- Priča se o plovu ne može ponoviti. Ni vjetar, razigrani sjevernjak, ni tjeskobni lebić, ni kiša nisu utjeha poniženju - kaže Marin Franičević i ima pravo. Kako ispričati svoj život, to bogatstvo lijepih, ružnih, tragičnih ili ushitnih trenutaka... - napisala je u uvodu našeg dopisnog intervjua Dagmar Mengelo, vlasnica Palmižane, novinarka, galeristica, kolekcionarka i mecena. O otoku kojega je godinama strpljivo pretvarala u zemaljski raj za umjetnost i umjetnike, ali i turiste željne doživljja kojima bi redovito dolazak na njen otok značio ne samo egzotično ljetovanje već i svima nama toliko potrebno poniranje u sebe same i vlastiti unutarnji svijet. Dagmar je za svoj tako poseban i specifičan doprinos turizmu i očuvanju hrvatske kulture i baštine nedavno dobila Nagradu za životno djelo na ZagrebTourfestu – svjetskom festivalu turističkog filma u Zagrebu, koji pod pokroviteljstvom HTZ-a organizira Spomenka Saraga, direktorica Balduči filma.
FOTO: S dodjele Nagrade za životno djelo za doprinos kulturnom turizmu
- Glad tijela, odsustvo i najvažnijih civilizacijskih pogodnosti ljudsko tijelo može otrpjeti. Glad i neishranjenost duha i duše katastrofalan je, i ta upravo fizička bol pretvara se u bolest kojoj nema lijeka. Čovjek nije biće stvoreno da živi u izolaciji ... Kako bih preživjela i ostala na pustom otoku bez struje, vode i ostalih civilizacijskih blagodati, bez ljudi i događanja morala sam se okrenuti umjetnosti - kaže Dagmar, koja je pola stoljeća, od nenastanjene hvarske otočke enklave stvarala svjetski poznati brend hrvatskog kulturnog turizma, otok umjetnosti. Pozivala je umjetnike u svoj dom, prezentirala njihovu umjetnost svjetskim moreplovcima, stvarala impozantnu kolekciju artefakata nadahnutih ljepotom mora i obala, jedinstvenu i osebujnu zbirku Mediterana.
Smatra se Zagrepčankom koja je izabrala dom na dalekom škoju gdje živi punih 54 godina, ali govori zagrebački, kao da još živi u gradu ispod Sljemena. - To je grad koji uđe u tebe u djetinjstvu i ostane zauvijek u tebi - rekla je u povodu dobivene Nagrade za životno djelo u okviru Zagreb Tourfilm festivala. Kulturu hrvatske metropole koju je udisala punim plućima u mladosti strastveno je prenosila na škoj. Za hvarsku kulturu napravila je divovski dar, tisuće artefakata nastalo je inspirirano ljepotom ovog krajolika i ušlo na velika vrata u hrvatsku likovnost. Umjesto njenih mladenačkih snova da se otisne u svijet i bavi novinarstvom, ukotvila se zauvijek na hvarskom škoju. Zbog ljubavi.
„Ako postoji nešto vrijedno da se proglasi čudom, zar to nije ljubav?"
„Ako postoji nešto vrijedno da se proglasi čudom, zar to nije ljubav? Kakva druga sila, kakva tajanstvena sila može ukrasiti život takvim jasnim sjajem?“ - napisao je Henry Miller - A tj će izbor i Dagmar potpuno promijeniti, život joj okrenuti naglavačke?
Foto: Na Gornjem gradu, Zagreb
- Njezin životu na Palmižani nalik je na romanesku o mladoj i uspješnoj novinarki koja odjednom napušta metropolu i odlazi na udaljeni otok, zbog ljubavi, a kad saslušate priču za opisaati cijeli njezin život ni cijeli roman ne bi bio dovoljan.
- Palmižana nije bila moj životni izbor. Ni najšira maštanja u mom budućem životu nisu doticala život u prirodi, jedina džungla koja je dolazila u obzir bila je džungla asfalta, život u velikim gradovima, prepun ljudi i događanja, strke, automobila, tramvaja, kafea, kina, izložaba, malih i velikih pozornica, diskusija o svemu i svačemu u dimu cigareta i isparavanju mnoštva. Planirala sam život u stalnim putovanjima, uvijek u drugim, većim metropolama, bez ikakvih važećih granica. Nisam htjela imati kuću u zelenilu, već stanište u najstrožem centru, pomisao na život u hotelu, koji me ni čim ne bi sputavao, oduševljavao me je, kao i toliko toga drugoga što sam udisala od Simone de Beauvoir i Sartrea. Ostavivši djetinjstvo s njegovim strahovima i bijedom, polovinom šezdesetih godina, punim sam plućima udisala mladost. Jugoslavija je konačno otvorila svoje željezne zavjese prema svijetu i svijet je nagrnuo u Zagreb da vidi taj drugi, komunistički put. Moje nepodobno njemačko podrijetlo nije više prijetilo logorom i izolacijom, nisam više živjela šizofrenički, dijeleći se na biće privatno i javno, koje je živjelo, ponašalo se i govorilo potpuno različito u ta dva svijeta, već sam se polako usuđivala ujedinjavati te dvije Dagmar u jednu. Primljena sam radni odnos u najvećoj hrvatskoj novinarskoj kući čim sam postala punoljetna, iako mi je ponovo spomenuta nepodobnost moje obitelji…
FOTO: Dagmar, portret novinarke
Čak sam dobila putovnicu i uspjela prijeći granicu Jugoslavije i ući u Europu, što se još koju godinu ranije činilo nemogućim. Kao dvadesetogodišnjakinja (ambiciozna i perspektivna novinarka) grabila sam objeručke i što više tog života ponovo razigranog grada, gledala Marthu Graham kako pleše i Vivien Leigh kako glumi, slušala uživo Sachama i Modern Jazz quartet … Plesala čitave noći rock and roll, twist, cha-cha- cha, oblačila se poput Brigitte ili Audrey, i ne samo oblačila… Sve je izgledalo moguće i ostvarljivo. Svijet se otvarao kao ubrani cvijet u vazi: vrlo uzbudljivo i vrlo brzo.
FOTO: U redakciji Večernjeg lista
Odlučila se za ljubav i čovjeka na malom škoju pa je njegov san tijekom vremena postao i njezin
Jedan nenadani susret 1965. na jednom neočekivanom mjestu razrušio je moje životne planove. Zaljubila sam se u čovjeka neprikladnog mojim snovima, čovjek čiji je život tekao daleko na jednom malom škoju na kraju svijeta. Sudbina mu je namijenila ulogu čuvara obiteljskog ognjišta. O tome je li ga ta uloga usrećivala besmisleno je raspredati, nije imao drugog izbora pa je iz danog napravio svoj životni cilj i zadatak. Usprkos i unatoč svemu. Što veće poteškoće to sve veći borac. Nad glavom mu je stalno visio mač uništenja. Živjeli smo, iako slobodnije, još uvijek u komunističkoj realnosti, privatne inicijative bivših veliko-posjednika nisu bile poželjne. No sve je više stranaca ulazilo u ponovo otvorenu zemlju s prelijepom obalom i morem, a državni hoteli nisu mogli pružiti traženu uslugu. Privatnu se inicijativu s toga moralo trpjeti, ali su je zakoni kočili, otežavali i birokratski nadzirali. Svakim su se danom te amplitude privatne slobode mijenjale, u svakom je postupku tinjao strah da se jednim aktom sve privatno, sve sagrađeno, sve pokrenuto sruši i zabrani.
FOTO: S mužem
Zaljubila sam se, ali nisam bila spremna prihvatiti život izvan svih civilizacijskih puteva, život zatočenice na nekom malom bespuću okruženom morem. Nikako se nisam mogla zamisliti u ulozi čuvarice i graditeljice raja za ljude koji ga posjećuju ljeti i zaboravljaju zimi. Čitav sam dosadašnji život provela učeći, pripremajući se na rješavanje zadataka uma. Stalan i težak fizički rad, život bez disanja grada, odsutnost bilo kakvih događaja i ljudi, samoća, neprekidna egzistencijalna borba za sirov život (preživljavanje) u divljini bili su mi neprihvatljivi. Bez vode, bez struje, bez povezanosti s kopnom… Sam u zdravlju i u bolesti… Juga, lebićade, orkani, kiše, posvuda vlaga, čamci koji ne mogu probiti olujno more. Život u hladnim prostorijama, građenim za ljeto, bez nečijih ruku da ti pomognu u najnužnijem…
I tada se rađa vizija o Palmižani kao umjetničkoj Meki, o čemu nam Dagmar kaže.- Palmižana je bila u vrijeme mog prvog posjeta, 1965., zastrašujuća, zapuštena, bez dovoljno ruku za održavanje, propadanje se vidjelo svugdje. Bila je jednostavno bez ijedne civilizacijske tekovine, bez sanitarnih čvorova, u stalnoj nestašici vode, živjeli su od kišnice iz cisterni, a na Palmižani kiša je bila rijetkost. Navečer osvijetljena svijećama ili plinskom lampom ribara.
Znala sam da me čeka potpuna izolacija veći dio godine, težak fizički rad, svakodnevno pranje hladnom vodom iz bunara koje sam hvatala, uvijek nespretno, kantom. Čitavih tih dugih godina prala se i kupala u moru koje je i u naj zimnijim mjesecima bilo toplije od vode iz cisterne. I pranje velikih količina posteljine i stolnjaka od gostiju odvijalo se u moru, a tek se na kraju ispiralo u ulovljenoj kišnici. Bez frižidera, televizora, telefona...Za svježe mlijeko muž mi je donio kozu s jaretom, koju sam u biti vidjela prvi puta u životu, a morala sam ju musti jer trebalo je hraniti djecu. Ovisili smo o svojim motornim čamcima bez kabina za odlazak na kopno, na Hvar, po hranu, medicinsku pomoć, po bilo što neophodno za posao i život. I vozili po lebićadama i burama, oluji i pljuskovima... Naši gosti bili su većinom stranci, koji su nedostatak komfora koji su imali kod kuće kompenzirali ljepotom djevičanske prirode i izvrsnim uvijek najsvježijim morskim delicijama. Bilo je ljeto, vruće, more svuda naokolo... Zime i ružno vrijeme gosti nisu doživjeli.
- Borila sam se s takvim surovim životom - nastavlja svoju priču Dagmar. - Bilo je daleko teže nego sam zamišljala. Odlučila se za ljubav i čovjeka na malom škoju, pa je njegov san tijekom vremena postao i mpj. Ali ni u snu nisam očekivala da će me dotući nedostatak, na otoku, ikakvih kulturnih zbivanja, na koje je bila navikla, ta neophodna hrana za Animu.
Kako bi preživjela tj. uopće mogla živjeti na kraju svijeta, svoj dom otvorila sam mladim umjetnicima, slikarima, kiparima, muzičarima. Brojni su prihvatili moj poziv i mogućnost rada i njegove prezentacije, njenu gostoljubivost i pasiju za umjetnošću, cijenili taj osjećaj sveopće slobode. Na zidovima restorana nizale su se raznovrsne maštovite slikarske vizije, a lugovi arboretuma punili se kipovima. Posjetitelja nije manjkalo - moreplovci, većinom kulturni ljudi zaljubljeni u prirodu, okoliš bili su zahvalna publika. Brojnima je to bio prvi susret s hrvatskom likovnom stvaralaštvom - ističe, no, počeli su pristizati i drugi umjetnici.
Međunarodna meka slikara i kipara, pisaca i pjesnika kao i fotografa i glumaca, slavnih klasičnih muzičara
Mlade su ubrzo slijedili i stariji umjetnici, Dagmar Meneghello je bila i mecena, zbirka likovnih ostvarenja je rasla, inspirirana prirodom i zajedničkom strašću. Otočić kroz 50 godina postaje međunarodna meka slikara i kipara, pisaca i pjesnika kao i fotografa i glumaca, slavnih klasičnih muzičara iz čitavog svijeta koji otoku poklanjaju besplatno svoju muziku i onima koji prirodu cijene i vole, svirajući zajedno s cvrčcima; Naša izvanredna violončelista Monika Leskovar, belgijski violinist Michael Kugel, ruska umjetnica Asja Kouchner, izraelski pijanist Yosi Reshev, hrvatski violončelist Nikola Ružević, australijanski muzičar Stanley Dodds, Jose Vazuez iz Amerike, jedan od najvećih pijanista svijeta Boris Berezovski ... i mnogi drugi nastupali bi na koncertima ljeti, u nedjelju ujutro, na palmižanskoj terasi stvarajući nezaboravne uspomene kod brojnih posjetitelja.
FOTO: Izložba, München
Taj magijski splet čudesnih egzotičnih biljaka, najljepšeg vidika na svijetu, /kako je rekao jedan njemački uglednik i "prisilio " ženu da mu urnu donese podno otočića Stambedar i tamo je ostavi da miruje u vali Vinogradišće,/ tog čarobnog djelića mora što se proteže u pogledu s palmižanske terase, te vrhunske svirke najvećih svjetskih skladatelja klasične glazbe od vrhunskih svjetskih izvođača, te opojne muzike prožete opojnim mirsima vrta, taj nezaboravni doživljaj zahvaljujemo entuzijazmu i zamisli velike hrvatske glazbenice Dobrile Berković Magdalenić, koja je na Hvaru održavala preko dvije decenije svjetski poznatu ljetnu glazbenu školu.
Svake godine s jahtom pristane tu i hrvatski glazbenik i kulturni poduzetnik Dražen Domjanić koji živi i djeluje u Lichtensteinu i njegovo dvoje djece, već internacionalno poznati glazbenici s mnogobrojnim nagradama. Violinistica Sara i pijanist Andreas održe već tradicionalni ljetni koncert na palmižanskoj terasi, za sve prisutne goste - nezaboravni je to doživljaj.
I Ina Meneghello, majka mog muža Tote, 1906. priređivala je večeri male noćne muzike
"I nekad davno, tamo oko 1906., na samim počecima palmižanskog turizma, obiteljski ljetnikovac, gordo zvan "Palmižanski dvorac", koji nije imao tekuću vodu i sanitarne čvorove, imao je pijanino i vlasnica, Ina Meneghello, majka moga muža Tote, priređivala je večeri male noćne muzike, priča Dagmar, ponosna na svoju ljubav prema umjetnosti.
FOTO: Palmižana kakva je naekda bila, 1906.
Od doajena slikarstva Željka Hegedušića r. 1906., velikana kiparstva Koste Angeli Radovanija rođ. 1916. i Belizara Bahorića r. 1920. više od dvije stotine hrvatskih umjetnika posjetilo je ovaj otočić. U mnogobrojnim likovnim kolonijama u proljeće i jesen stvorena su mnoga hvarska, palmižanska remek-djela hrvatske likovnosti s ozračjem Mediterana. U radovima vrhunske slikarice Nives Kavurić-Kurtović , Dagmar Meneghello je čitala svoj život, patnje i zanose. Velika sarajevska umjetnica Amra Zulfikarpašič više od 20 godina zabilježuje svojim radovima palmižanski dnevnik. Vatroslav Kuliš, slovenski slikar Silvestar Sico Plotvajs, vojvođanski intrigantni umjetnik Gera Grozdanić i stotine drugih slikaju ovaj krajolik, crteže ili slike iz raja, kako je ovaj potonji nazvao čak dva svoja velika ciklusa.
FOTO. Na staroj terasi s austrijskim državnikom
Toni Franović postaje integrirani dio Palmižane svojim kolorističkim vizijama ali i objektima kao što su edam metara visok i sedam metara širok ptičarnik. Krov mu je od raznobojnog pleksiglasa u obliku lišća bilja na otoku. Sunce sjaji i boja čitav dio vrta. Pa maštovita Nikolina Ivezić velim sirenama i meduzom, ogromni željezni Zagrljaj izraelske kiparice Dine Merhav koja po Kini im desetak svojih parkova sa skulpturama od 10 metara, ljuljajući i plivajući veliki anđeli od Petra Hranuellija, kokoši i ptice Edithe Merle, kaktusi, sove, zečevi od mladih kipara Vudraga, Kajfež, Montilja... Ogromne koze i mačke Ljubice Buble. Njeni brodovi koji plove sve do pučine... Erotični Diminić, Petar Dolić u kamenu i drvu i aluminiju, Petar Ćujo s aktovima u mramoru... Slike u prostoru Miroslava Šuteja i Ive Ćorkovića...
Tu su i poznati domaći i strani glumci
Tu su poznati domaći i strani glumci. Tu su jer njihovih imena nema, pa mogu nesmetano provoditi odmor. Nekad holivudska glumica Elke Sommer i Peter von Eyck koji su baš snimali na svetoklementskom škoju "Otoke" ili "Zavođenje na moru" i živjeli na Palmižani. Pa ekipa Winnetoua, s Pierre Brice, Lex Barkerom ... Tko sve nije usidrio u ovim plavim valama i uživao u morskim delicijama? John Malkovich, Edward Norton, nobelovac Lavoslav Ružička, filozof Dušan Pirjvec, veliki Papandopulo sa svojim vučjakom, austrijski ministar vanjskih poslova i veliki političar i naše gore list Lujo Tončić Sorinj, koji je toliko pomagao za ostvarenje hrvatskog sna.
FOTO: "Majčinstvo" NKK
O Palmižani se piše u brojnim turističkim i kulturnim publikacijama. I brojni mladi umjetnici postaju poznati i priznati, profesori na akademijama, mnogi i članovi HAZU - ponosi se Dagmar.-Tu je dr. Željka Čorak, član HAZU, akademik dr Kruno Prijatelj, akademik Tonko Maroević, Slobodan Prosperov Novak, Ive Šimat Banov, Margarita Sveštarov Banov, velika pjesnikinja Vesna Parun, Zvonimir Mrkonjić, Boris Maruna, književnica Mirada Blažević pisala je o Palmižani, Josefine Dautbegović... Uvijek me je strah što izostavim brojna imena, u srcu važna meni i Palmižani.Svijet i kultura, umjetnost su počeli dolaziti k njoj.Skupila je ona i velebnu umjetničku zbirku kao galeristica, izlagala je posvuda, a izborom djela pridonijela i proslavi 150. obljetnice turizma na otoku Hvaru, pa o tome kaže:
- U povodu 50. obljetnice početka suradnje s umjetnicima i umjetnošću, 1967-2017. pozvana sam od onih koji su pripadali palmižanskom kulturnom krugu i stvarali na tom malom škoju iskreno i strasno umjetnost, da izložim ta neviđena djela javnosti.A izlagala je vrlo uspješno svoju kolekciju u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine i Umetničkom paviljonu Rajko Mamuzić u Novom Sadu 2017., Zatim u prestižnim Klovićevim dvorima u Zagrebu 2017., što zahvaljuje pomoći TZGZ. Otvorenju je prisustvovalo uistinu veliki broj stanovnika glavnog grada kojega nikada u srcu nije napustila i čiju je kulturu, udisanu u mladosti, požrtvovno prenosila u svijet i uvijek će biti s njime vezana.
FOTO: S Nives Kavurić Kurtović i najmlađom kćeri Tarin
Pozvana je i na prezentaciju svoje kolekcije u velikoj Galeriji umjetnika Bosne i Hercegovine - Collegium artisticum u Sarajevu s izložbom na 1.200 m2 i dobila laskava priznanja najvećeg likovnog događaja u 20 godina u gradu na Miljacki.
Dva mjeseca je prezentirala umjetnike svoje kolekcije s krajolicima mediteranskog ozračja u Hvaru, u povodu 150. godišnjice organiziranog turizma u tom gradu 2018. godine. U prekrasnom zdanju Muzeja Kaštela 2019. pokazala je 36 radova jednog od najvećih recentnih umjetnika Hrvatske, poznatoga i u svijetu, Borisa Bućana, rađenih baš na temu: Palmižana i za Palmižanu, egzotične flore, žena, rijeke - femine, otoci filosi, odnosno slike hvarskog arhipelaga, naslikanih kao otoka ljubavi. Uz Borisa Bućana izlagao je četrdesetogodišnji kipar Petar Dolić, kojega Dagmar Meneghello prati punih 20 godina, od akademijskih klupa, a danas je jedan od najzanimljivijih kiparskih osobnosti na likovnoj sceni Hrvatske.
Izložbu hrvatskih umjetnica prezentirala je u Hannoveru na poziv GEDOCK-a, a mnogobrojne hrvatske umjetnike predstavila je u njemačkim gradovima, ponajviše u bavarskoj prijestolnici. Djela iz njene kolekcije danas posuđuju muzeji, kao npr. Hrvatski muzej naivne umjetnosti fra Ambrozija Testena, /Rukopis izvan umjetničkih matrica/, izlaže i u Galeriji Trebnje u Sloveniji, radove kiparice i slikarice Ivane Popović u Muzeju suvremenih umjetnosti u Zagrebu itd. Upravo su u tijeku razgovori za reprezentativnu izložbu u sjevernoj Italiji, a Hvar je poziva da, ako se pronađe adekvatan prostor, otvori Muzej u tom gradu koji je njenim radom veličanstveno ušao u povijest likovnosti Hrvatske.
FOTO: Amra Zulfikarpašić
Za svoju Zbirku, kaže, da nema tržišnu vrijednost, Ona je nastala iz ljubavi i velike potrebe da nastavi oplemenjivati prirodu i svoj dom, kao i generacije predaka. Svoju djecu koji danas aktivno vode Palmižanu, naučila je ljubiti taj dom koji je bio i ostao težak i traži mnogo odricanja.
I u 77. godini još uvijek pokušavam lomiti valove
- Mnogo se toga promijenilo na otočiću, od onih dana mog dolaska. Struja i voda su stigle, a i telefon, televizija, internet... Povezani smo sa svijetom. Organiziran prijevoz međutim i dalje ne postoji. Premalo nas je. Doktor vam tu nikada neće doći u posjetu, a ako budem imala sreće dovest će me na vrijeme do njega. Sad imamo jak gliser, brži smo u Splitu, nego katkada kad čekate hitnu pomoć u metropoli. Danas to moraš organizirati sam ako želiš goste, jer oni moraju imati sigurnost. U prošlosti kada sam imala krvarenje u trudnoći nisam stigla do doktora, a Hvar nije bio dobro organiziran, pa sam nerođenu bebu izgubila.
Bilo je i drugih ozbiljnih problema i tragedija koje su ostavile velike ožiljke. Probleme slične naravi danas moja djeca mogu riješiti našim gliserom. I unuci od malena voze brod i čim mognu polažu ispite. Naš brod je naš spas. Mislim da ta prva pomoć na otocima kaska. Priroda je okrutna, u starosti je ne možeš svladati. Treba vjerovati da je sve napisano u zvijezdama. Ja sam svoj izbor davno odabrala, Škojarka s Vlake, pokojna Natalija, čija je majka rodila desetoro na kamenom podu kuhinje dalekog otočića, a sve ih i odgojila sama jer joj je muž stradao radeći na siromašnom tlu s više kamena od zemlje i ribareći da prehrani djecu, rekla mi je: "Ćerce kad skočiš više nema nazad, ili plivaš ili toneš. Ja u 77. godini još uvijek pokušavam lomiti valove - odlučna je Dagmar.
FOTO: S ljubimcima
Nakon II. svjetskog rata je obitelji oduzeto tri milijuna kvadratnih metara zemlje, za koju i danas čekaju povrat
A borba za vlastitu imovinu pa čak i život bila je stalna jer i Palmižana je zapinjala za oko mnogima, a i bespravna otimačina nije izostala.
- Otkako su Meneghellovi stigli iz Venecijanske republike krajem 18. stoljeća i kupili posjed od 320 hektara na Svetom Klementu, te ga pošumili, odgojili generacijama miomirisni arboretum, upitomili, stvorili brend - počela je i pohlepa drugih za tim rajem. Nakon II. svjetskog rata je obitelji oduzeto tri milijuna kvadratnih metara zemlje, za koju i danas čekaju povrat. Godine 1947. Vladimir Bakarić od Palmižane je želio, napraviti Brijune.
FOTO: Dagmar i Toni Franović
Nedostajao im je onaj komadić zemlje koji su obitelji Meneghello morali ostaviti kao minimum. Pozvali su mog muža Totu u Zagreb da ga privole na prodaju. Mogao je birati jednu vilu u Hvaru ili ostanak na otoku u nekoj kućici bez ikakvih posjeta i pod stalnom kontrolom života. Računali su na strah koji je vladao u tim vremenima i vjerojatno ih je odbijanje jako iznenadilo. Moj muž, tada 24 godine star, rekao je da obitelj ne da neće prodati, već ne može, jer to im je dom u kojem žive stoljećima. Vladimir Bakarić mu je zaprijetio, no, taj put Palmižana je preživjela.
Uzurpacija bez presedana: ACY marina već 35 godina bez ijednog papira, posluje na našem zemljištu
Devedesetih su svi hvarski otočići, prisjeća se Dagmar, dani u koncesiju jednom zagrebačkom poduzeću na trideset godina za lovni turizam, to je kao gotovo objavilo Ministarstvo u novinama uz već nacrtane planove.
- Čitav moj dom, kućice, terase, vrt nestao je, kao da ne postoji, kao da mi ne postojimo niti smo postojali. U novinama piše koliko će zarađivati to poduzeće kućama za lovce, nečije za nekoga u mom dvorištu, a što je s nama niti jedan jedini podatak. Kao da nikada nismo postojali, kao da ne živimo, radimo na toj zemlji decenijama, stoljećima. Gledam u novine, ne vjerujem, ali tu je, crno na bijelom. To nije uzimanje vlasništva, kažu, to je koncesija na 30 godina!!! Što i kako živjeti 30 godina. U Hvaru je tada izbila pobuna, s obzirom na to da je 60 posto zemljišta na Paklenim otocima privatno, pa se od nauma odustalo. U biti bili su toliko arogantni, pa su uzeli sve paklinske otoke. Da su uzeli Palmižanu, što su i htjeli najviše, mi ne bismo imali šanse.
FOTO: Pogled s terase
Kao u slučaju Marine ACY koja već 35 godina bez ijednog papira, posluje na našem zemljištu što su nam i komunisti kao minimum morali ostaviti.
Bez zakona, silom, kao valjda nekad na divljem zapadu. Za izgraditi marinu ACY došlo je više od 100 radnika i ogromna mehanizacija i počeli su jednostavno rušiti borove i graditi objekte, puteve. Jednostavno velikom silom protiv mene s troje maloljetne djece i umirućim mužem. Radnici su spavali pod šatorima kraj samih naših objekata i terase, od teškog rada navečer bi pili i razbijali sve po otoku. Nitko od pozvanih hvarskih službi nije došao na tako užasno naselje protiv privatnih osoba i bezakonitost.
Niti protesti, molbe, na druge više političke institucije nisu imale vajde. Sveopći muk. Teren nije ono što je nekada bio, svi su se udomaćili u bezakonju. Meni su tada upućivane prijetnje, do smrti djece. Sada ta marina 35 godina bez ijednog važećeg papira, na zemljištu upisanom na nas, radi, zarađuje i nikom ništa. Parnice gubimo, na pisma koja redovito šaljem na adrese od glave države - muk, nikakve vajde. Advokati kažu - borite se protiv države. Ma koje države, to su zakamuflirani pojedinci, korumpirani političari. Beru crne novce. Neka se samo pogleda koliko je generalnih direktora promijenio ACI i što se svima predbacivalo i sudilo.
FOTO. Lončarić - Plava žena
Država za svoje potrebe može uzeti privatno, zakonski to izglasano i mora obeštetiti bilo kako vlasnike. Na Palmižani to nije slučaj - samo otimačina. Sunčani Hvar, u prošlosti moćniji od Grada Hvara je u isto vrijeme u okviru Marine izgradio isto bez ijednog papira nekoliko objekta, pa kad je radio s gubicima, to nezakonski građeno na našoj zemlji, prodavao drugima. A oni su od hvarski nadležnih institucija dobili dozvole rada, a nitko ih nije ometao da se šire u vis i širinu sve na našemu, na tobože djevičanskoj zemlji gdje mi nismo ništa smjeli, a oni na našem zarađuju, koristeći naš brend, arboretum i nedostižna mjesta uz obalu i brodove.
U stalnoj grabeži razara se ono što je obitelj Meneghello stvarala stoljećima
Zarađuju koristeći ono imanje koje je obitelj Meneghello skupo i pošteno kupila i oplemenila. Kriminal, nekažnjeni kriminal. I tako je to i danas, ništa bolje ni u novoj demokratskoj zemlji hrvatskoj - Na zemljištu obitelji. Na onom što su komunisti morali ostaviti ugnijezdili su se oni koji kradu bez grižnje savjesti. Oni primitivni naganjaju te pištoljem i noževima, prijete ti smrću ako im ne ostaviš uzurpirano, oni pronicljivi pokrivaju se državnom haljom i jedni i drugi zarađuju na tvome.
U stalnoj grabeži razara se ono što je obitelj Meneghello stvarala stoljećima, što Palmižanu danas obilježava kao turistički brend, destinacija za ljude umorne od strke civilizacije i stresa, gdje bi odmorili u kulturnoj sredini, i tijelo i dušu. Ogromnim ljudskim žrtvovanjem i velikim financijskim ulaganjima iz goleti i kamena stvorila je obitelj Meneghello jedinstveni botanički vrt, ljepotu koja privlači ljude iz cijelog svijeta Točnije, učinio je to profesor Eugen Meneghello r. 1878. , koji je u tu svrhu usko surađivao s najstarijim botaničkim vrtom u Padovi, a kojem su njegovi đaci iz nautičke akademije u Dubrovniku donosili i kaktuse te druge egzote iz čitavog svijeta. Njegov istoimeni unuk Eugen Toto r. 1968. zasadio je ogroman novi dio vrta, šezdesetak vrsti palmi, čikaša, bezbroj vrsti juka, agava, kaktusa, egzotičnih stabala...
FOTO: Ljubav prema otoku prenijela je i na potomstvo
Toliko je stvari koje bih morala završiti
"Draga moja lijepa majko, potakla me tvoja slika na Instagramu s Amrom i Christofom da ti napišem par riječi koje već dugo borave u mom srcu. Tvoje oči kao da sakrivaju duboku tugu i nemir i jako mi je žao da ti se oči ne raduju! ...Volila bih majko da se malo više raduješ! Život ti je zaista dao puno toga, bogata si emocijama, događajima, pričama!! Živiš i živjela si do sada tisuću života! Osvijesti molim te koliko ti je život dao! Znam da ti je i uzeo, ali ljepota je u toj tenziji, u tom kontrastu, u toj borbi! Okružena si ljudima koji te vole i cijene, imaš osam unuka i jednu praunučicu! Raduj se majko! Uživaš u plodovima svoga rada, svoje kuće, svog vrta, svoje umjetnosti! Živiš u centru tvoje realizacije, tome se treba radovati..." Napisala mi je danas poruku moja najmlađa kći - nastavlja svoju priču Dagmar.
FOTO: Kod Nives
- Nisam zdvojna, mnoge me stvari oko mene duboko doimaju. Uživam u obitelji, prijateljima, mojim psima. Gledam blještavu plavu uvalu i raskošan krajolik u ovoj prekrasnoj toploj jeseni i udišem zrak prožet ružmarinom koji posvuda cvate, i opajaju me i drugi brojni miomirisi. Na zidovima restorana još uvijek vise slike koje volim, i brojne skulpture u kojima uživam. Ovih dana ćemo ih slati umjetnicima natrag, a palmižanske spremiti po kućama. Zimi vlada vlaga. I jugo. Istina je i priroda i more moraju dobiti dug odmor od najezda turista i obnoviti se. I ja očekujem mir, ali mu se ne mogu podati.Imam 76 godina. Naučila sam da brojim one stvari koje nisam savladala, a na listi su brojne neophodnosti. Ni obiteljska dokumentacija, ni zemljišne knjige, niti sudski procesi nisu završeni, a tu je i moja kolekcija.
Ja sam svoju quintessenzu pronašla u umjetnosti
Umjetnost me je spasila. Održala sam doduše nekoliko stoljeća staro imanje u obiteljskim rukama, ali nisam vratila ni od raznih privatnih bez zakonskih uzurpatora niti od države naše vlasništvo koje bi trebalo biti Ustavom zaštićeno. O hrvatskom korumpiranom pravosuđu moglo bi se iz akta Meneghello pisati romane.
FOTO :Kod Dagmar, Ivo Pervan
Vratila sam dostojanstvo imena stare hvarske kulturne obitelji koja je bila ponižena i gurnuta u zaborav, a koja je još od onih dalekih godina osamnaestog stoljeća kada su prvi Meneghellovi doplovili iz Venecijanske republike, uvijek radila na prosperitetu novog obitavališta. Bila je zaslužna kod otvaranja prve apoteke na Hvaru, postala slavna preradom ljekovitih biljaka, posebno balzama od ružmarina, "koji je liječio sve", u njihovoj tvornici Quintessenza u Lesini ,kako se nazivao Hvar, s poveljom o kvaliteti venecijanskih institucija iz 1808. Na goleti kupljenog otoka Sveti Klement na svom imanju Palmižana, počeli su sa sadnjom ružmarina, vrijesa, lavande. Bili su članovi Higijenskog društva koje je osnovalo organizirani turizam na Hvaru. ..
FOTO: Bučanovi plakati
Odala sam počast profesoru Eugenu Meneghellu i njegovoj supruzi Jacomini koji su također ubrzo, već 1906. u svom obiteljskom ljetnikovcu na Palmižani započeli kulturni turizam, među prvima u zemlji..
U povodu stote obljetnice turističke djelatnosti obitelji Meneghello na Paklinskim škojima, uz pomoć istinskih zaljubljenika u naš otočić izdala sam raskošnu veliku monografiju na 400 stranica, "Palmižana - Saga o kvintesenciji - Cvat kamena". Knjiga je objavljena na engleskom, njemačkom, talijanskom i hrvatskom jeziku, a sadrži više od 200 reprodukcija djela znamenitih recentnih umjetnika, poetska i prozna djela poznatih hrvatskih literata te dvjestotinjak fotografija svjetski poznatog fotografa Iva Pervana. Taj umjetnik je snimao na mom otoku u svibnju 2002, i poklonio mi je 500 snimaka. Neprocjenjiv dar kome moraš odati počast. Tako je počeo entuzijastički rad na knjizi. Naši ljudi koji žive daleko od Hrvatske, stranci koji su nas posjetili žele od nas dobiti dio tog našeg života, djelić te lijepe zemlje da zadrže u uspomenama. Čak 2.700 primjeraka našlo je svoj dom na svim kontinentima svijeta od Kine, Novog Zelanda, Meksika. Sama, neki puta kažem dalekom putniku kako želite nositi tih 4 kilograma tešku knjigu na putu kući avionom gdje se svaki gram težine mjeri. A oni mi kažu - listat ćemo je i ponovo osjetiti srce vašeg otoka, tog kristalnog mora, sunca, tih slika, muzike, Jadrana ... To je vrhunska promocija hrvatskog turizma, gostoljubivi, kulturni mi i naša drevna i recentna baština Svaki turizam mora biti kulturni turizam. ...Monografija je predstavljena uspješno osim u Zagrebu u Rimu i Milanu a konferenciju su vodili veliki talijanski novinar Paolo Rumiz, i pokojni naš književnik, autor Mediteranskog brevijara, Predrag Matvejević, te brojni drugi.
.
FOTO: Pedeset godina na Palmižani
Na otoku imam kolekciju amfora koju je sakupio moj muž, a ja stavila pod zaštitu države. Imam ogromnu arhivu koju moram urediti.Tu je sada ta toliko strastveno sakupljena kolekcija, 54 godine kontinuirano sakupljanje hrvatskog slikarstva u suradnji sa stvarateljima. Moram joj naći dom i stalno otvoriti posjetiteljima - odlučna je Dagmar.
Meni vrijeme leti, pokušavam ga dostići
- Kako vidite, zbog mojih poznih godina i velikih nakana, u biti utrkujem se sa smrti, da ostvarim koliko mogu još zamišljenih nauma. Smrti me nije strah, ali neuređenih stvari, ovakav kaos plaši me.Nikada nisam razumjela ljude koji se dosađuju. Meni vrijeme leti, pokušavam ga dostići. Nemoguće, znam. Ja sam svoju quintessenzu pronašla u umjetnosti. Zasadila sam je čvrsto uz profesorovo raslinje u palmižanskom vrtu. To je već dugo obilježje i ruho Palmižane, slike i skulpture na otoku. Ona me je spašavala i oplemenjivala moj život.
FOTO: Portret Dagmar, Petar Dolić
Nadam se da je arboretum sinovljevo preispitivanje i smiraj duše. Možda će moje kćeri i unuci vidjeti kraj i riješavanje otimačina i živjeti manje stresno i napeto. Jedino što mi ostaje je nada. Ako je zdvojba i sumnja u pravednost unište, onda moj mukotrpni život i borba nisu imali smisla. Direktorica TZ-a Martina Bienenfeld, prepoznala je moju strasnu potrebu da odsjaj zagrebačke kulture prenesem izvan metropole, u mom slučaju na Palmižanu pa onda dalje u svijet. Kultura povezuje ljude, ako se primila moja poruka - pomaganje i prikupljanje djela živih umjetnika, kako bi oni mogli dalje uspješno stvarati, odavanje priznanja nečem što je u nastanku – moja je uloga uspješno obavljena – zaključuje Dagmar.
