Trgovine su već odavno pune artikala za Halloween, za odrasle i za djecu. Možda mislite da „noć vještica“ nije ništa ozbiljno, da je to baš 'fora' ili da ne trebamo pretjerivati i fanatično izbjegavati sve samo zato što smo kršćani? Možda promijenite mišljenje nakon što pročitate ovaj tekst doktorice Verice Foto: Shutterstock Svi sveti i Dušni dan – mnogi nakon tih blagdana ponovno zaključuju kako smo mi sami (ili neki naši kršćanski susjedi) u ulozi kršćanskih vjernika samo sat vremena tjedno, obično nedjeljom prije podne, dok u preostalo vrijeme tijekom tjedna postajemo dio mase naroda s ulice koji se gubi u bujici pomodarstva, površnosti i isključivo potrošačkog mentaliteta. Živimo u kaotičnoj sadašnjosti u kojoj su gotovo posve izgubljena vrijednosna mjerila.
Poganski keltski običaj
Mi vjernici to stanje tek konstatiramo, ali ne ustajemo protiv njega. Nemamo smjelosti zaštititi svoju obitelj i svoj dom. Nemamo odvažnosti sami prepoznati i utirati svoj put na kojem nećemo biti žrtve vlastite neodgovornosti. Zar zaista ne znamo svom djetetu u toplini obiteljskog doma objasniti što je to blagdan Svih svetih i što je Dušni dan? Već prije blagdana Svih svetih neki kršćanski vjernici „okite“ svoje prozore i okućnice izrezbarenim i osvijetljenim bundevama u obliku demonskih lica. Posude filmove strave u videoteci i uživaju u tome. Zdušno surađuju s odgajateljicama u vrtićima i učiteljima u školi. Velikodušno otvaraju svoje novčanike kako bi njihovo voljeno dijete imalo što krvaviji kostim za vrtićku ili školsku priredbu, kako bi što bučnije i razuzdanije u kafićima slavilo „noć vještica“ ili uobičajeno domaćim rječnikom rečeno – Halloween.Na žalost, ljudi koji sve to podržavaju u stvari često ne znaju što time čine. Stoga bi ih trebalo poučiti. Svaka sablasna bundeva na prozoru ili plotu, svaka proslava „noći vještica“ zapravo veliča smrt, ubojstvo i zlo.
Porijeklo Noći vještica
„Noć vještica“ ili običaj o kojem govorimo potječe iz davne keltske i poganske religije i od njihovih svećenika – druida. Taj poganski krvavi obred odvijao se posljednje noći u listopadu.Tada su druidi ubijali malu djecu i prinosili ih kao žrtve svom bogu mrtvih. Obitelji koja ne bi sama, dobrovoljno predala svoje djetešce, druidi bi ubili ostale članove. U to davno vrijeme stari su narodi (vrlo daleko od Hrvatske!!!) prakticiranjem takvih obrednih ubojstava sijali strah diljem Engleske, Irske i Škotske. Uspomenu na takve obrede naivni ili nepoučeni ljudi na isti taj dan slave danas u Irskoj, Americi, Australiji, Novom Zelandu, a nažalost i u našoj lijepoj domovini Hrvatskoj. Mi Hrvati se obično dičimo svojom kršćanskom vjerom, višestoljetnom kulturnom tradicijom i demokršćanskim načelima. Stoga je teško shvatiti koliko smo naivni: u svojoj povodljivosti za stranim uzorima odmah i rado žrtvujemo najprije svoj identitet, a potom i ono što nam je najdraže – svoju djecu. Svaka sablasna bundeva na prozoru ili plotu, svaka proslava „noći vještica“ zapravo veliča smrt, ubojstvo i zlo. Slavljenje navedenih obreda grubo nasrće na dušu onih koji u tome sudjeluju, a to su naša djeca i mladež. Umjesto da im utiremo put u život, mi ih učimo da se klanjaju bogu smrti! Umjesto da im utiremo put u život, mi ih učimo da se klanjaju bogu smrti!
Tko nam odgaja djecu?
Roditelj danas kao pojedinac može biti neuk, neupućen i nesmotren. Ali onaj koji je kršćanski vjernik, koji je više upućen i koji više zna, nema pravo biti nesmotren, niti naivan. Inače nastaje propust. Taj se propust može dogoditi i roditelju – vjerniku, odgajatelju, učitelju ili vjeroučitelju. Propust možda čini čak i svećenik u župi, koji, kao moralni autoritet svojoj vjerničkoj zajednici svake godine ponovno ne protumači što je u svemu tome dobro, a što je zlo. Naravno da nikakvo rješenje nije u tek pukoj konstataciji da „noć vještica“ svetkuju mnogi oko nas. Nikakva utjeha nije u tome da konstatiramo da to rade i naši dobri susjedi ili znanci. Ako je neki čovjek doista vjernik, on bi trebao uvijek i svuda biti zagovornik dobra, borac za dostojanstvo i kvalitetu tjelesnog, a napose duhovnog i duševnog zdravlja. Živimo u svijetu koje obiluje deklarativnim pravima, slobodama, i mogućnostima uvažavanja drugoga i drugačijega. Kad čitamo ili slušamo o sebi i o pravima koja smo si izglasali, zamalo da i sami ne povjerujemo u takvu bajku. U našem stvarnom životu tvrdimo da su nam djeca najdraža i najvažnija. Njih zato štite zakoni, uredbe, konvencije, organizacije, pravobraniteljstva… U našim je zakonima čak i zapisano da roditelj ima pravo odgajati djecu sukladno svojim moralnim i vjerskim načelima. Zašto onda dopuštamo da nam loše društvo stalno krade naše roditeljsko pravo? Zašto nikako ne uspijemo pronaći malo vremena i zajedno sa svojim djetetom porazgovarati o tome što je dobro, a što je zlo? Zar zaista ne znamo svom djetetu u toplini obiteljskog doma objasniti što je to blagdan Svih svetih i što je Dušni dan? Zar ćemo, po običaju, i dalje naivno misliti kako će to umjesto nas roditelja odraditi netko drugi?
Autorica: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.; Book.hr Izvor:
