U državi koja svakodnevno bilježi iseljavanje mladih (ali i onih nešto starijih) u želji osigurati bolje egzistencijalne uvjete, teško je pronaći primjere pozitivnih migracija. No, upravo je to zadaća i prije svega misija Instituta za migracije i narodnosti koji je javna znanstvena ustanova specijalizirana za multidisciplinarno istraživanje migracija: unutrašnjih, vanjskih, nacionalnih manjina hrvatskog iseljeništva i ilegalnih migracija. Zadaća je Instituta poticati komparativno proučavanje migracija, manjina, hrvatskog iseljeništva, te unaprijediti javno razumijevanje njihove složenosti i stvarnosti, ali također istraživanjem i raspravom poticati uvođenje novih politika i djelatnosti koje mogu utjecati na rješavanje problema vezanih uz ta područja.
Iseljavanje iz Hrvatske danas je postao svakodnevni proces. Tradicionalno smo emigracijska zemlja koja je zbog povijesnih prilika/neprilika, ekonomskih i političkih faktora predodređena za stalno migriranje. Stvaranjem i osnivanjem vlastite nacionalne države mišljenja sam kako se očekivao povratak iseljenika, ali i novi procvat mlade, demokratske Hrvatske nakon užasa koji smo preživjeli tijekom rata i problema s kojima smo se suočili nakon rata. No bez obzira na teške ratne i poratne prilike mobilizacija stanovnika, a i iseljenika bila je velika i mislim da se moglo učinit više. Da smo to zajedništvo tada znali iskoristiti na pravi način današnjih migracijskih i demografskih problema ne bi bilo, barem ne u ovakvim razmjerima. Mnogi povratnici razočarani ratnim profiterstvom, krizom vrijednosti, korupcijom na svim društvenim razinama ponovno su se vratili u svoje druge domovine. Etnički bazen Hrvata iz Bosne i Hercegovine (poglavito Hrvata bosanske Posavine nakon etničkog čišćenja) nepovratno je izgubljen za Hrvatsku. Ulazak na tržište kapitala i kapitalističku ekonomiju nakon samoupravnog socijalizma, odnosno proces tranzicije prošao je težak put i njegove posljedice još uvijek svakodnevno osjećamo. Uz sve te probleme koje nismo riješili, a usuđujem se reći niti pokušali pronaći određena rješenja situaciju nam još otežavaju mediji. Konstruiraju nam mišljenja kroz senzacionalne slike svakodnevnice obično upakirane u negativne izričaje ciljano nam odvlačeći pažnju od stvarnih problema, a usuđujem se reći i rješenja. Ulaskom u EU za koju osobno smatram da smo ušli nespremni i nepripremljeni (u skladu s tim mnogi potpisani akti nam ne idu u prilog) otvorile su se granice tržišta rada što je još više omogućilo iseljavanje, a poglavito mladih i visokoobrazovnog (brain drain) stanovništva. Ako se vratim vašem pitanju onda mogu reći da je Hrvatska ugrožena migracijom/iseljavanjem ali nisam pesimistična i mislim kako postoje rješenja. Moramo učiti iz dosadašnjih grešaka i nastojati ih ne ponavljati – analizira ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj.
Ujedno upozorava i da danas u Hrvatskoj postoje podaci o iseljavanju koji su prilično neujednačeni, te se naječešće radi o procjenama.Već dugo upozoravam kako je potrebna i nužna koordinacija državnih tijela i znanstvenih institucija (u Hrvatskoj tako i u zemljama u kojima Hrvati useljavaju/ žive) koji se bave ovom problematikom kako bi pravovaljano iskoristili svoja znanstvena i stručna znanja i resurse za donošenje konstruktivnih mjera i strategija za dobrobit hrvatskog društva. U posljednje vrijeme mediji nam permanentno šalju pomalo „zabrinjavajuću sliku“ o iseljavanju koristeći snažnu retoriku poput: egzodus Hrvata, kataklizma iseljavanja, masovno iseljavanje, epidemija iseljavanja i sl. U doba instant kulture primamo brze ponavljajuće informacije koje nam se nameću svakodnevnim utjecajima medija te je stoga itekako bitno koje i zašto poruke dobivamo, u kojim količinama i koje efekte trebaju izazvati. Razmatranje i obrazlaganje samo negativnih primjera iseljavanja, s katalitičkim razmjerima bez jasnih pozitivnih poruka i rješenja nije poželjan smjer u budućem razvoju hrvatskog društva. Problema uvijek ima, i nužno će ih uvijek i postojati, ali zato tražimo rješenja. Moramo uzeti u obzir kako hrvatska država opstoji tek 27. godina i kako još uvijek, mada sporo pronalazi pravi put razvoja. Svi bi morali biti odgovorniji kao pojedinci, građani, državljani. Trebali bi međusobno više komunicirati, uvažavati različitosti, graditi i na kraju voljeti ovu državu. Moj dojam je da smo u stalnom raskoraku između prošlosti i budućnosti te da pritom ne živimo sadašnjost. Iseljavanje/migracije su prirodan proces i to ne možemo spriječiti. Možemo jedino ovu državu učiniti poželjnim mjestom življenja i stanovanja kako bi se što manje njih/nas odlučilo za trajno iseljavanje, a što više poželjelo povratak u domovinu. Mišljenja sam kako to nije nemoguće i da je uz to nužno što prije izgraditi i odnos povjerenja matične domovine s našom dijasporom – ističe ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti.U Institutu za migracije i narodnosti ističu kako postoje i brojni pozitivni primjeri migracija, ali nisu u kategoriji senzacionalnih/poželjnih vijesti pa se o njima ne priča mnogo.
Znam iz „prve ruke“ kako je veliki interes za povratkom mladih potomaka iseljenika iz Južne Amerike: Argentina, Čile, Venezuela. Najveći broj njih se prijavljuje na program učenje hrvatskog jezika Croaticum pri Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Veći broj njih i trajno ostaju. Naravno dolaze i potomci iseljenika iz Australije i drugih europskih i američkih država. Značajan broj mladih potomaka nalaze ovdje u Hrvatskoj svoje supružnike i trajno ostaju. To su mahom visokoobrazovni pojedinci, doktori znanosti. Imamo i pozitivne primjere povratnika/poduzetnika. Primjer je i Međimurska županija. U Splitsko-dalmatinskoj županiji imamo pozitivne primjere ženskog poduzetništva žena povratnica. Poticajni primjeri povratnika su i gradonačelnik Gospića, gradonačelnica Iloka. Iskustva života u demokratskim i razvijenim državama, kao i permanentni kontakti s drugom domovinom/ima povratnika i potomaka iseljenika trebali nam biti dragocjeni. Nužna su znanstvena istraživanja o integraciji iseljenika i potomaka iseljenika nakon povratka/useljenja u Hrvatsku i strategija za njihovo uključivanje u hrvatsko društvo kao aktivnih i poželjnih dionika. Za sada Institut za migracije može pokriti samo parcijalna istraživanja na temama integracije, identiteta iseljenika, ali za veća projektna empirijska istraživanja potrebna je kompleksnija logistika, novčana potpora, institucijska koordinacija i prije svega nacionalni (državni) interes – naglašava . dr. sc. Marina Perić Kaselj, ali i ističe da se migracije/iseljavanje ne mogu zaustaviti te dataj proces ne treba promatrati kao nužno lošu pojavu.
Pokretljivost, dinamika, fluidnost vise obličje odlika je modernih društava. Cirkulacija ljudi, ideja, kultura može biti korisna i poticajna. Nije nužan niti fizički povratak Hrvata iz različitih država svijeta. Oni mogu živjeti i raditi na više lokacija, više država i kontinenata a da se ne isključi njihovo sudjelovanje i doprinos u izgradnji hrvatskog društva. Oni su naši najbolji i najaktivniji kulturni ambasadori u svijetu. Hrvatska nije i ne može nužno biti ograničena samo na fizički prostor. Vrijednosti i kultura koja se prenosi iz hrvatskog prostora obogaćuje druge države svijeta, kao što i povratnici, useljenici, pripadnici drugih naroda u Hrvatskoj obogaćuju hrvatski prostor. Sve je to divna sinergija i sve to čini hrvatski identitet. Ne smijemo sa strahom i zabrinutošću gledati na budućnost, raspravljajući s prošlošću i pri tome ne živjeti sadašnjost. Moramo promijeniti koncepciju promišljanja učeći iz prošlosti potpuno živjeti sadašnjost planirajući i donoseći strateške projekcije za budućnost. Pri tome mislim kako je potrebno podjednako voljeti, graditi i čuvati Hrvatsku. Ako samo pomislim koliko smo dugo iščekivali vlastitu nacionalnu državu koja je nažalost rođena u krvi i ratu onda je moramo znati i očuvati. Iz tih razloga nadam se kako ćemo uskoro pronaći bolja rješenja za pozitivnu demografsku politiku, poticati i omogućiti razvoj poduzetništva i otvaranja novih radnih mjesta te da ćemo prevladati ovu krizu vrijednosti, nepovjerenja u državu i opći pesimizam. Svi snosimo odgovornost pa stoga i znanstvene institucije koje moraju zauzeti aktivniju ulogu u promišljanju društvenih problema kroz zajedničku diskusiju s različitim dionicima – zaključuje ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj.
