Teške i bolne stranice crnogorske povijesti ožiljak su na duši crnogorskog naroda, trag koji i danas razara njezino tkivo i njezinu srž. Crna Gora je, možda više nego ijedan drugi europski narod, kroz stoljeća nosila svoj identitet kao stijeg, kao ponos i kao vječitu sintagmu svoga opstanka. Ali je nosila i nešto drugo – stalnu borbu da se zove svojim imenom. Da bude svoja država. Da ne bude ničija provincija, a pogotovo ne srpske mitomanske misli i djela. Da bude Crna Gora, u svom punom i pravom imenu, a ne nečiji „okruzi”, „banovine”, „regije” ili „srpske zemlje”.
Ta borba nije završena. Naprotiv – ona traje. A danas je često prikrivena, perfidna, sofisticirana, ali jednako opasna kao nekadašnja sila bajuneta, vojnih čizama i okupacije. Zato je knjiga „Najveći zločin u povijesti” Jovana Čubranovića, čije je drugo izdanje svečano promovirano 1. prosinca na Cetinju, u organizaciji MAAC-a Cetinje, važnija nego ikad. Ona nije samo povratak u prošlost – ona je ogledalo sadašnjosti. Ona je svjedočanstvo o zločinu koji se crnogorskom narodu dogodio i o njegovim dugim posljedicama, koje i danas određuju naš život, naše politike, naše identitete, naše strahove i našu borbu.
Jovan Čubranović, publicist i istraživač, bio je svjedok epohe i čovjek koji je imao hrabrosti suprotstaviti se najvećoj laži onog vremena – laži da je Crna Gora 1918. godine „dobrovoljno” nestala. Njegova knjiga prvi je put objavljena u Londonu 1930., zatim u Meksiku 1934., na španjolskom jeziku, pod naslovom El crimen más grande de la historia. Čubranović je, na osnovi diplomatskih izvješća, svjetskog tiska, arhiva i svjedočenja uglednih državnika, zapisao ono što je crnogorski narod osjećao, ali nije mogao javno reći – da je nad Crnom Gorom izvršena brutalna aneksija, političko nasilje, državni udar i sustavni identitetski pogrom. To što je napisao u tadašnjoj, takozvanoj tamnici i grobnici Kraljevini SHS bilo je zabranjeno, proganjano i skriveno. Zbog toga njegova knjiga danas ima snažnu i važnu povijesnu i moralnu ulogu.
Da bi se razumjela knjiga, mora se razumjeti rana. Podgorička skupština, održana od 24. do 29. studenoga 1918. godine, bila je prijelomni, tragični trenutak crnogorske povijesti. Dana 26. studenoga 1918. donesene su dvije odluke: detroniziranje nasljednika Crnojevića, kralja Nikole I. Petrovića Njegoša, i nasilno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji (što se danas terminološki pokušava ukloniti voljom aktualne političke vrhuške). Te odluke nisu bile ni legalne, ni legitimne, ni izraz volje naroda. One su bile rezultat vojne prisutnosti, političkog pritiska, represije i plana da Crna Gora zauvijek nestane kao država. Čubranović detaljno pokazuje kako su međunarodne sile ignorirale crnogorsko pitanje, kako je propaganda neumorno radila da predstavi Crnu Goru kao „povijesnu srpsku zemlju”, kako su pobornici državne nezavisnosti zatvarani, proganjani ili ubijani, te kako su svijetu plasirane lažne vijesti o „dobrovoljnom ujedinjenju”.
Božićni ustanak 1919., najsnažniji organizirani otpor u Europi nakon Prvog svjetskog rata, bio je odgovor crnogorskog naroda – crnogorskih boraca, časnika, inteligencije. No represija koja je uslijedila ostavila je žestoke rane: gubitak državnosti, gubitak institucija, gubitak prava glasa, zabranu crnogorske zastave, zatiranje jezika i prezimena, progon intelektualaca, nasilno prisajedinjenje svete i apostolske Crnogorske pravoslavne crkve. To je bio – kako naslov Čubranovićeve knjige precizno kaže – najveći zločin nad jednim europskim narodom u to vrijeme. Zločin nad njegovim identitetom, ne samo nad njegovom politikom.
Promocija drugog izdanja 1. prosinca na Cetinju bila je simbolički nastavak otpora „bijelom teroru” i raljama velikosrpske aveti koja i danas hara Crnom Gorom. Sama knjiga predstavlja unošenje istine u javni prostor. Ona je obnovljeno pravo naroda da zna što mu se dogodilo i zašto. Izdavač MAAC Cetinje, koji je radio na očuvanju arhive i prevođenju originala, učinio je čin od nacionalnog značaja – vratio je Crnoj Gori knjigu koja je desetljećima bila prešućivana, potiskivana, podcjenjivana, gonjena i skrivena po arhivima, a sada postoji kao drugo dvojezično izdanje na crnogorskom i engleskom jeziku. Knjiga je važna jer pokazuje da je Crna Gora bila prva žrtva onoga što će Europa kasnije nazvati „velikosrpskim projektom”. Ona pokazuje da su instrumenti identitetskog zatiranja mnogo stariji nego što danas želimo priznati. I pokazuje da Crna Gora nije pokleknula. Da postoji snaga naroda da se odupire – naroda koji je vjerovao u sebe i vjeruje i danas.
Danas se opet napada crnogorski jezik, crnogorska crkva, crnogorska država, crnogorski ustav, crnogorski simboli – od strane salonskih prosrpskih političara u crnim odijelima koji djeluju poput sablasnih „kosača smrti”. Knjiga Čubranovića dokaz je da se ništa od toga ne događa „slučajno”. Naprotiv – to je dug povijesni kontinuitet pritisaka. Nakon 1918. godine Crna Gora je prestala postojati kao međunarodno priznata država. Ali posljedice nisu prestale ni nakon 1945., ni nakon 1991., ni nakon 2006. One se osjećaju danas, u svakom pokušaju da se negira postojanje crnogorskog naroda, u svakom osporavanju njegova jezika, u svakom pokušaju da se povijest revitalizira u srpski okupacijsko-četnički mit, u svakom politikantskom narativu koji pokušava uvjeriti da nismo ono što jesmo. Štoviše – identitetski pritisak danas više nije usmjeren samo na Crnogorce. On pogađa i Albance, Bošnjake, Hrvate, muslimane, Rome… sve zajednice koje u Crnoj Gori baštine svoju posebnost, svoje običaje, svoj jezik i svoj osjećaj pripadnosti. Jer kad jednom otvorite vrata negiranju jednog identiteta, negiranje drugih postaje politička rutina i podla politika koju treba „sprovesti”.
To je logika imperijalnog srpsko-ruskog razmišljanja: ako je Crnogorac izmišljen, onda su izmišljeni i Bošnjak, i Albanac, i Hrvat, i musliman i katolik; ako crnogorski nije jezik, onda nisu ni drugi jezici; ako jedna nacija može biti asimilirana, onda mogu i sve ostale. Zbog toga je Čubranovićeva knjiga opomena za sve narode Balkana. Ona pokazuje kako počinje identitetsko nasilje i kako se – ako mu se ne odupremo – nastavlja. Čubranovićev rukopis služi upravo tome: da se ne zaboravi. Da se zna i razbije mitologija lažnog ujedinjenja. Da se razumije da je Crna Gora, mala ali prkosna, bila silom, nepravdom i okupacijom satanizirana. Da se prizna stradanje onih koji su ginuli braneći pravo da se Crna Gora zove svojim imenom. Nije slučajno što je drugo izdanje promovirano baš na Cetinju. Cetinje je grad koji nosi duh državnosti, slobode i otpora. Grad u kojem su istine, koje su druge sredine potiskivale, uvijek nalazile svoj dom, svoj glas, svoj oltar, svoj otpor i svoju snagu, dajući jednu i ne jedinu žrtvu.
Knjiga Jovana Čubranovića dokument je tog opstanka. Zašto danas moramo govoriti o ovome? Zato što suvremeni politički i društveni procesi ponavljaju povijesne obrasce. Zato što se pred našim očima odvija suptilna, ali sustavna kampanja relativizacije, revizije i negacije. Ako Crna Gora želi opstati kao demokratska, europska i građanska država, ona mora znati svoju istinu. Mora znati što joj se dogodilo. Mora znati kako je izgubljena državnost. Mora znati cijenu koju su platili oni koji su branili slobodu. Mora znati kako izgleda kada drugi pišu njezinu povijest, kada drugi određuju njezin identitet, kada drugi odlučuju o njezinoj sudbini. Knjiga Jovana Čubranovića upravo je to – bolno i dramatično svjedočanstvo.
