Ljubljana, 19. veljače: Nakon rasprodane dvorane u subotu, odmah u nedjelju nastavak velikog oduševljenja s koncertom Tragom Olivera u Ljubljani. To što smo doživjeli ove nedjelje ne može se ni vidjeti ni čuti svakog dana. Dodatni koncert „Tragom Olivera“ ispunio je opet Gallusovu dvoranu Cankarjevoga doma sa ljubiteljima Olivera i njegovog legendarnog raspjevanog dalmatinskog štimunga u gledateljstvu svih generacija. Mnoge poznate pjesme iz maratonskog repertoara opusa nastupa Olivera zajedno sa izvođačima otpjevalo je mnoštvo u deliriju oduševljenja, koje je trajalo više od dva i po sata. Dugi aplauzi i uzvici bravo-bravo prekidani su novim nastupima vrsnih majstora izvođenja Oliverovih pjesama. Koga spomenuti, a ne istaknuti bilo bi grijeh, jer svi su jednako zavoljeni od razdragane publike sa porukom svima iz pjesme, koju je sjajno otpjevala Zorica Kondža: „Zar je voljeti grijeh!“ . Svakako za brojne u publici bilo je iznenađenje slušati i gledati Petra Dragojevića, nećaka pokojnog Olivera i očito njegovog glazbenog sljedbenika. Nije bilo voditelja i svaki pjevač je nježno dosolio nastup onoga koji slijedi. Pa tako je Zorica Kondža rekla : evo dolazi nam mladi a već pomalo sijedi Petar, a kako i ne bi „kad ima već pet dice“ , ali vidićete koji je to kad se razigra. I doista, Petar je sa odličnom ritmikom plesa na pozornici i unesenost u dubinu osjećajnih i zahtjevnih melodija pružio dojam i ostavio zasigurno trajniji trag ovom koncertu za pamćenje. Zajedničko je tom probranom i odabranom društvu pjevača, da su i odlični glazbenici i većina od njih kao i Oliver odigrali su ulogu i za klavirom ili kao legendarni romantik duše Tedi Spalato na svojoj gitari. Jure Brkljača i Dino Petrić su unijeli u koncert kao najmlađi puno nove mladosti, ali i mladog duha Oliverovih pjesama, dakako obrađene na novije, dinamičnije izvedbe u kojima smo dobili jedno novu dodatnu kvalitetu i novu dubinu Oliverovog štimunga kojega publika i danas grli .
Tedi Spalato je majstor priče sa dušom, pjevanja, dosjetki , gitare i divnih druženja sa Oliverom, ali sada i sa Goranom Karanom što se doživjelo i na ovom koncertu sa njihovom pobjedničkom skladbom splitskog festivala : „Kuća naše pisme“. I onda stane Karan zagleda se u publiku i vidi mnoštvo žena, te im se zahvali što su ipak brojne uspjele dovesti muževe, da se opuste u našem društvu .Vidi se da im sada to nije žao, kaže Karan i dodaje još nekoliko berekinskih savjeta, popraćen burnim odobravanjem publike.
Glazbena skupina Dupini, koja je vjerno pratila Olivera, kao i klapa Bonaca otvorile su scenu do kraja, bez pozadine, svi u prvom redu vrhunca dalmatinske pisme, koju je slovenska publika razumjela kao svoju i prihvatila u svojim srcima ljubavi za Oliverom , koja traje i očito ne nestaje .
Ovaj i ovakav koncert u kojemu kao himnu čujemo legendarnu Gibonijevu Cesaricu , a svi izvođači na veliki bis publike otpjevaju omiljenu pjesmu, koja ruši sve granice svijeta : „Vjeruj u ljubav“, takav koncert fali u svim mjestima, gdje nije bio na prostorima naše šire regije, a posebno u Hrvatskoj, domovini raspjevane Dalmacije. Bilo je lipo biti i ćakulati sa Oliverom.
Ivan Botteri
