Sanja Lovrenčić: „Moj bi život bio nepotpun bez gline, nemoguć bez riječi“

Književnica Sanja Lovrenčić, čiji književni put traje gotovo četiri desetljeća, ovih se dana predstavlja i u jednom drugačijem umjetničkom mediju. Povod za ovaj razgovor njezina je izložba u Kerameikonu, gdje književnica ulazi u svijet keramike i gline, otkrivajući još jednu dimenziju svojega stvaralaštva. Poezija je, kako sama ističe, bila ishodište njezina književnog puta, no potreba za stvaranjem postupno ju je odvela i prema vizualnom izrazu, materijalu i obliku.

U razgovoru govori o tome kako je nastao prijelaz iz svijeta riječi u svijet gline, što joj keramika omogućuje, koliko se književno i likovno stvaranje međusobno nadopunjuju te što joj danas znači sam čin stvaranja. Neobičan je i gotovo slučajan bio početak njezina keramičkog stvaralaštva. Dok je pisala roman „Ardura“, crtala je u pauzama pisanja, a mali crteži na papiru s kvadratićima postupno su se pretvorili u ideju za keramičke pločice. Iz želje da ih vidi kao trodimenzionalne predmete krenula je učiti rad s glinom. Od tada keramika nije zamijenila književnost, nego je postala njezin svojevrsni drugi umjetnički jezik.

Sanja Lovrenčić keramiku doživljava kao prostor eksperimenta, strpljenja i igre, ali i kao način promišljanja forme, materijala i priče. U njezinim radovima susreću se iskustvo književnice i povjesničarke umjetnosti, osjećaj za vizualno, boju, oblik i ritam, ali i potreba da predmetu pridruži imaginaciju. Posebno mjesto imaju naslovi njezinih radova koji, kako kaže, nisu samo njihova imena nego i poziv promatraču da sam aktivira vlastitu maštu.

Njezini su keramički radovi predstavljani na brojnim izložbama, a varaždinski Kerameikon zauzima posebno mjesto u tom umjetničkom putu. Sudjelovala je na nizu njegovih tematskih izložbi, među kojima su „Japan kao inspiracija“ i izložbe posvećene baroku, a dio radova koji su joj posebno dragi danas je predstavljen upravo u Kerameikonovoj galeriji. U povodu otvorenja izložbe razgovarali smo sa Sanjom Lovrenčić o tome kako su se susreli književnost i glina, što joj keramika pruža izvan svijeta riječi, koliko se njezino književno i likovno iskustvo međusobno prožimaju te zašto je za nju stvaranje mnogo više od konačnog umjetničkog rezultata.

- Vaš je književni put dug je gotovo četiri desetljeća, a poezija je, kako sami ističete, njegovo ishodište. Kada ste prvi put osjetili potrebu izaći iz svijeta riječi i ući u svijet gline i keramike?

Pisala sam dugačak roman – „Ardura“ (2012.) – i crtala u pauzama pisanja. Crteži su bili na papiru s kvadratićima, uvijek unutar dimenzija 6x6. U nekom trenutku sam shvatila da su ti moji crteži zapravo skice za pločice, da ih želim vidjeti pretvorene u trodimenzionalne predmete i da želim naučiti raditi s glinom.

- Zanimljivo je da je keramika kod vas, kako ste jednom zapisali, počela nastajati gotovo slučajno – tijekom pisanja romana. Što se tada događalo između književnog stvaranja i tih prvih nacrta za keramičke pločice?

Roman je završen i otišao u tisak, a ja sam potražila tečaj keramike. Nikad nisam vremenski razdvojila te aktivnosti. Keramika je postala dio mog života, koji je i dalje najvećim dijelom posvećen književnosti.

- Što vam keramika omogućuje, a što vam pisanje možda ne omogućuje? Je li rad s glinom svojevrsni predah od riječi ili je i on nastavak istog umjetničkog promišljanja?

Rad s glinom je s jedne strane sličan, jer gotovo uvijek postoji koncept prije nego što se prihvatim modeliranja (često te koncepte nazivam pričama, iako je priča u njima samo implicitna, poziv promatraču da je zamisli). S druge strane potpuno je različit jer je manualan, traži određenu tehničku vještinu i posebnu vrstu strpljenja. Jest svojevrstan predah od riječi, iako riječi nikad nisu daleko, no ponajprije užitak u oblikovanju materije, preobrazbi bezoblične hrpe gline u predmet koji ima neku svoju suvislost, bez obzira na to je li uporaban ili nije.  

- Kao književnica i povjesničarka umjetnosti u keramiku ulazite s drukčijim iskustvom od klasično obrazovanih keramičara. Koliko vam upravo taj spoj književnosti, povijesti umjetnosti i keramike određuje rukopis?

Mislim da mi daje svojevrsnu sigurnost i slobodu. Zahvaljujući obrazovanju u području vizualnog, vjerujem da mogu barem otprilike procijeniti uspješnost ili neuspješnost svojih eksperimenata u glini. Također mislim da mi širok spektar estetskih iskustava, stečenih zahvaljujući različitim stvarima koje radim, otvara razne izvore inspiracije, smjerove u kojima mogu poći istražujući što se sve može reći keramikom.

- Vaši su keramički radovi već bili predstavljani na brojnim izložbama, među njima i na izložbama Kerameikona u Varaždinu. Što vam znači upravo Kerameikon i varaždinska publika?

Vrlo su mi dragi Kerameikonovi tematski natječaji i sudjelovala sam na njima mnogo puta. Znalo se dogoditi da se natječaj poklopi s onim što upravo radim – tako je bilo s izložbom „Japan kao inspiracija“. Poziv s tom temom došao je u vrijeme kad sam se intenzivno bavila raku tehnikom i plavo-zelenim glazurama. Inspirativni su mi i Kerameikonovi pozivi na temu baroka i nekoliko puta sam sudjelovala na tim izložbama, uglavnom, ali ne isključivo, s pločicama. Općenito cijenim sustavni napor koji ta udruga ulaže u promoviranje keramike a i nadam se da će njihova lijepa galerija još dugo biti jedno od najživljih mjesta okupljanja keramičara u Hrvatskoj.

- Kako nastaje jedan vaš keramički rad – počinje li idejom, crtežom, riječju, nekom slikom ili dopuštate da vas sama glina odvede u nepredviđenom smjeru?

Često postoji neka mentalna slika i pitanje: mogu li ovo ovako napraviti? Jednom se radi o kontrastu glatkog i hrapavog, sjajnog i zagasitog, jednom o utiskivanju boje u bijelu podlogu, jednom o višeslojnim predmetima. Gotovo uvijek postoji neki element tehničke zahtjevnosti: perforirati tanku plohu, strogo kontrolirano koristiti glazuru za duboke slojeve itd. No ti izazovi i pitanja gotovo uvijek su povezani s nekom ekspresijom – možda su najbolji primjer moje „Priče o vodi“ za koje sam smislila svoju tehniku utiskivanja boje u tanke utore, i sad kad unatrag mislim o tome teško mi je razdvojiti narativnu od formalne ideje. Ponekad ipak počnem jednostavno od komada gline bez nekog jasnog plana. To me zna odvesti u zanimljivom smjeru, a zna rezultirati i potpunim neuspjehom. Općenito mislim da bolje ispadaju radovi koji su vođeni jasnom idejom, što zapravo i nije čudno.

- U vašem književnom radu često je prisutna imaginacija, eksperiment i pomicanje granica između stvarnog i zamišljenog. Prepoznajete li iste postupke i u svojim keramičkim radovima?

Mediji su drugačiji, ali mislim da te imaginacije ima i u mojoj keramici. Zapravo, rekla bih da je nešto što nazivam „kreativnim impulsom“ uvijek jednako – budući da ide iz iste osobe, dovodi do rezultata koji su na neki način slični, unatoč svim razlikama u materijalu i vrsti umijeća o kojima se radi. Bitan dio mojih radova su naslovi – u njima je i moja imaginacija i poziv promatraču da aktivira svoju.

- Koliko je za vas važan sam proces rada s glinom – oblikovanje, dodir, čekanje, pečenje – a koliko rezultat koji će vidjeti publika?

Radeći s glinom postajem strpljiva. Sjećam se često kako mi je na početku tečaja keramike moja sjajna učiteljica Mirjana Rajković rekla: ovo ne možeš na brzinu. Iako mi se čini da nekoliko sati s glinom prođe u hipu, proces rada na neki način usporava vrijeme – vjerojatno zato što zahtijeva punu koncentraciju. I kad vrijeme prođe, predmet je stavljen na sušenje, ostaje osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva. Volim ručno modelirati glinu; kad se ne bavim pločicama, idem za nekim organskim formama, no uvijek im želim dati ravnotežu i svojevrsnu glatkoću. Ne volim neuredne slučajne forme. Ako ne postignem to što nazivam ravnotežom, počinjem iznova. Čekanje je radosna stvar – na jednom smiješnom popisu keramičarskih novogodišnjih odluka piše i: neću svako jutro čim se probudim ići gledati radove od sinoć. Otvaranje peći nakon paljenja je posebno uzbudljivo, uvijek se pitam je li mi uspjelo onako kao što sam htjela i predvidjela. Paljenje je završni test početne namjere. U svemu tome postoji bitan element igre – to je demijurška igra, stvaranje nečega iz (gotovo) ničega. No trebao bi, mislim, postojati i element odgovornosti: budući da baveći se keramikom trošimo Zemljine resurse, trebali bismo imati dobar razlog ili barem uvjerljivo estetsko opravdanje za to.

- Keramiku ste opisali kao nešto što u vaš život unosi „potrebnu ravnotežu i mnogo vedrine“. Što vam danas taj rad znači, nakon više od desetljeća bavljenja keramikom?

Još uvijek je tako, vjerojatno zašto što se keramikom bavim relativno malo. Nikad je nisam pretvorila u komercijalnu aktivnost, svoje radove ne prodajem. Sad kad ih je već mnogo i prilično različitih, oni su za mene i intimne priče o nekim razdobljima života. No kad sjednem za stol na kojemu je glina, sve počinje iz početka, sve je opet novo.

- S obzirom na to da ste istodobno književnica, prevoditeljica, nakladnica i umjetnica, kako uspijevate održati ravnotežu između toliko različitih oblika stvaralaštva?

Uvijek mi se čini da su dani prekratki. No zapravo sam život uvodi nekakve ritmove. Važni su mi keramičarski natječaji jer me navode da se vratim keramici. Važni su mi i rokovi u mom osnovnom poslu jer me tjeraju da dovršavam stvari, što nije uvijek ugodno, ali je potrebno. Moje djelatnosti nisu uvijek u ravnoteži, ali mislim da općenito uzevši neka ravnoteža ipak postoji.

- Postoji li neki vaš keramički rad kojem ste posebno privrženi – možda zato što nosi osobnu priču ili je nastao u važnom trenutku vašega života?

Ima više radova koje posebno volim i držim ih na vidljivim mjestima u stanu. Uglavnom ih volim zato što mi se čini da su mi osobito dobro uspjeli i zato što su mi lijepi. Neki od njih sad su na izložbi u Kerameikonovoj galeriji i već mi nedostaju kod kuće. To su npr. Mikrokozmi zvuka, Sunce ulazi u razrušeni grad, neki iz serije More, more!, Četveroglasna fuga, Slike s puta, Priče o vodi.

- Koliko vas je iskustvo keramike promijenilo kao književnicu? Je li vam rad s materijalom promijenio odnos prema jeziku, rečenici, ritmu ili načinu na koji promatrate svijet?

Ne znam, možda bi netko izvana to lakše mogao ocijeniti. Likovnost je u mojem pisanju, naročito poeziji, stalno prisutna – kao motiv, kao osjećaj za boje, svjetlosti, oblike. Jedna od mojih zbirki nosi naslov „Iz ateljea“. Kad sam se počela baviti keramikom, samo sam ušla dublje u taj svijet koji odavno doživljavam (i) svojim.

- Iza vas su mnogobrojne knjige i umjetnički radovi. Što za vas danas znači stvarati? Koliko vam je važan završni rezultat, a koliko sam proces nastanka? Kada biste morali birati samo jedan medij – riječ ili glinu – što bi vam bilo teže ostaviti?

Ne volim razmišljati o alternativama ili-ili. Čini mi se da je svojevrstan ideal ukupnost i povezivanje. Moj bi život bio nepotpun bez gline, nemoguć bez riječi. A kako vrijeme prolazi, tako mi se sve dragocjenijom čini sposobnost stvaranja, bez obzira na medij, i samo se nadam da će još neko vrijeme potrajati.

- Što trenutačno nastaje u vašem književnom, a što u keramičkom svijetu? Možemo li uskoro očekivati novi susret vaših čitatelja i publike s nekim novim projektom?

Trenutačno se kreću u prilično različitim smjerovima – pišem kratke priče, s elementima parodije na naš suvremeni svijet i elementima znanstvene fantastike. Što se gline tiče, razmišljam o seriji bijelih svjetiljaka na kojima bih koristila različite gradacije sedefastog listera. No tek će se pokazati koliko su i kako te ideje ostvarive.