Obilježavate 35 godina impresivne karijere. Kada se osvrnete na svoj početak, što vam prvo pada na pamet? Koji su bili ključni trenuci koji su oblikovali vaš put?
Biti Varaždinka znači rasti s glazbom i uz glazbu od najranije mladosti. Veliku ulogu u tome imali su moji roditelji koji su me redovito vodili u kazalište i na koncerte a i u Osnovnoj školi „Božene Plazzeriano“ koju sam pohađala radio je vrsni glazbeni pedagog Stjepan Mikac koji nam je usadio ljubav prema kvalitetnoj glazbi i koji mi je doslovno naredio da s takvim talentom moram upisati Glazbenu školu.
Što vas je prvotno privuklo operi i klasičnoj glazbi, je li postojala neka prekretnica kada ste odlučili da će to biti vaš životni poziv?
Sa svojih 7 godina bila sam prvi puta na opernoj predstavi. U Varaždinskom je kazalištu gostovao ansambl opere HNK iz Zagreba izvodeći Gotovčevu operu „Ero s onoga svijeta“. Bila sam toliko ushićena i opčarana da sam idući dan u školi rekla da želim pjevati u operi. No kasnije su preference nekako otišle u smjeru studija arhitekture za koji sam se pripremala, a glazba, tj. sviranje klasične harmonike je bila zamišljena kao lijepi hobi. No, kako čovjek snuje a Bog odlučuje, igrom slučaja u vrijeme kad sam bila 3. razred srednje škole u Varaždinu se pojavio dirigent Zoran Novačić kojem se moj glas i pjevanje toliko dopalo da me je bez ikakvog predznanja doslovno natjerao na prijemni ispit iz pjevanja na Muzičku akademiju u Zagreb. Čak smo se i kladili za pizzu. Ja sam, naravno, rekla da je prijemni bez predznanja utopija a on me je uvjeravao da je moj talent toliko neosporan da ću se sigurno komisiji (a bila su to uistinu grandiozna imena: Ljiljana Molnar Talajić, Vladimir Ruždjak, Nada Putar Gold, Ruža Pospiš Baldani…) dopasti. I, eto, bio je u pravu. Ja sam sam okladu izgubila, ali sam se sa 16 godina upisala na Akademiju. Kasnije je moja prof. Zdenka Žabčić Hesky krenula sa mnom od samih početaka, no brzo sam dostigla svoje kolege a već na 2. godini studija počela redati nagrade na natjecanjima. Po studiju sam otišla u Beč na usavršavanje, a moja je karijera od debija kao Despina u Mozartovoj „Cosi fan tutte“ u HNK u Zagrebu još za vrijeme studija, lijepo krenula i međunarodnim vodama.
Biti pedagog je za mene blagoslov
Uz pjevačku karijeru, odgojili ste mnoge operne pjevače kao profesorica na Muzičkoj akademiji, što vam znači taj pedagoški rad?
Oduvijek me zanimalo svoje znanje dijeliti i prenositi i na druge, a svoje prvo radno mjesto sam dobila s danom diplomiranja na GŠ „Vatroslava Lisinskog“ u Zagrebu. Tamo sam provela lijepu godinu dana do svog preseljenja u Beč i uvidjela sam da mi i taj vid bavljenja pjevanjem dobro ide. Nedugo zatim pozvala me moja prof. Žabčić da se javim na natječaj za njezinog asistenta i od tada sam konstantno na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, trenutno redovita profesorica u trajnim zvanju i pročelnica Odjela za pjevanje.
U ovih 35 godina rada s mladim pjevačima shvatila sam da je biti pedagog blagoslov. Radovati se sa svakim od njih njihovim, kao i svojim, uspjesima, dijeliti s njima sve brige i tuge i na kraju slaviti pobjede nad svakim od tih izazova je neprocjenjivo. Biti okružen mladim ljudima i upijati njihovu bezbrižnost i pozitivnu energiju recept je za sreću. A na neki način pedagoški me posao odmara od pjevačke karijere i obrnuto.
Vaši studenti, među kojima su i poznate operne zvijezde, često ističu vaš značajan doprinos, koje kvalitete nastojite razviti kod svojih studenata?
Prije svega da budu dobri ljudi i prijatelji. Da pomažu jedni drugima jer na svijetu ima dovoljno mjesta za sve dobre. E sad, da bi se taj kriterij ispunio treba puno rada i odricanja. Lijenost nikako ne podržavam. Zatim je važno da svaki od njih do maksimuma razvije svoju osobnost i da ne pokušava biti ničiji plagijat. Nema uspoređivanja s drugima ili kopiranja. Smiješ se usporediti jedino sa sobom od jučer i nastojati biti bolji od toga. A u pjevačkoj se tehnici ima mnogo toga za brusiti, od ljepote i nosivosti tona pa do jezika, stila i muzikalnosti… No. Ima jedna rečenica koja me osobito obilježila, a to je da se treba pjevati samo „kamatama“ a „glavnicu“ čuvati do penzije. Nikada pretežak repertoar i bez agresije prema vlastitom instrumentu.
Nastupili ste s bivšim studentima a danas međunarodno etabliranim umjetnicima i Zagrebačkom filharmonijom u Koncertnoj dvorani Lisinski, kako ste se osjećali u povodu tog posebnog događaja?
Vjerujte mi, bio mi je to jedan od najemotivnijih trenutaka u životu. Velika radost zbog svih njih, veliki ponos što su se moji nekadašnji „pačići“ razvili u prekrasne labude… Pa još kad je među njima i vlastita kći Antonia… Ah, Srce k'o katedrala!
Očekuje me obrana doktorata, a u privatnom životu najviše uživam u druženjima s unucima
Što vidite kao sljedeći korak u svojoj karijeri, bilo kao pjevačica ili kao profesorica, imate li još neke ciljeve koje biste željeli ostvariti?
Ni ciljeva ni budućih aktivnosti kod mene nikada ne nedostaje. Trenutno sam pred završetkom znanstvenog Doktorskog studija hrvatske kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim u Zagrebu, predajem solo pjevanje i na Muzičkoj akademiji u Puli kao gost profesor a što se umjetničke aktivnosti tiče trenutno pjevam u HNK Zagreb Kraljicu noći u „Čarobnoj fruli“ i Rosalindu u „Šišmišu“, U HNK Varaždin „Groficu Maricu“,a s OPEROM b.b.: Hannu u „Veseloj udovici“, Evu u „Nikoli Šubiću Zrinjskom, Signoru babu u „Opsadi Korčule“, Ninettu u „Marku Polu“ te u Krležinoj drami „U agoniji“ ostvarujem lik Ruskinje Magdalene u okviru kazališne kuće „Hotel Bulić“. Tako da vas sve od srca pozivam da nam dođete i svojim prisustvom uveličate izvedbe!
Naravno, treba ostaviti vremena i za svoje divne prijatelje i obitelj, kćer Antoniu i sina Sebastiana! Moj Bernard i ja se baš jako volimo družiti a ja volim i kuhati za naše društvo. Ono čemu se trenutno u životu posebno radujem su susreti s mojim unucima Samuelom (3) i Oliviom (1). Ta je ljubav apsolutno neprocjenjiva!
Kakav je osjećaj dijeliti pozornicu sa studentima koje ste vodili kroz njihov glazbeni put?
Sreća, ponos i odgovornost. Ali moram naglasiti da sam posebno zahvalna da su se svi (osim nekolicine bolešću ili drugim koncertom spriječenih) s radošću odazvali biti sudionicima ovog koncerta. Bila sam ganuta vidjevši ih više od 30 kako zajedno , punim srcem pjevaju: „Neka cijeli ovaj svijet još sja u suncu, neka naša zemlja sva postane sretna. Neka cijeli ovaj svijet zove sr bajka, zelena i mirisna, cvjetna sva i nevina livada iz sna!“ U ova izazovna vremena to je upravo ono što cijelom našem svijetu najviše treba!