Umrla je kao žrtveno janje za Crkvu, u nedjelju 3. veljače 1952. u tri sata poslije podne u 78. godini života. I umah je pukao glas Varaždinom: Umrla je svetica!
Nedavno je Sv. otac Franjo pozvao mlade da dopuste da ih Bog voli. Nevjerojatno! Obično mislimo kako je potrebno da mi volimo Boga „svim srcem svojim, svom snagom svojom i svim umom svojim“, kako nam predlaže još Stari zavjet (Pnz 6,5). Zaboravljamo da svaka inicijativa dolazi od Boga koji je sama Ljubav. Stoga je svaka Njegova inicijativa samo ljubav. Sveci su to jako dobro razumjeli i uzvraćali na Božji dar. Na slikama nekih svetaca vidimo kao da im iz srca suklja kao oganj, buktinja, simbol te ljubavi. Gabrijel Cozzano, tajnik sv. Anđele Merici, za nju piše: „Njezine su riječi bile žarke, snažne i blage, a izgovarala ih je s toliko nove snage i pomazanja da je svatko morao priznati: 'Bog je tu!'…Bila je kao sunce koje je sve obasjavalo. Bila je među svojim kćerima kao oganj, kao požar ljubavi koji je sve raspaljivao…“. I njezina vjerna kći, naša Dobra M. Klaudija, bila je jednako tako oganj koji je grijao i otapao led tuge i boli u srcu djevojčica i djevojaka u školi, koje su se oko nje okupljale, stiskale se uz nju, kao da su htjele upiti svu utjehu i njezinu milinu. O tome postoje mnoga zaprisegnuta svjedočanstva.
A M. Klaudija? Već kao nježno dijete nekoliko je puta vidjela Hostiju, i znala da je to Isus, te zvala ukućane da Ga vide, no osim bratića Steve nitko nije vidio. Ne znamo jesu li je ušutkivali, posebno nereligiozna majka, da si umišlja. Vjerovao joj je samo dobri djed Dragutin, vjerni prijatelj i suradnik biskupa Strossmayera, i pitao se što će biti od te mile djevojčice. S dvanaest godina doživljava prvu snažnu mističnu milost Božje ulivene prisutnosti kod svoje prve pričesti. Nekoliko sati nije uopće bila svjesna ovozemaljske stvarnosti, jer je sva bila uronjena u Boga. Dopustila je da On uživa u njoj i obratno. Ona je tu svoju tajnu čuvala duboko u srcu i od nje živjela. Ne samo živjela, nego i ižarivala, o čemu govore prijateljice iz mladosti. Vidjele su, naime, kako je majka s njome strogo, skoro grubo, postupala, ali na njezinu licu nije bilo nezadovoljstva, čak rekoše, niti namrštenosti. I one su nastojale da što češće budu s njom. Grijala ih je, a da sama nije bila svjesna svojeg ižarivanja. Dopuštala je u svakom času da ju Bog ljubi kako On sam želi, a ona je ljubila Njega je do te mjere da ju je uzeo za zaručnicu svoga Sina, Raspetoga Spasitelja. Spoznaja o poslanju dugo je u njoj sazrijevala, dok konačno nije buknula svom snagom: biti redovnica. Nije se pitala ni što će raditi, ni kolika je cijena. Znala je samo da se mora žrtvovati za interese svoga Zaručnika. Kako? On će joj to sam reći.
Kad se Sv. otac Pijo XI. 1929. godine obratio čitavom katoličkom svijetu da se moli za obraćenje Rusije, u kojoj su nakon Oktobarske revolucije nastali strašni progoni vjernika, ona je jasno začula u duši pitanje: Hoćeš li se žrtvovati za tu veliku zemlju…, već lupaju po Petrovoj pećini? Nije čekala drugi upit. Spremno je izrekla poput Gospe svoj 'Fiat': „Hoću, žrtvujem se!“ Tu ju je čekala Ljubav, Raspeta Ljubav. I Otac ju je upravo zbog tog pristanka još žarče uzljubio u svome Sinu plamenom svoga Duha. I sama je prihvatila da je upravo tako ljubi, pa stajalo ju koliko mu drago. Uslijedile su godine svakakvih nutarnjih i vanjskih poniženja i patnji. Najteži je križ, nadošao 1941. godine, kada ju je zahvatio tifus. Ostale četiri sestre bile su jače i ozdravile su, a ona, nježna i iscrpljena postom, bdijenjima i obvezama, nikada se nije oporavila. Dugih jedanaest godina svih ponižavajućih posljedica te bolesti snosila je strpljivo, bez pritužbi, uvijek sa smiješkom svakoj učenici, svakoj sestri, te je jedna redovnica rekla kako ju je posjećivala da se napoji na tom izvoru vječnoga života.
I do danas mnogi traže njezin zagovor i primaju milosti. Molimo s njom da Bog obrati Rusiju i njezino političko vodstvo te da se smiluje napaćenom ukrajinskom narodu i čuva svu našu progonjenu braću po svijetu. Recimo Isusu:
Spasitelju svijeta, ljubljeni Očev Sine, uzeo si obličje sluge i nazivao se sinom čovječjim, te postao Janje Božje koje oduzima grijeh svijeta. Majku si Klaudiju poučio da bude predana službenica Božja, službenica vjere i suspasiteljske ljubavi. Udijeli i nama tu milost – po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
(Uz dopuštenje crkvene vlasti, časna Klaudija Đuran, napisala je to za Radio Vatican)
