Komemoracija poratne tragedije Hrvata u Škofja Loki

Istina o stradanjima naroda se ne smije, ali i ne može prešutjeti. Slovenija ima evidentirano oko 650 lokacija grobišta, zapravo skrivenih jama, u kojima su bačene mučki ubijane tisuće žrtava poraženih vojski i civila, a među njima je najveći broj Hrvata. To su mahom poslijeratne žrtve, nastale u drugoj polovici svibnja 1945.godine. Ponekad o tim poratnim tragedijama, o kojima progovore i ponešto učine politike i vlasti država, ali najveći broj žrtava je još neotkriven i ostaje nedostojno pod zemljom. Ukratko, znanost i savjest, poneki mediji i literatura govore stalno o tim nekažnjenim zločinima. Njihova je snaga i moralna vrijednost u činjenicama.

Danas se kao neka utjeha priređuju prigodne komemoracije na vjerojatnim lokacijama tih zločina. To najviše  zavisi od lokalnih vlasti, koliko same žele da imaju pravi odnos prema svim umrlima. Među prvima u tom pogledu je slovenska gorenjska općina Škofja Loka. Upravo ove nedjelje bili smo na jednoj već više godina tradicionalnoj svibanjskoj komemoraciji u malom brdovitom selu Crngrob. Koje li ironije i odnosa prema ljudima je to bilo, kada su mučilište za ratne zarobljenike imali u mežnarevoj kući (kuća zvonara i čuvara crkve), u toj velikoj lijepoj ali zapuštenoj kući pored velike hodočasničke crkve Blagovijesti(Navještenja Marijinog).

I doista na dan komemoracije bilo je i hodočašće hrvatskih udruga branitelja i veterana domovinskog rata iz Zagreba, na poziv Hrvatskog društva Ljubljana i Saveza hrvatskih društava Slovenije. U misnom slavlju u spomen poratnih žrtava, u neposrednoj blizini više grobišta, sudjelovao je i ženski zbor Udruge „Hrvatska baščina iz Zagreba“ sa predsjednicom Jasenkom Polić Biliško. U misi za preminule hrvatske žrtve, koju je vodio starološki župnik Janez Šket bilo je dirljivo slušati združeno pjevanje zbora i svih nazočnih u crkvi, posebno kod poznatih hrvatski napjeva kao što je: Rajska djevo - Rajska djevo kraljice Hrvata, Naša majko, naša zoro zlata, Odanih ti srca primi dar, Primi čiste ljubavi nam žar.

Župnik Janez Šket je u svojoj propovijedi mučeničku smrt mnoštva Hrvata postavio u središte naše pažnje sa njihovim putem u vječnost, ali i sa našim neizvršenim obavezama, da budu dostojno pokopani kako zaslužuje svaki čovjek, jer kako je rekao župnik „svi smo Božji ljudi“. Zahvalu misnom slavlju i spomen hrvatskim i drugim žrtvama poratnog nasilja izrazili su nazočni zvanični predstavnici Republike Hrvatske i Republike Slovenije: Vesna Odorčić-opunomoćena ministrica i izaslanica Veleposlanika Republike Hrvatske u Sloveniji, predstavnice vlade republike Hrvatske  Ivona  Paltrinieri i Tanja Antunović Hadžić, te  dožupan Robert Strah i zastupnik slovenskoga parlamenta Andrej Hoivek. Od strane hodočasnika iz Hrvatske zahvale župniku i domaćinima izrazili su predsjednik Hrvatske udruge Braniteljski centar za društveni razvoj Đuro Knežičić i predsjednik zagrebačke podružnice Hrvatske udruge dragovoljaca i veterana domovinskog rata Ivica Matošević. Uime domaćina i organizatora ove komemoracije govorio je voditelj organizacije Josip Marinić, ujedno i predstavnik Hrvatskog Društva Ljubljana, te Saveza Hrvatskih društava u Sloveniji. Njegove iskrene, tople i skromne riječi razdragano i zahvalno su pozdravili svi sudionici tužnog slavlja u crkvi Crngroba.

Završetak misnog slavlja  bio je impresivan solo izvedbama državnih himni. Parlamentarni zastupnik Andej Hoviek izveo je slovensku himnu Zdravica nacionalnoga pjesnika Franca Prešerna, a hrvatska glazbenica iz Đakova Lara Simičić izvela je Lijepu našu. Složno su pjevali i svi nazočni u hodočasničkoj crkvi Balogovijesti na Crngrobu. Nakon Svete komemorativne mise održana je procesija u molitvi i pjevanju od križa do križa, gdje se zastajalo, polagalo cvijeće i palilo svijeće te blagoslivljala grobišta. Kod prvog i posljednjeg Križa pjevala se je pjesma svetoga Ivana Pavla drugoga: Krist na žalu Spomenimo poznati refren koji je sa tugom odjekivao šumom u Crngrobu:  O, Bože, zar si pozvao mene, Tvoje usne rekoše moje ime, Svoju lađu ostavljam sada žalu, Od sad´ idem kamo šalješ me ti.

Išlo se u krug, ali znalo se kuda se ide, prema zadnjoj postaji hrvatskih križnih putova. Ne vjerovati lako, ali zato doživjeti je lijepo, da je u procesiji bila i jedna osoba, tada davno dijete na križnom putu, a danas je 88-godišnji publicista i istraživač križnih putova po Sloveniji Želimir Kužatko. On je ovaj susret sa hodočasnicima doživio kao svoj životni oproštaj, ali nepresušan govor o činjenicama stradanja hrvatskih žrtava potvrđivao je koliko Želimir još ima što reći. Pisac ovih redaka bio je ganut što je bio Želimiru medijska pratnja na nekim točkama puta, pa i tu na Crngrobu, gdje su hrvatski mediji mogli tako prvi put saznati sudbinu više stotine Hrvata, među kojima su bila i djeca i ministri, žene i poraženi vojnici, generali i nekoliko hrvatskih svećenika.

Da, znalo se kuda se korača , kako se i pjevalo u pjesmi : Ima jedna duga cesta: Ima jedna duga cesta, Koja vodi sve do raja, To je cesta, cesta mira, cesta mira i ljubavi! 

Imponira da je to bio potpuno mirni, skrušen skup odan molitvi za umrle, za strašne žrtve, među kojima i novije otkriveni  grobovi dječice. Jedino se čula molitva i pjesma, kao znakovi  utjehe i smirenja na mjestima teških zločina i ljudskih tragedija. Jedan od istraživača tih zločina počeo je sa širokim uvodom da bi skupio hrabrosti pa rekao gorku istinu:„ Nijedna politika, nijedna država nije još na ovim prostorima stradanja uredila dostojno trajno počivalište tragično umrlih. To nije učinila ni Slovenija ni Hrvatska, a trebali bi to učiniti zajedno za primjer i uzor ostalima“. Neke zanima kakva su bila znakovlja na komemoraciji i kažimo, samo državne zastava Slovenije i Hrvatske i križ, kojega je nosio u procesiji Ignacij iz Konjica.

Bila je to i prigoda zajedničkih razgovora i druženja hrvatskih hodočasnika, predstavnika hrvatskih društva u Sloveniji i uglednih osoba iz javnog života Slovenije i Hrvatske. Nadamo se da će neki postavljeni ciljevi dostojnijeg pokopa umorenih ljudi biti potpunije ostvareni.