa, netransparentnost javne nabave i slabosti u borbi protiv korupcije. U novijim procjenama posebno se prati funkcionira li sustav u praksi, a ne samo jesu li propisi formalno usklađeni.
OECD je vrlo kritičan prema upravljanju državnim poduzećima: političkim imenovanjima, nedovoljno transparentnim kriterijima izbora uprava i nadzornih odbora, slaboj učinkovitosti i političkom uplitanju. Državne kompanije i dalje imaju velik utjecaj u strateškim sektorima i dijelovima konkurentnog gospodarstva.OECD Hrvatskoj zamjera složen sustav nadležnosti, preklapanje institucija i nejasne linije odgovornosti. Posljedica je administracija koja je za građane i poduzetnike često spora, komplicirana i teško predvidiva. U novijoj evaluaciji dodatno se naglašava nedostatak kvalitetnih ljudskih kapaciteta u ministarstvima za provedbu reformi.
OECD Hrvatsku vidi kao gospodarstvo koje je ostvarilo napredak, ali još uvijek ima problem s povećanjem produktivnosti, inovacijama, tehnološkim razvojem i kvalitetom ljudskog kapitala. Drugim riječima, rast ne može dugoročno počivati samo na potrošnji, turizmu, nekretninama i europskim fondovima.Hrvatska mora bolje koristiti postojeću radnu snagu, povećati zaposlenost, privući i zadržati kvalificirane radnike te podizati produktivnost. OECD u tom kontekstu upozorava da je demografski pritisak jedan od glavnih dugoročnih rizika za javne financije i gospodarski rast. OECD traži učinkovitije proračunsko planiranje, kvalitetnije pokazatelje uspješnosti i ozbiljnije praćenje rezultata javne potrošnje. Problem nije samo koliko država troši, nego što za taj novac dobiva.
Najkraće rečeno, OECD Hrvatskoj ne zamjera prvenstveno to što nema zakone i strategije. Zamjera joj što između formalno usvojenih pravila i stvarne prakse postoji prevelik jaz. To je zapravo ključna poruka za razumijevanje hrvatskog pristupanja OECD-u.I tu se otvara šire pitanje: hoće li članstvo u OECD-u biti još jedan međunarodni certifikat uspješnosti ili će doista prisiliti Hrvatsku da promijeni način upravljanja državom i gospodarstvom? Po mom mišljenju, najveći test neće biti sam ulazak u OECD, nego ono što će se morati promijeniti nakon ulaska: političko upravljanje državnim kompanijama, javna nabava, kvaliteta administracije, produktivnost i sposobnost da se kapital i europski novac pretvore u vlastitu razvojnu strategiju, a ne samo u potrošnju i nekretninski rast.
Može li Hrvatska odgovoriti zahtjevima OECD-a?
Da, Hrvatska može odgovoriti zahtjevima OECD-a, ali samo ako članstvo shvati kao reformu načina upravljanja državom, a ne kao još jedan međunarodni certifikat.Hrvatska je već pokazala da može provesti velike institucionalne promjene. Ulazak u EU, europodručje i Schengen zahtijevali su značajne prilagodbe. Međutim, OECD je drukčiji izazov. EU uglavnom provjerava usklađenost s pravilima, dok OECD više propituje kvalitetu funkcioniranja sustava.
Drugim riječima, nije dovoljno imati zakon protiv korupcije. Važno je djeluje li sustav tako da korupcija postaje teža. Nije dovoljno imati strategiju industrije. Važno je postoji li stvarna industrijska politika. Nije dovoljno digitalizirati administraciju. Važno je postaje li država zbog toga učinkovitija. OECD će dugoročno tražiti upravo mjerljive rezultate.Posebno je osjetljivo pitanje može li Hrvatska izaći iz modela „rentijerskog razvoja“. Što se događa kada se turizam više ne može širiti po dosadašnjem modelu, kada radne snage nema dovoljno, a produktivnost ostaje niska? Odgovor mora biti: industrija, tehnologija, inovacije, znanje i veća dodana vrijednost.OECD može pomoći Hrvatskoj da prijeđe iz položaja objekta tuđih ekonomskih strategija u poziciju zemlje koja ima vlastitu razvojnu strategiju. Ali samo ako preporuke OECD-a ne budu još jedan popis reformi koje se formalno prihvate, a stvarno ne provedu.
Teže je odgovoriti na pitanje može li Hrvatska prihvatiti da standardi OECD-a zadiru u način na koji se desetljećima upravlja državom, javnim novcem i gospodarstvom.Ako može, članstvo bi moglo biti snažan razvojni impuls. Ako ne može, Hrvatska će dobiti još jedan međunarodni certifikat, ali će stari model političkog upravljanja, niske produktivnosti i oslanjanja na rentu ostati gotovo netaknut.Hrvatska je dovoljno razvijena da uđe u OECD, ali još mora dokazati da je dovoljno institucionalno zrela da njegove standarde doista primjenjuje.Za Hrvatsku je zato ključno pitanje: hoće li OECD biti samo još jedna međunarodna oznaka prestiža ili će postati alat za promjenu hrvatskog modela razvoja?Jednom rečenicom: Hrvatska članstvom dobiva kredibilitet, znanje i vanjski reformski pritisak; hoće li dobiti i viši standard života, ovisit će isključivo o tome kako će te prednosti pretvoriti u vlastitu razvojnu politiku.
Hrvatska danas ima neobičan nesrazmjer između svoje veličine i strateške važnosti. Nabrojili smo njezine glavne adute. Ali Hrvatska ima i temeljnu slabost: ima vrlo dobar položaj, ali još nema dovoljno snažnu domaću gospodarsku strukturu koja bi taj položaj pretvorila u trajnu nacionalnu moć.Zato bi se hrvatska razvojna strategija mogla sažeti u jednu rečenicu: od zemlje kroz koju prolaze ljudi, roba i kapital Hrvatska mora postati zemlja u kojoj se ljudi, roba i kapital zadržavaju i stvaraju novu vrijednost.U tom smislu OECD nije samo još jedna međunarodna organizacija u koju Hrvatska želi ući. To je svojevrsni test može li Hrvatska iz faze konvergencije i korištenja geografskih prednosti prijeći u fazu sustavnog povećanja produktivnosti, institucionalne kvalitete i gospodarske kompleksnosti.
