Svaka je osoba neponovljivo remek-djelo božanskog umjetnika, zato je svaka na poseban način zanimljiva, iznenađujuća, jedinstvena. Kad govorimo o svecima, onda to poprima još veće značenje, jer svaki odražava za njih svojstvenu božansku crtu Stvoritelja, koju redovno ne nalazimo kod nas prosječnih ljudi. To nam je na očit način objavljeno u životu Svetice o kojoj ćemo reći nekoliko misli. Mislim na sv. Mariju od Utjelovljenja Guyart, uršulinku iz 17. stoljeća i prvu ženu koja je vodila duhovnu ekspediciju u tek otkrivenu zemlju Hurona, Irokeza, Montanjara, Algonkina i drugih indijanskih plemena t. j. u današnju Kanadu.Ove 2019. godine spominjemo se 420. obljetnce njezina rođenja. U misije je otišla u Kanadu s dvije druge uršulinke i tri bolničke sestre. Imala je 40 godina, t. j. otišla je 1639. godine. Ona je prva žena misionarka koja je preplovila ocean.
Marija Guyart rođena je na samom završetku 16. stoljeća, točnije, 28. listopada 1599. godine u mjestu Tours, na čarobnoj ali ćudljivoj rijeci Loari (Loire) uz koju su se smjestili brojni dvorci kao biseri na kraljevskoj ogrlici. Otac joj je bio dobrostojeći pekarski majstor. Bila je to sretna vjernička obitelj s nekoliko djece. Marija je bila vedro i pobožno dijete i umiljata djevojka. Rado je sudjelovala u procesijama i na liturgijskim slavljima i molila u skrovitim mjestima crkve. Željela je postati redovnica, no majka misli da je previše vesela, „sami smijeh i pjesma“, i da to nije prikladno za redovnicu. Marija se pokorava roditeljskoj odluci kad su je sa 17 godina dali za ženu Klaudiju Martinu, svilarskom majstoru. Dobila je sina Klaudija, ali već s 19 godina ostaje udovica, jer joj muž umire nakon propasti svilane. Marija se ne da smesti: upravlja likvidacijom propalog poduzeća, da bi se potom godinu dana povukla u očevu kuću u osamu i predala se molitvi vezenju.
No sestrin muž je dobro vidio njezine sposobnosti vođenja poslova te joj nudi vodstvo u svom naprednom transportnom poduzeću kopnom i rijekom Loarom. Marija se pokazuje silno poduzetnom: ima na brizi stotinjak radnika i desetke konja. Ponoć često dočekuje na obali rijeke pri utovaru i istovaru robe u društvu ponekad grubih lučkih radnika i kočijaša. No ona uspijeva i njih poučavati katekizam i odgajati u vjeri i ponašanju. Unatoč grubim okolnostima, doživljava velike mistične objave, a u njoj sve više raste prinudno potisnuta želja za redovničkim životom. Kad je mali Klaudije imao nepunih 12 godina, glavarica uršulinki, i ne sluteći njezinu želju, nudi joj da stupi k njima, iako je bila udovica, a nije imala ni miraza, niti joj je dijete bilo opskrbljeno. Njezina sestra se nudi preuzeti brigu za dječaka, i tako se Marija 25. siječnja 1631. našla u samostanu. Dječak je bio ponosan na mamu časnu sestru, ali samo nekoliko tjedana, a onda je počeo plakati za njom i s malim prijateljima lupati na vrata i vikati: „Vratite mi mamu!“ Njoj se srce kidalo od boli, ali joj je Gospodin rekao da će se On sam pobrinuti za Klaudija. I doista, Klaudije, nakon raznih nevolja, postaje sveti benediktinac, opat samostana, pisac duhovnih djela, a od majke traži da mu napiše sve izvanredne milosti kojima ju je Bog obdario. Tako nastaje njezin duhovni dnevnik, autobiografija, naslovljen
Svjedočanstvo, koje je prevedeno i na hrvatski i tiskano u izdanju Symposion.
Iako je bila tek na početku redovničkog života, glavarica je uvidjela Božje djelovanje u njezinoj duši, te joj povjerava odgoj novakinja. Drži im divna tumačenja Sv. pisma te piše za njih i katekizam, za koji su teolozi rekli da je za ono doba bio jedan od najboljih. Nije čudo, jer ju Bog sve dublje uvodi u otajstvo Presv. Trojstva, Srca Isusova, u snagu Njegove Krvi. Jednom je nasred ulice imala viziju da je sva okupana u toj Krvi te je vidjela sve svoje i najmanje grijehe i pogrješke otkako je došla razumu. Ima viđenje Presv. Trojstva, a onda i Presv. Srca Isusova: Isus njezino srce stavlja u svoje. Bilo je to ravnih 40 godina prije „Velikih objava“ Srca Isusova sv. Mariji Margareti Alacoque, no Bog objavu te pobožnosti pridržava ovoj svetici a ne Mariji.
No Mariji 1634. godine dolazi i u drugi zov: utemeljiti Crkvu u Kanadi. Vidi zemlju pustu i surovu, a sv. Josip joj objašnjava da je to Kanada, za koju nije nikada čula, i da tamo ima osnovati kuću za Isusa i Mariju. Nakon potrebnih savjetovanja i dopuštenja biskupa, od 4. travnja do 1. kolovoza 1639. poduzima mučno putovanje (uz morsku bolest), da bi s još dvije uršulinke i tri bolničke sestre stigla u svoju 'obećanu zemlju', u Québec. Nakon svečanog dočeka Indijanaca s ocima isusovcima i malobrojnim Francuzima, počinju se do vrhunca razvijati njezini darovi. Ona je arhitekt, penje se s radnicima po skelama, ona je poduzetnica i traži sredstva i načine preživljavanja i gradnje samostana za smještaj nekoliko kasnije pridošlih sestara i malih Indijanki, koje poučava o svemu. Sama pak uči čak četiri jezika: algonkinški, huronski, montanski i irokeški. Za njih piše prve rječnike, gramatike i katekizam, a uza sve to, brine se i za njihovu prehranu i odijelo. U početku materijalna joj je potpora bila s njom pristigla mlađa udovica Mme de la Peltrie, ali ne zadugo, jer je otišla na drugo mjesto da ona sve konce zadrži u svojim rukama. Stoga Marija traži pomoć iz Francuske i razvija silnu korespondenciju. Piše i knjige duhovnog sadržaja. Zorno opisuje život i običaje Indijanaca i njihova velika obraćenja. Prilike za pokoru ukazuju se na sve strane. Zime su tako strašne da dok se s jedne strane griju uz ognjište, s leđa se smrzavaju. Koju godinu nakon gradnje samostana, po noći je buknuo požar. I sve je progutao. Srećom da je spasila djecu u internatu. Tražili su da se svi vrate u Francusku, no ona ima nepokolebljivo pouzdanje da će Bog opet za sve providjeti.
Marija se odlikuje i se u izradi crkvenih odijela i ruha, koja se i danas vjerno čuvaju u muzeju. Ljudski gledajući, nemoguć život, ali ona ima Snagu odozgor. U nekoliko je navrata zajedno sa zajednicom bila blizu smrti zbog opasnosti od tada još divljih drugih plemena, ljutih zbog spomenutih obraćenja. Baš su u to vrijeme među ocima isusovcima pali i prvi „Kanadski mučenici“. No Marija je znala privući srca i najsurovijih Irokeza.Odgojno se djelo sve više razvijalo, tako da se danas u Quebecu nalazi jedno od najpoznatijih sveučilišta u Kanadi, Laval-Merici. Mariju nazivaju Majkom i Kanadske Crkve i Kanadske nacije, te njezin ogroman kip resi zgradu parlamenta među drugim velikanima nacije. Već ju je Bossuet nazvao Terezijom Novoga svijeta, a kod beatifikacije, 22. lipnja 1980. godine, sveti Ivan Pavao II. dao joj je časni naslov Učiteljice duhovnog života.
Ove 2019. godine uršulinke slave i 380. obljetnicu svojih misija, danas raširenih na svim kontinentima. S pravom je netko rekao da nad uršulinskim misijama sunce nikada ne zalazi. Od ona tri posijana zrna danas su se misije razrasle u veliko stablo. Svagdje su nicale misijske postaje. I naše hrvatske sestre dale su svoj velik doprinos dugogodišnjim misijskim djelovanjem u vidu obrazovanja, odgoja, ali najviše evangelizacije. Ona je srce svega djelovanja. I sve misionarke po povratku u vlastitu domovinu živo se žele vratiti u tu svoju drugu adoptivnu domovinu, u kojoj su provele i više desetaka godina. Tako je Zagrepčanka, s. Augustina Jakčin, djelovala u Harbinu u Kini. Primila čak i istočni obred da što bolje pomaže ruskim kolonima, a nakon protjerivanja od strane komunista, završila je život u Tajlandu 1955.g. Svojim dobrim poznavanjem nekoliko jezika i izvrsnim sviranjem uvelike je pomogla domaćoj Crkvi, ali i ostalim vjerama. Radila je više od 25 godina. Varaždinka, s. Amadea Brčić, provela je u Grčkoj 50 godina i bila blagoslov i uzornim životom i dobrim poznavanjem nekoliko jezika. S. Anastazija Trobentar podigla je u Brazilu razinu vjeronauka na zavidnu visinu tijekom 22 godine djelovanja. S. Jozefina Kostanjevec u Senegalu je bila svima sve u radu na promaknuću žena. Nažalost, zadobila je tešku bolest koja napada uglavnom bijelce, te se nakon 18 godina vratila u domovinu. Zaliječila se i još je u Hrvatskoj katehizirala, no srce joj je zakazalo i naglo je umrla. S. Jasna Lučić posvetila se povezivanju poljske i ukrajinske Crkve i ostala tamo deset godina ostavljajući svijetli trag. Zadnja koja se nakon punih 28 godina 2012. god. vratila iz Kameruna jest s. Mirjam Šurjan. Tamo je uspjela iskopati na visoravni dva duboka arteška bunara za potrebe nekoliko tisuća djece. Napisala je za svaku grupu katekizam na francuskom jeziku, a sada i dalje piše i prevodi, te novac od knjiga ide za potrebe mladeži u misijama. Ostavila je iza sebe nekoliko svećeničkih i redovničkih zvanja, pa i biskupa.
Sv. Marija od Utjelovljenja Guyart umrla je u Quebecu 30. travnja 1672. godine. Zbog političkih, ratnih i drugih neprilika čekala je na beatifikaciju sve do 1980. godine, na koju je iz Kanade došlo nekoliko stotina Indijanaca, mnogi u svojim živopisnim odijelima. S njom je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženima još četiri druge osobe: njezinog revnog biskupa Franju Montmorency Lavala, zatim apostola Brazila, isusovca, o. Josipa Anchietu, djevicu i mučeniku, nazvanu Ljiljanom Mohawka, Kateri(nu) Tekakwita, te apostola napuštenih dječaka, Josipa Betancura. Prvih troje doživjeli su i sreću zajedničke kanonizacije po papi Franji 3. travnja 2014. godine.Sv. Marija je, kako rekosmo, mnogo napisala, ali i o njoj su napisane mnoge knjige i članci te naslikani brojni portreti, a mi ćemo se zadovoljiti samo jednom njezinom molitvom Vječnom Ocu, koja svima može postati i dnevna molitva.
Molitva ocu po srcu Isusovu
Sv. Marije od Utjelovljenja Guyart, uršulinke misionarke
Vječni Oče, k tebi dolazim po Srcu moga Isusa. Ono je moj Put, moja Istina i moj Život.Po ovom božanskom Srcu ja ti se klanjam umjesto onih koji ti se ne klanjaju. Ljubim te umjesto onih koji te ne ljube.Priznajem Te Bogom svojim umjesto bezbrojnih svojevoljnih slijepaca koji te iz ravnodušnosti ne priznaju.Želim ti po ovom božanskom Srcu isplatiti dugove svega čovječanstva. Obilazeći duhom čitav svijet, tražim duše otkupljene dragocjenom Krvlju mojega Spasitelja da za njih prikažem kao zadovoljštinu zasluge njegova klanjanja dostojnog Srca. U njemu grlim sve te duše, u tom božanskom Srcu stavljam ih sve preda te, po njemu te molim za njihovo obraćenje.Vječni Oče, možeš li dopustiti da oni mojega Isusa ne poznaju, da oni za njega ne žive, za njega koji je za sve nas umro? Ti vidiš, Oče, da oni još nemaju života jer su zakopani u smrti grijeha. Učini da opet žive u tom božanskom Srcu!
Na tom klanjanja dostojnom Srcu, prikazujem ti sve navjestitelje evanđelja da ih ti, Oče, po njegovim zaslugama ispuniš svojim Svetim Duhom.* O Isuse, Utjelovljena Riječi, ljubljeni Zaručniče moje duše, ti znaš sve; ti znaš što želim reći Ocu po tvome Srcu. Ja tebi govorim dok govorim njemu, jer ti si u Ocu i Otac je u tebi. Dovrši to djelo s Ocem! Prikazujem ti sve te duše. Učini po svojoj riječi da, kao što si ti jedno s Ocem, i one budu jedno u Ocu i u tebi! Amen.
* za osobnu pobožnost: Na tom Presvetom Srcu, kao na božanskom oltaru, prikazujem ti, Oče, N. i N. (navedi imena!) Molim te, u ime svojeg božanskog Zaručnika, da ih ispuniš svojim Svetim Duhom i da budu vječno pod zaštitom tog božanskog i Presvetog Srca.
Klaudija Đuran
