Kako je izgledao Mariupolj ili Marik kako ga još zovu, prije nego što je sravnjen sa zemljom?

Kako je izgledao Mariupolj ili Marik kako ga još zovu, prije nego što je sravnjen sa zemljom?

Nisam nikad dospjela obići taj dio Ukrajine, pa sam na portalu ukrainetrek.com pronašla fotografije pitoresknih kuća iz centra grada na dvije rijeke - Kalmius i Kalčik, snimljene prije četiri godine. Inače, Kalmius je ime kozačkog logora iz 16. stoljeća na lokaciji kojeg je kasnije osnovan Mariupol.

Oko ušća Kalmiusa u Azovsko more (najpliće na svijetu, prosječna dubina je 7 metara, a najveća 14) u kojem se uzgajaju jesetre za kavijar, čovjek je boravio još u doba paleolitika.

U Azovskoj regiji kasnije su se smjenjivali Kimerijci, Skiti i Sarmati, a protutnjali su ovim krajevima i Huni, Goti, Avari, Pečenezi i Polovci.

Bogatstvo civilizacija koje su ostavile traga u Ukrajini moglo se svojedobno razgledati i u Zagrebu - sada već davne 1989. godine u današnjim Klovićevim dvorima otvorena je spektakularna izložba „Sjaj ukrajinskih riznica: Brončano doba, Kimerijci, Skiti, Sarmati, Huni i Avari, Hazari, Pečenezi i Kumani, Zlatna horda, Černjahovska kultura, Slaveni, Kijevski Rusi, Spomenici zlatarstva i draguljarstva od XVI. do XX. stoljeća“, koju sam tada pogledala ne znajući mnogo o ovim narodima. Valjda nikad prije ni poslije nije bilo toliko zlata u gornjogradskim muzejskim vitrinama.

Neki su ukrajinski muzeji danas na okupiranim područjima, kao što je Donjecki regionalni muzej lokalne povijesti, dok je njegova ispostava, muzej skladatelja Sergeja Prokofjeva (1891.-1953.) u njegovu rodnom selu Sontsivka otvoren na stotu mu godišnjicu rođenja, na teritoriju pod kontrolom Ukrajine.

Za krimsko zlato, odnosno izloške iz četiri krimska muzeja (u Hersonu, Bahčisaraju, Simferopolju i Kerču) već se osam godina u Nizozemskoj vodi pravna bitka između Ukrajine i Rusije.

Naime, u trenutku ruske okupacije Krima 2014. godine više od 400 predmeta neprocjenjive vrijednosti (od čega su oko četvrtine zlatni skitski predmeti), iz ovih muzeja bilo je na posudbi. U sklopu izložbe „Krim: Zlato i tajne Crnog mora“ bili su izloženi u Bonnu u Njemačkoj, a potom u Amsterdamu. Nakon što je nizozemski sud odlučio da Ukrajina, a ne okupirani Krim, ima pravo na ove predmete, Rusija se žalila i nije isključeno da će proći još godine dok se ne donese konačna odluka.

U nekom idealnom svijetu predmeti trebali biti vraćeni tamo gdje su i pronađeni, ali u ovoj situaciji bila bi to izdaja Ukrajine.

Bilo je i prijedloga da izložba putuje svijetom dok suci ne donesu konačnu odluku, ali izgleda da predmeti zasad ostaju u Nizozemskoj.

U Mariupolju su postojala četiri muzeja, među kojima i muzej posvećen povijesti Grka s Azovskog mora i njihovu preseljenju iz Krimskog kanata u 18. stoljeću, te Mariupol Museum of Local Lore, Museum of Folk Life i Kuinji Art Museum.

Mariupolj je bio proglašen i ukrajinskom prijestolnicom kulture 2021. godine.

Poput Vukovara i Mariupolj je imao zanimljiv vodotoranj, koji je bio gradski landmark. Projektirao ga je gradski arhitekt i publicist Victor Nielsen spajajući pritom razne stilove. Do vrha 33 metra visokog tornja vodilo je 157 stepenica, a odande se moglo vidjeti gotovo cijelo azovsko primorje.....

Bila sam dvaput u Ukrajini i bila su to putovanja s kojih mi se nije ni vraćalo

Prvi put u obiteljskom posjetu u selu Zubkivu, zatim Červenogradu, Sokalju, „Firenci Ukrajine“ - Lavovu i Kijevu. Drugi put s planinarskom grupom na turi po zapadnom dijelu zemlje kada smo obišli Lavov, Ivano-Frankivsk, Užgorod, Jaremče, Kolomiju i njezin znameniti muzej pisanica, davni Halič-Galič, jedan od najstarijih srednjovjekovnih gradova u Ukrajini po kojem je nazvana Galicija i nekadašnje sjedište istočnoslavenskog plemena Bijelih Hrvata.

Popeli smo se i na najviši vrh Ukrajine Hora Hoverla (2061 m) u ukrajinskom dijelu Karpata.

Na molbu organizatora ture za grupu sam bila sastavila mali vodič po Ukrajini, jer nije bilo nešto takvo za kupiti. Evo dijela koji se odnosi na:

KRONOLOGIJA RUSKIH OKUPACIJA I UNIŠTAVANJA UKRAJINE

Iz koje se još bolje vidi špranca – pohlepa za teritorijem i otimačina koja se od 17. stoljeća stalno ponavlja:

1654. nakon iscrpljujućeg šestogodišnjeg rata s Poljacima hetman (rang hrvatskog bana) Bogdan Hmeljnicki, vođa nacionalnooslobodilačkog ustanka protiv poljskih vladara i ruski car Aleksej I potpisuju sporazum u Perejaslavu, kojim su Ukrajinci ušli u savez s Moskvom. Hmeljnicki se bio prisiljen obratiti Rusima nakon što su ga napustili saveznici Krimski Tatari, a s druge strane pritiskala poljska vojska, tada jedna od najjačih u Europi. Od tog doba Ukrajina je ruska kolonija u kojoj se provodi asimilacija.

1667. Rusija s Poljskom potpisuje ugovor o podjeli Ukrajine – desna obala Dnjepra pripala je Poljacima, a lijeva obala s Kijevom ruskom caru. Bila je to politička katastrofa za ukrajinski narod. Hetman Ivan Mazepa (1687-1709) predvodio je pokušaj oslobađanja od ruske dominacije. Kada je 1708. švedska vojska upala na teritorij Ukrajine, a u proljeće 1709. krenula prema Poltavi, Mazepa i njegovi saveznici prešli su na stranu švedskog kralja Karla XII., no Rusi su pobijedili, uništili hetmanovu prijestolnicu, grad Baturin, a stanovništvo poubijali. Mazepa i njegovi saveznici izbjegli su na teritorij današnje Moldavije, gdje je stari hetman ubrzo i umro.

1709. car Petar Veliki kolonizirajući Ukrajinu postavio je svog predstavnika koji je nadzirao razvoj ukrajinskog kozaštva podređenog ruskom caru.

1710. u proljeće na kozačkom savjetovanju u Moldaviji nastao je prvi ukrajinski demokratski ustav, u čijoj je razradi sudjelovao novoizabrani hetman Pylyp Orlyk. U dokumentu su izložena nacionalna i državna prava naroda, te principi podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku i sve to 38 godina prije nego je Montesquieu napisao svoj Duh zakona.

1775. ruska carica Katarina Velika uništava kozačka naselja u Zaporižju (iza pragova, tj. velikih prirodnih kamenih prepreka u riječnom koritu koji su onemogućavali plovidbu brodova). Ruska se vojska na čelu s generalom srpskog porijekla Petrom Tekelijem, krišom privukla Zaporiškoj Siči, na prijevaru iz utvrde izvukla kozačko vodstvo i predala ga carici. Nakon toga ruska je vojska potpuno uništila kozačku republiku. To je bilo i konačno uništenje ukrajinske autonomije.

1782. Ukrajina je podijeljena prema ruskom gubernijskom principu na tri zone Kijevsku, Černigovsku i Novgorod-Siversku. Ukida se slobodno seljaštvo i uvodi kmetstvo, a 1785. ukinuta je i kozačka vojna hijerarhija.

1772.-1795. podjelom Poljske između Pruske, Austrije i Rusije, u sastav Rusije ušle su ukrajinske zemlje na desnoj obali Dnjepra.

1834. opozivaju se prava Kijeva koja je imao po Magdeburškom zakonu, ruskim carističkim ukazima narednih se godina potiskuju i zabranjuju ukrajinski jezik i kultura

1917. ohrabrena propašću Ruskog carstva grupa nacionalno orijentiranih političara na čelu s Mihailom Hruševskim osniva Verhovnu Radu, ukrajinski parlament

1918. u siječnju proglašena u Kijevu nezavisna Ukrajinska Narodna Republika, u travnju Hruševski izabran za prvog predsjednika Ukrajine, u listopadu u Lavovu stvoren Ukrajinski nacionalni savjet, političko predstavništvo ukrajinskog naroda u Austro-Ugarskoj, u studenom ukrajinska vojska zauzela sjedište vlade u Lavovu i proglasila Zapadnoukrajinsku Narodnu Republika, a početkom

1919. ujedinjuju se Zapadnoukrajinska i Ukrajinska Narodna Republike

1920. ruski boljševici okupiraju Kijev

1922. Ukrajina je prisiljena ući u sastav SSSR i postaje Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika. Status joj je bio nešto bolji nego u Ruskom Carstvu, postala je državno i teritorijalno cjelovita s vlastitim glavnim gradom (od 1919. do 1934. Harkiv, a od 1934. Kijev). Imala je svoju vladu što je bitno utjecalo na razvoj ukrajinizacije započete 1925. godine

1932-33. Staljin je dao umjetno izazvati glad u Ukrajini podignuvši obvezatnu kvotu ukrajinskog udjela u prinosu žita na 44 posto, a hranu konfisciranu u Ukrajini izvezao je na Zapad. Tako je u tim izuzetno rodnim godinama u 17 mjeseci od gladi umrlo između 5 i 10 milijuna Ukrajinaca (u različitim se izvorima navode različite brojke, a točan broj ne zna se ni danas). To je doba u Ukrajini poznato pod imenom Holodomor (gladomor).

Krađa hrane koja je nakon konfiskacije bila vlasništvo države kažnjavala se s najmanje pet godina zatvora ili pogubljenjem, a tko god je bio uhvaćen u skupljanju ostataka hrane riskirao je pogubljenje na mjestu. Režim je u svojoj represiji otišao toliko daleko da je narodu zabranio spominjanje uzroka njihovog umiranja. Riječ holod (glad) proglašena je kontrarevolucionarnom glasinom. Nakupine leševa ležale su uz ulice, putove i polja jer preživjeli nisu više imali snage pokopati mrtve. Zabilježeni su i slučajevi kanibalizma. Međunarodne humanitarne organizacije ponudile su pomoć izgladnjelima no sovjetska je vlast to odbila tvrdeći da nema gladi u Ukrajini, te nema ni žrtava koje trebaju pomoć.

Da je Holodomor bio genocid protiv ukrajinskog naroda koji je provela sovjetska vlast priznalo je do danas niz zemalja, ali ne i Hrvatska. Nakon Holodomora zauvijek je promijenjena demografska slika Ukrajine, a posljedice su vidljive i danas – gotovo petinu stanovništva čine Rusi, koji su doseljavani u smrću od gladi ispražnjena ukrajinska sela.

1936-37. masovna uhićenja u Ukrajini, likvidirane su stotine intelektualaca, a u vrijeme stvaranja kolhoza (1929/30) u Sibir je u stočnim vagonima deportirano oko 3 milijuna izvlaštenih ukrajinskih seljaka tzv. kurkulja – bogatih posjednika. Za vrijeme sovjetske vlasti, osobito 30-tih godina u Ukrajini su uništeni brojni arhitektonski i povijesni spomenici, ponajprije crkve.

1939-44. Ukrajina je opustošena međusobnim borbama nacista, sovjeta i nacionalističkih snaga; stradalo je oko 6 milijuna Ukrajinaca, u nekim je dijelovima zemlje bilo i po šest različitih armija

1946. zabranjena je Ukrajinska grkokatolička crkva; uslijedila je masovna represija protiv svećenstva i vjernika

1970.-tih godina vlast ohrabrena indiferentnošću masa odlučuje provesti konačnu likvidaciju ukrajinskog jezika. Prvi je na ruski jezik prešao aparat Komunističke partije Ukrajine što je bio signal za ostale. Čak je i dokumentacija u kolhozima na selu vođena na ruskom. U gradovima su škole „prema željama radnika“ masovno prelazile na ruski tako da u velikim gradovima najjače rusiziranog istoka nije ostala nijedna škola na ukrajinskom. Osamdesetih godina su roditelji dobili pravo da traže da se njihova djeca oslobode učenja ukrajinskog jezika, a kao razlog su mogli navesti „preopterećenost“ djece školskim obvezama. No, učenik pritom nije mogao biti oslobođen engleskog, kemije ili pjevanja. Na sveučilištima se također počelo predavati na ruskom.

24. kolovoza 1991. Verhovna Rada proglasila je nezavisnost Ukrajine, za prvog predsjednika izabran je Leonid Kravčuk

2004. opozicijski kandidat Viktor Juščenko otrovan je dioksinom za vrijeme predsjedničkih izbora, preživio je i pobijedio proruskog kandidata Viktora Janukoviča. Rusija je odbila izručiti Ukrajini Volodymyra Satsyuka kojeg je Ukrajina smatrala odgovornim za trovanje. Satsyuk je odmah po dolasku u Moskvu dobio rusko državljanstvo koje ga štiti od izručenja.

2014. Rusija okupirala i pripojila Krim, a uz potporu Rusije

separatisti u Donjecku i Lugansku proglasili autonomne republike

2022. Ruska invazija na Ukrajinu; Putin priznao neovisnost Donjecka i Luganska